Autoportret umjetnika u ludosti

Denis Grgić

Sjenica

Vruće ljetno poslijepodne, pacijenti su pušteni u stražnji dio dvorišta na igralište. Ispod stare, polako već oronule zgrade bolnice nalazi se sjenica u kojoj borave i liječnici, zaštitari i pacijenti. Dvorište je ograđeno korozijom načetom ogradom s bodljikavom žicom, čiji su šiljci samo kozmetički dodatak jer bi na prvi dodir otpali od suhoće. Arsenije sjedi u samici, a soba mu gleda ravno na tu sjenicu, krov sa šiljkom samo je jedan skok daleko. Dok se pacijenti igraju košarke, Zvonimir i direktor klinike hodaju po uveloj i sprženoj travi i razgovaraju o svemu i ničemu. Zvonimir već nekoliko tjedana razmišlja o napuštanju klinike.

Ne mogu više, počinjem se osjećati zaključanim tu zajedno s njima. Više ne znam tko je tu više zdrav, a tko lud... Nisu ni ostali u ništa manje lošem stanju. Jutros smo trebali otpustiti dvojicu pacijenata, ali oni nisu htjeli otići, kažu da se jedino tu osjećaju "normalnim" i da je ostatak svijeta bolestan. Isto je i s nama, s liječnicima, čini mi se kako uopće više ne razumijem ljude, gubim strpljenje za njihova sranja, jer kako uopće izaći van nakon što ste pola života proveli komunicirajući s psihički nestabilnim osobama? I toga se i bojim, želim van dok još nije kasno! Nedavno su nas posjetili ženini rođaci, sjedili smo za stolom i ručali, bila je nedjelja. Razgovarali su o previsokim cijenama grobnih mjesta i ostalih troškova u vezi s pogrebom. Od svih mogućih problema, oni razgovaraju o mrtvima! I to kao o nekakvom običnom teretu koji se rješava tako što se zatrpa ispod zemlje, ali iznad ugrade ogroman spomenik veličine gradskog wc-a da ne bi ljudi pomislili kako ih nije bilo briga za pokojnika. Nakon nekog vremena nisam uopće mogao razlučiti njihove riječi, čuo sam samo nekakvo jezivo šuštanje. Navodno me Ivanin rođak pitao jesam li možda osigurao već grobno mjesto za svoju majku, jer ona je već zagazila u osamdesete, nisam uopće doživio pitanje. Kasnije sam se samo ustao i otišao trčati. Direktor je samo šutio i gledao, nije progovorio ni sloga sljedećih nekoliko minuta.

Razumijem te u potpunosti, ali ovo je jako nezahvalan posao i ne smiješ sve što se događa shvatiti previše ozbiljno. Govorio je sporo i blago, gotovo očinski. Došli su do stare drvene klupe koja gleda ravno na bolnicu, mrave s klupe skinuli su nogom. Pogled na zgradu rastopile su im sunčane zrake, jedino što su vidjeli u karameliziranoj smjesi uzavrelog betona i požutjele trave jesu dvije crne siluete sjenice i bolnice, koja zbog svoje veličine izgleda kao ogroman nezgrapni monolit. Nakon kratke pauze nastavio je istim tonom. Prije ili kasnije, svi dođemo jednom do te točke, ali jedino što možeš jest nasmijati se i nastaviti dalje, u svakoj tragediji ima i trunke komedije, taman dovoljno da se svi od muke ne zaključamo u ustanove kao što je ova... Reci mi, ne provodiš li možda previše vremena proučavajući Arsenija? Da, rekao sam da će bit potpuno bezopasan, ali pogriješio sam....

Ne, ne... Arsenije nam je čak i najmanji problem, već nekoliko tjedana nije bilo nikakvog incidenta, a ne može ga ni biti, u samici je otkad je poveo nekoliko pacijenata u lokalnu birtiju gdje su organizirali večer poezije. Pacijenti su recitirali svoje pjesme...

