Čekanje

Ela Ristevski

U ova četiri zida, dok vani sija sunce, a život prolazi.

Ubrzano, žustro. Ovdje. Unutra. Usporeno i lijeno.

Unutar četiri zida.

A zidovi podmuklo šute. Znam da kriju tajne zastrašujuće. Strašnije od onih izvana. Tajne zavijene u velo; ulaštenoga namještaja, porculana u vitrini na kojemu se presijavaju sunčeve zrake. Tajne u ovim teškim drvenim vratima, koja otvaraju ulaze u nove prostorije. Tajne u velikim drvenim ormarima. U škripućem parketu, u debelim bijelim plahtama na krevetu, u slikama na zidu, u starim prašnjavim kutijama za nakit i u svakoj mojoj kretnji unutar ovih zidova.

S I M U L T A N O S T u vremenu.

Dok kuham ručak, glačam, kupam se, odijevam se, obrađujem vrt, ...

Prolaze mi slike pred očima. Ja u svakoj ulozi

Ja; i kada je noć, i kada je dan. I kada sam unutra, i kada sam vani, i kada sam sretna, i kada sam tužna. Među mirisnim cvijećem u vrtu okupana sunčevom svjetlošću, i s čašom vina u ruci razmazane maskare uz zvuke klasične sonate u hladnoj kući. I kada sam poletna i skakućem po hladnom drvenom parketu obgrljena svilenim kućnim ogrtačem. I čekam da se osuši lak na nožnim prstima. I kada otvaram zamrzivač i udišem ledenu paru koja iz njega struji, u vrući ljetni dan. Uzimam ohlađene jagode iz hladnjaka i pohotno ih stavljam u usta, drobim njihovu mesnatu unutrašnjost međ` zubima. Njihov mi crveni slatki sok klizi niz vrat, cijedim kisele limune u vodu. I gledam kako se kiselost otapa u hladnoj vodi iz bokala, dok vani sunce grije ružine latice. Čujem i cvrkut ptica. Izlazim i udišem njegovu toplinu, a potom se vraćam u kuću ohlađenih zidova. Zubi mi cvokoću dok sjedam na kožni naslonjač. Uključujem televizor, a u pozadini se vrti gramofonska ploča... Znam čekat ću te ovdje. U ova četiri zida. Izmijenit će se četiri godišnja doba. I moja četiri raspoloženja, ali ja ću ostati čekati...