Čuo sam sve već, da...

Netko od liječnika svakodnevno razgovara s njim i pobrinuli smo se da redovno uzima terapiju, a tu njihovu umjetničku družinu morali smo zabraniti. Ja ga nisam posjetio već par tjedana, mislim da je najbolje tako. Znate da ponekad mislim da on nije uopće lud, samo je izgubio filter, vjerojatno mu je ostao u autu u kojem su mu stradale supruga i kćerka. Pretpostavljam da znate cijelu priču?

*

U sobi je bilo zagušljivo, iako je prozor bio širom otvoren. Dopirala je buka s igrališta i razgovori iz sjenice nerazumljivo su zujali po sobi kao roj muha. Arsenije je sjedio za radnim stolom koji je bio pretrpan papirima. Rekao im je da nastavlja s pisanjem. I nastavio je. Ručno je napisao pismo koje je spremio u crnu omotnicu i odložio ju na stolu. Vratio se u krevet i čekao.

Bilo je i vrijeme. Je li sve spremno dolje?

Ma točno onako kako si i tražio. Prispojio sam ti i liniju iz sobe na razglas. Ali reci mi, što točno planiraš?

Vidjet ćeš, bit će veličanstveno, moj magnum opus! Samo pazi kad budeš izlazio da te ne spaze stražari i obavezno zaključaj sobu, znaju tu i tamo provjeravati.

Gledao je kroz prozor i promatrao sjenicu. Pacijenti su se razišli, kao što im je i rečeno. Skinuo je pidžamu i uredno ju posložio na krevet, kao da će ju kasnije opet obući. Iz ladice izvadio je CD koji je nabavio od jednog zaštitara, obećao mu je potpisati se na primjerak jednog svog romana iz mlađih dana, iako ga se ni sam točno ne sjeća, ali navodno ga zaštitareva supruga obožava. I potpisao se, roman je ostavio na stolu, pored crne omotnice. Uštekao je liniju u struju i ubacio CD, nakon nekoliko trenutaka, glazba je odjekivala cijelim dvorištem.

*

Pa dobro, pobogu, što je sad to?

Creedenci. Direktor ga je gledao zbunjeno. Creedence Clearwater Revival, točnije njihova Lookin' Out My Back Door. Nisam ni znao da razglas i dalje funkcionira, ne sjećam se ni da smo ga ikad koristili.

Pa što god da je, ne sviđa mi se! Bar ne tako! Daj odi po zaštitare i po domara, neka ugase to!

Naravno. Evo već su utrčali unutra... Sranje!

Iz jedne velike siluete izrodila se jedna manja, koja je istog trena prohujala razmuljanim nebom i stopila se sa sjenicom.

Molim?

Arsenije.

Što s njim?

Dok su došli pred sjenicu, zbog užeglog sunca Arsenijeva je krv već poprimila crnu boju i polako se slijevala niz rine na sjenici.

Sad mi je jasno što je mislio kad je govorio o zasljepljujućem crnilu... Znate što, mislim da ću ja ipak ostati tu i to do daljnjega. Ali kao pacijent... Neka nam netko donese čizme! Na klupi unutar sjenice ostavljena je jedna omotnica, crna, a na gredi na ulazu urezbaren je natpis: "Autoportret umjetnika u ludosti".

Uzeo je crnu omotnicu u ruku i našao u njoj ručno ispisano pismo. Možeš li pročitati to, Zvonimire?

Poštovana i nadasve draga publiko,

To ne uključuje samo Vas koji prisustvujete premijernoj i konačnoj izvedbi performansa Autoportret umjetnika u ludosti, nego i sve laike i kritičare umjetnosti koji će taj performans zasigurno iskoristiti kako bi natipkali svoje visoko cijenjene recenzije i baljezganja u jednako visoko cijenjenim kulturalnim časopisima, koje naravno, čitaju isto tako visoko cijenjeni pripadnici Vašeg društva, prije svega, želim vam izraziti duboku i iskrenu zahvalnost što se odvojili nekoliko trenutaka kako biste na mome slučaju odredili gdje je granica između genijalnosti i ludosti. Zasigurno će Vam i sam naslov performansa zagolicati moždane vijuge i već zamišljam kakva ćete teorijska zapažanja ispisati u svojim radovima i kako ćete dokazati da ste crème de la crème domaće i svjetske alfa-inteligencije. Reći će cinični laici da bezveze kulturalno masturbirate oko suicida jednog očito nestabilnog starca, ali Vaše poimanje stvarnosti, naravski, dalekosežnije je i profinjenije. Kažu da je pravi je umjetnik spreman i umrijeti na pozornici, ali što ako je cijeli svijet pozornica? Ne glumimo li i umiremo svi svakoga dana? Nismo li svi samo glumci u predstavi čiji smo istovremeno i dramaturzi i redatelji? Gdje je tu onda uopće umjetnost? Zato sam se odlučio žrtvovati za Vas u smrti koja je istovremeno i tako stvarna, surova i prljava i tako apstraktna, to jest bit će kad ispišete vaše monografije, zbornike i doktorate na temelju zgrčene pustoši naše mizerne egzistencije. Ali upravo zato je taj performans i osmišljen. Pitanje je li umjetnik koji je spreman na takvo što lud zato što je to uopće napravio ili samo luđak može napraviti takvo što (zanemarite to što sam ja već uznojio u luđačkoj košulji, smatram da autor kao empirijska pojava nije bitan za izvođenje značenja, stoga Vas molim da tako i pristupite performansu) i jesu li oni koji tu vide umjetnost zato i ludi ili samo luđaci tu vide nešto estetski vrijedno. Ni na jedno od postavljenih pitanja ne usudim se dati odgovor, nisam siguran ni ima li ga.

Direktore?

Da... reci... Sranje!

Znate da vam govorio kako ni sam nisam siguran je li on uopće i bio lud? Sad sam još više zbunjen.

Gdje je više taj prokleti domar?

Žilavi odrezak

Molim vas, recite mi da se šalite...

Ne, Arsenije, već smo neko vrijeme razmišljali o tome.

Gledao ih je šutke nekoliko minuta, točnije gledao je kroz njih, negdje u neko drugo mjesto i vrijeme. Jasno vam je da vam to uprava neće odobriti, nema šanse.

Zato trebamo tebe, ajde molim te, popričaj s nekim od doktora. Čovjek kuštrave crne kose u trošnom baloneru boje žabokrečine bio je uporan. Previše uporan za ovo doba dana.

Dobro, pitat ću Zvonimira ujutro tijekom posjete, ali ne obećavam ništa.

Probudilo ga je šuštanje papira i nekakvo mumljanje. Bio je to Zvonimir, obilazi pacijente. Odlučio je praviti se da spava.

Znam da ste budni. Uvijek ste budni.

Dobro jutro, doktore! Znate, Vaš posjet dođe kao savršena jusktapozicija, točnije kontrast prekrasnom snu kojeg nikad nisam sanjao, ali uvijek me razbudite Vašim milozvučnim rovanjem po toj hrpetini papira.

Kako ste jutros?

Nije odgovorio, pravio se da nije čuo pitanje i otpio gutljaj vode iz čaše pored kreveta. Trebate nešto učiniti s tim kamencem.

Očekujem Vas večeras na grupnoj terapiji.

Doktore, moram Vas nešto zamoliti, u ime nekolicine braće po mentalnim poremećajima. Objasnio mu je cijelu zamisao i zakleo se da neće stvarati nikakve probleme.

Znači vi biste se sastajali srijedom navečer u dnevnom boravku?

Bilo bi optimalno, da.

U redu, ali zahtijevam da budem prisutan na prvih nekoliko sastanaka.

*

Proletio je užurbanim korakom hodnicima do kantine i ushićeno skenirao sve stolove, a onda ga je ugledao za stolom na samom kraju prostorije, samog, kako beživotno reže žilavi prepečeni odrezak.

Oprosti ako te ometam... Mogu li sjesti?

Pa sjedni. Kako ti nije vruće u tom baloneru?

Kojem baloneru?

Ništa...

Iz džepa je izvukao komad papira i proučavao ga. Napisao sam nešto, ali bojim se da nije dobro. Mislim da je Mislav pročitao tekst dok sam bio u šetnji jer mi se cijelo vrijeme podsmjehivao kad sam se vratio u sobu.

Napokon je odrezao komad mesa, ali potpuno nesvjesno, nije ga ni okusio, nego je samo odložio nož. Da se nije možda smijao tome što si izašao u šetnju u tom baloneru po onakvome suncu?

O kakvom baloneru ti pričaš?

Nije imalo smisla. Pretpostavljam da hoćeš da ja pročitam to prije nego ga premijerno predstaviš na sastanku, dobro, daj da vidim:

O religiji

Kako drugačije započeti ove satanističke, heretičke, euroskeptične i hrvatomrzačke refleksije o svemu i ničemu, nego kratkim osvrtom na buran zagrobni život u Hrvata, izabranom narodu Božjem još od stoljeća sedmog, kada se ispostavilo da su Izraelci zapravo Hrvati, dok će neki pak tvrditi da smo svi mi Srbi, uključujući i Boga. Dakle, Bog nije mrtav, preselio je u Beograd i navija za Partizan.

San je svakog uzor-rodoljuba, kršćanina i člana mladeži najpopularnije kvazi-domoljubne desničarske stranke doći pred Božje kapije pripremljen za konačni sud, stoga nadajmo se da će vam se sve donacije za obnove lokalne crkve i nabavljanje novog prijevoznog sredstva marke Mercedes za vašeg župnika isplatiti, bilo bi šteta, zaista, da nakon toliko truda završite na Belzebubovoj blagdanskoj trpezi, s Evinom jabukom u ustima kao kakav lijep primjerak naših najboljih krmećih prijatelja dok Sotona osobno pjevuši Cepelinove stihove Stepenica do raja.

Zaposlili ste rođaka sa sela u gradsku upravu, donirali košaru suhomesnatih proizvoda iz osobnih zaliha župniku i njegovoj ljubavnici, uvijek ste u prvim borbenim redovima za vrijeme nedjeljene mise, bili ste najmanje tri puta na Thompsonovom koncertu i kasnije ste otišli u prvi narodnjački klub kako biste u turbofolklornom transu i poljskom pivu pod njemačkim brendom doživjeli potpunu katarzu - no je li sve to dovoljno za život vječni u rajskom apartmanu?

Dakle stoga zato donosim jedan sasvim logičan, usuđujem se reći progresivan i vizionarski prijedlog o uvođenju duhovne kriptovalute kojom će se moći trgovati blagoslovima. Lijepo otvorite račun u obližnjoj crkvi, dobijete karticu, PIN i svu ostalu dodatnu opremu i sami upravljate svojim duhovnim putem, jer koliko god putevi Gospodnji bili čudni - Vi imate vaš službeni vjerski GPS. Što više blagoslova na računu, to bolji društveni status imate kada napustite ovu dimenziju fizičkog postojanja i svjesnosti te pojavite se u rajskome vrtu kao VIP uzvanik - jedno rashlađeno misno vino molim, protreseno, ne miješano. Na ulazu pokažete vaš posvećeni MasterCard, poželjno je usput imati i zalijepljenu člansku iskaznicu već spomenute kvazi-rodoljubne stranke i tetovažu Mate Miše Kovača na lijevom guzu kako bi dobili premium kruzersko putovanje Noinom arkom, razgledavanje egipatskih piramida s Mojsijem i poklon-paket pirotehničkih sredstava svetoga Ilije.

Shvatio je koliko je ironično kada to mora napisati netko s ove strane ograde. Već se ranije naslušao takvih misli, upravo od sebe, znao je odakle dolaze i zašto ih treba zatvoriti tamo odakle su i ispuzale. Ili ih bar svezati na uzicu. Znaš šta, nije dobro. Jest, ali nije. Previše je oštro, neprofinjeno, izravno i nezgrapno, djeluješ ogorčeno. Da, možemo mi tu govoriti o umjetničkoj slobodi, stilu i na kraju krajeva, samom konceptu autorstva i njegovoj smrti, ali to ti jednostavno neće proći. Jedino da uzmeš taj komad i nekako ga uklopiš u nešto veće. Hej! Slušaš li me? Uklopiš to u nešto veće, na primjer, neka bude zapis nekog lika, evo, recimo, luđaka, zašto ne?

Bilo jednom nekoliko puta

....

Mislim da je mrtav. Rekao je uplašeno, gotovo u šoku. Šta sada?

Pa ako ga ne maknemo iz sobe, za dvadesetak sati počet će se polako raspadati. Budući da je poprilično hladno, možda i malo duže. Njegov partner u zločinu, čovjek mrvicu iznadprosječne visine, kratko ošišane crne kose i obučen u crno odijelo, nogom se nezainteresirano igra truplom koje sve više krvari iz potiljka po bijelom tepihu od janjeće kože. Jedan zaista čudan prizor, mora se priznati, je li prijatelju? Nego, slušaj dalje, opisi su u biti najmanje bitni tu.

Ti... ti si potpuni monstrum. Kako možeš samo... Počeo je drhtati od bijesa, ili možda od hladnoće. Nije ni bitno.

Pa nisam ga ja ubio. Isto kao ni one ostale, zar si zaboravio? Odgovorio mu je ni ne pogledavši ga. I zaboravih napomenuti ranije, našem uplašenom "junaku" to nije bio prvi izljev nasilja. I ti si se obratio meni za pomoć, ne zaboravi ni to. Sada ga je pogledao svojim proračunatim smeđim očima, tako prodornim da se ovaj morao primiriti.

Istina... da ga onda strpamo u prtljažnik... skupa s ostalima?

Mislim da neće biti mjesta više. Prvo ćemo ga strpati u vreću, omotaj ga prvo tim tepihom, da se jadnik ne smrzava.

Koliko god mu njegov hladnokrvni cinizam išao na živce, ujedno ga je to i spašavalo zadnjih nekoliko dana. Nakon što su omotali truplo kako ne bi ostavljali tragove krvi po cijelome posjedu, dovukli su ga do auta, koji je ostao upaljen zbog iznenađujuće niske temperature. Ne sjećam se točno koje je marke automobil bio, ali pretpostavimo da je bio neki njemački stroj.

Da, nema tu mjesta više.

Stavit ćemo ga onda na zadnje sjedište.

A ne, nema šanse. Neću ja upropastiti svoja kožna sjedala zato što se ti ne možeš suzdržati da ne mlatneš nekoga palicom za svaku sitnicu... Vidi, moraš ga razumjeti, kožna sjedala su ipak kožna sjedala...

Svaku sitnicu... pa to su sve ljubavnici moje žene, kako da ih ne...

Bivše žene! Bivše proklete žene! I taj je zadnji jadnik tehnički bio ljubavnik njezinog ljubavnika, ali je tvoja osobna pravda počela redati i kolateralne žrtve.

Dobro! Dobro! Nastavit ćemo to kasnije, hajde samo da vidimo što ćemo s tijelom...

Dodaj mi ono uže, mislim da imam ideju.

Ne misliš valjda...

Da, zašto ne? Privežem ga za kuku, ceste su ionako prekrivene snijegom i ledom, lijepo će kliziti po cesti, a putovi su ionako prazni. Savit ćemo ga da ne vučemo metar i sedamdeset lešine za sobom, još s onim tepihom izgledat će kao svježe zaklano janje. Zaista nekonvencionalan način transporta, ali vidjet ćemo još hoće li im uspjeti u naumu. Iz neke neobjašnjive simpatije prema obojici volim vjerovati da im je uspjelo. I daj natoči si još jednu, ima toga još.

*

Vozili su se u tišini dvadesetak minuta, kroz snijegom zavijene šumske predjele, a on mu se cijelo vrijeme zlobno smješkao.

Hoćeš li mi, molim te, reći što je tako smiješno? Moram priznati, taj me izraz inače tako iritira.

Zašto, da se i ti malo smiješ, ha? Mislio sam da si prestar za te jeftine fore... I mislim da tebi to i ne bi bilo tako smiješno.

Znaš šta, dosta mi je više toga. Ako ne prestaneš s tim, ja ću...

Što? Zar ćeš i mene zatući palicom. Samo ti daj, samo ne znam hoću li se moći vratiti iz metafizičkog ništavila da i sebe strpam u vreću i pomognem ti da me zakopamo negdje, nadam se na nekoj lokaciji donekle dostojnoj mojega biološkog gnojiva. Znaš, pitam se jesi li sad završio sa svojom osvetničkom turnejom, sigurno ne želiš stati još negdje usput da riješimo i nekog tko ti je krao novac za ručak u osnovnoj školi?

Sve što sam učinio bilo je potpuno opravdano!

O da, naravno. Godinama si trpio kozmičku nepravdu koju ti je nanosio cijeli svijet koji se urotio protiv tebe, oj Atlase napaćeni, a ti si konačno pokazao zube... Tenzije su polako počele rasti, vani vjetar sve bjesnije raznosi snijeg, a moguće su i mjestimične snježne pijavice, barem je tako glasila vremenska prognoza za taj dan.

Ja sam ostavio pola života ubijajući se od rada kako bih im priuštio sve ovo što imaju danas! Ja sam pola života proveo čekajući po aerodromima, pola sam života proveo po uredima sklapajući poslove s nekakvim birokratskim psihopatima, ja sam sabotirao stotine tuđih karijera samo kako bi oni... i ona imali budućnost... Tijekom tog lamentiranja brisači su šizofreno sklanjali snijeg koji je vjetar silovito nanosio, a jednakom se silinom ironije i on ponovno obrušio na njega, napadajući svaku njegovu nesigurnost kao strvinar lešinu.

Duboko bih se naklonio samo da nisam za volanom, Vi ste zapravo Odisej koji se vraća kući i ubija prosce svoje žene. Znaš li koji je tvoj pravi problem? Ti si slabić, slabić doveden do ruba. Da, cijelo si vrijeme šutio i vršio svoju malograđansku dužnost vjernog i požrtvovnog supruga, muža jedne, sad već buduće nekad ugledne obitelji, sve dok njihova rasipnost nije i tvoju egzistenciju dovela u pitanje. Ti si skupljao bijes, sve dok ga nisi istresao nekoliko fatalnim udarcima palicom. I zašto uopće palica? Pa kod nas bejzbol nije ni popularan. I ja isto mislim da nije, bar koliko pratim sportska događanja, a ne pratim ih pretjerano da ti kažem istinu. No pusti sad to, opet digresija.

Tu palicu sam donio s jednog poslovnog puta iz New Yorka. Zapravo sve to ima i jednu određenu simboliku.

Simboliku? Pa Vi ni ne ubijate kao običan homo sapiens koji nije uspio svladati iskonske nagone, Vaša su ubojstva zapravo nekakva konceptualna umjetnost, je li, performans više razine. A što sam ja? Jedan kritičar umjetnosti? Ili pak samo obični smrtnik, promatrač? Ili sam, možda, Vaš učenik prvog reda, šegrt? Daj, uozbilji se. Jednostavno te sve slomilo i bolje se što prije pomiri s tim. Nego, daj izvadi one hamburgere da pojedemo nešto, iscrpila su me te tvoja dubokoumna konceptualna ubojstva. Vidiš, ja sam isto, bogami, ogladnio već. Uskoro će poslužiti ručak, a ja ću do tad, nadam se, završiti s tom pričom. No, da malo skratimo, vozili su se oni tako još neko određeno vrijeme, kroz snijeg i vjetar, a polako se i vjetar počeo smirivati.

Dobar je bio taj hamburger, samo šteta što je bio hladan.

Jeo sam i bolje. Da znaš samo kakvi su u Texasu...

Ja za bolje ne znam, ti si ipak svjetski čovjek, jet setter! Dodaj mi taj paket čačkalica, ispod sjedala ti je, zapelo mi je malo između lateralnog sjekutića i očnjaka.

Čini li ti se da smo se možda malo zagubili u putu tijekom one mećave?

Zagubili? Pa ne znamo ni gdje smo točno pošli!

Šta kažeš? Daj vadi tu prokletu čačkalicu iz usta! Nepristojno je...

Nije pristojno ni lupati ljude palicom po glavi, nije li tako? Čekaj malo! Čujel li ti ovo?

Mislim da je to policijska sirena, što ćemo sad? Ne zaboravi da oni i dalje vuku mrtvaca u janjećoj koži, a i prtljažnik je pun trupala. Jasno ti je zašto su pomalo uzbuđeni,

Dobar dan gospodo, molio bih vaše osobne dokumente i vozačku na pregled. Još jedna rutinska kontrola, kao što to inače biva. U redu, ali nisam vas zato zaustavio. Naime, primijetio sam da vam ne rade brisači stražnjeg stakla, zato i niste mogli vidjeti da vam se ta vreća koju vučete poderala i ostavljate nekakav crveni trag iza sebe, rekao bih krv. Možete li mi nekako objasniti sve to.

Vidi, izvlačio sam te dosad, prepusti i ovo meni... Da, naravno gospodine, možemo objasniti. Mi smo, vidite, zaklali nekoliko ovaca i prevozimo ih do njegove vikendice, tu izvan grada. Nije nam sve stalo u prtljažnik, ovce i sva oprema, zato smo ju tako privezali... Vjerojatno si očekivao od njega neko bolje objašnjenje, ali nije baš da je i cijela priča do sad bila baš smislena. Zanemari to sad i imaj malo vjere u policijsku službu. Točnije, ja ću popiti jednu u njihovo ime. Živila policija!

Dobro, jasno mi je sve to, ali ipak nepropisno prevozite to.

Zar postoje posebni propisi za prijevoz svježe zaklanog janjeta?

Pa ne možete to samo tako vući... Ma znate šta, budući da su ceste prazne, a meni tehnički smjena još nije ni počela, samo sam na putu do stanice, hajte vi to jedno janje, eto može te koje je već vani, prebacite meni u prtljažnik pa ćemo se mi u postaji pobrinuti da se taj dokazni materijal već nekako provari.

Da, slobodno, uzmite ga... Umiješao se naš Odisej... Evo mi ćemo ga i prenijeti u vaš prtljažnik.

Znaš, to je ili najgluplja ili najbolja moguća stvar koju si ikada napravio u životu, za tebe se iskreno nadam da je najbolja, tvoja glupa hirovitost postaje mi nekako patološki simpatična.

Hvala vam, gospodo, bila mi je čast i zadovoljstvo obaviti svoju policijsku dužnost i pomoći građanima u nevolji. Hvala još jednom i dobar nam tek svima! Zbogom!

Volio bih vidjeti kako mu nestaje taj tupavi smiješak s te priglupe face, dobro si to čak i izveo, iako će nam se uskoro obiti o glavu. Ništa, idemo dalje, moramo sad isprazniti prtljažnik.

*

- Sad se ne sjećam koja im je bila sljedeća destinacija, ali nije ni bitno, ionako je sad vrijeme za ručavanje neke lešine, životinjske.

- Čekaj malo, davio si me s nekakvom bezveznom pričom tu pola sata skoro, koja vjerojatno nije niti istinita i sad mi još kažeš da ne znaš kako završava?

- Pa nije niti bitno. Bitno je da sam ja ubio nekako vrijeme do ručka. Uostalom, ako ti smetaju takve apsurdne pripovijesti, kako onda uopće preživljavaš, ja bih načisto izludio na tvom mjestu...

- Gospodo, dosta galame, uznemiravate ostale pacijente. Gospodine Arsenije, molim Vas, pođite u svoju sobu s doktorom i presvucite se za ručak. Nemojte mu ništa zamjeriti, znate, on je bio jedan od najvećih domaćih književnika prije nego što su ga zatvorili tu. Jednog je dana samo puknuo, a ta priča koju ste čuli, znam o čemu se radi jer ju prepričava svakom novom pacijentu, bila je njegov zadnji veliki projekt, nedovršen, ali on odbija tu nastaviti s pisanjem, iako smo mu pružili sve uvjete.

*

- Dobro, lijepo ste ugnjavili novog pacijenta, valjda ćete sad biti mirni ostatak dana. I mislim da sam Vam rekao kako je unošenje alkoholnih pića strogo zabranjeno... To vjerojatno znači da ste opet prestali uzimati tablete.

- Poštovani gospodine doktore psihijatre, Vi ne shvaćate jednu stvar. A to je da meni te Vaše tablete trebaju manje nego svima vama.

- Ma je li, zanimljivo! Nastavite.

- Ja sam uvidio apsurdnost cijele ove kozmičke tragikomedije, ja sam svjestan svoje ludosti i kao takav stabilniji sam od svih vas, koji ne samo da mislite kako ste stabilni, nego idete okolo i liječite one za koje "vi" odredite ta im je potrebna doza vaše "normalnosti".

- Zašto onda ne dovršite više tu Vašu ultimativnu, kozmičku tragikomediju, nastavite lijepo s pisanjem.

- Da nastavim s pisanjem? Pa nema potrebe za tim! Vi ispisujete tu tragikomediju apsurda, vi u njoj istovremeno i glumite, samo niste toga svjesni. A dok vi nju ispisujete i glumite, ona istovremeno i nestaje, a toga niste svjesni sve do kraja posljednjeg čina, kada tragikomedija postane samo ljudska tragedija. Ja možda jesam zbog toga zatvoren tu, ali vjerujte mi, ja sam svejedno slobodniji od vas, o itekako slobodniji. Moja je jedina obaveza ustati se na doručak i pojaviti se kasnije na ručku, eventualno uzeti te vaše tabletice, ali kao što vidite, ne moram ni to. Dok vi svi imate razne društvene norme za ispuniti, zadovoljiti malograđanske kriterije vaših poznanika i prijatelja, ako imate uopće takve koje vrijedi tako nazvati, ja sam medicinski proglašen ludim, što mi daje apsolutnu slobodu izraza. Čak mi daje slobodu i da se uopće ni ne izrazim. O lijepa, o draga, o slatka slobodo!

- Nadasve duhovno okrepljujuće izlaganje gospodine, hajte Vi polako okrijepiti crijeva, čujete li kako Vam krule nihilizmom? Imate pet minuta da se pojavite u kantini, čekam Vas tamo pa ćemo nastaviti tu raspravu.

- Opet Vi s tim vašim konstruktima vremena. Gospodine doktore, vrijeme ne postoji. Točnije, nije vrijeme to koje prolazi, mi smo ti koji su tu samo u prolazu, a kako prolazimo, tako i propadamo. A naše propadanje ima gadan vonj, ne onaj kao svježe pečene janjetine, koji osjetim iz kuhinje! Ah, znate li da se ponekad osjećam kao nekakav stari luđak koji galami hodnikom, a nitko ga ne doživljava, ne čuje čak ni svoju jeku...