Defektivni dijelovi
Sviće zora. I nije baš neka zora. Slabašno sunašce trudi se svim snagama probiti sivilo oblaka, ali uzalud. Sizifovski je to posao, kao da pokušavate prekratku plahtu prevući preko glomaznog madraca. Svaki put kad se približite uglu, ona ustukne i zadrži svoj mlitavi oblik. Bilo ljeto, bila zima, uvijek je bilo isto. Depresivno sivilo uvijek je bilo nadvito nad ovom prokletom pustošijom od zemlje.
Darku Boriloviću, pak, to nikad nije predstavljalo problem. Njegov bioritam bio je tako fino usklađen, poput najfinijeg motora, da se bez problema ustao u šest ujutro kao da mu pod guzicom gori plamen. Baš kao što bi svaki pravi poljoprivrednik trebao. Unatoč tomu što ni to malo sunašca nije ni vidio, pošto je posljednjih tridesetak godina živio po različitim bunkerima. Imao je svoju jutarnju rutinu. Skočio je na noge lagane (barem ih je on smatrao laganima, artritis u koljenima govorio je drugačije), istegnuo krakate udove, zijevnuo poput nilskog konja i prdnuo svom silinom, nakon čega bi uglavnom slijedilo kruljenje u želucu. Unatoč krakatim udovima, trbušina mu je bila ispupčena kao u trudnice u trećem tromjesečju. A ta trbušina uvijek je zahtijevala doručak, bez obzira na to koliko oskudni resursi bili. Ovaj slijed tjelesnih funkcija za ostatak obitelji Borilović koristio je umjesto budilice, a značio je samo jedno - strepnju.
Franka Borilović znala je da se treba pojaviti u kuhinji prije no što se glava obitelji uspije zaderati "FRANKAAAAAAA! DORUČAK!". Sitnim stopalima ubrzano je stala tapkati po mrklom mraku da pogleda ima li što u oronulom hladnjaku čije je maleno svjetlo treperilo slabije od sunca. Unaprijed je znala da neće naći bogzna što. Malo paštete, nešto maltene gnjilih paprika koje su ponijeli sa sobom s prošlog (skoro pa jalovog) polja pokraj kojeg su obitavali, mrvu kukuruznog kruha po kojem su se već prosijale sitne točkice plijesni zbog vlage u bunkeru. I, naravno, litra i pol ishlapjele, jeftine pive koju je Darko uspio nabaviti trampom na buvljaku. Pivom je uvijek započinjao dan, natašte, na veliku žalost ostalih ukućana (osim nje, u ledenom kutku spavao je njihov sin Goran). Tek bi onda, muški, strpao skoro pa svu hranu (barem onoliko koliko je hrane ostalo) u želučinu prije svog prividno ranog dana.
Dok je lijevao ogavni alkohol niz svoje grubo grlo, prve riječi koje bi izašle iz Darkovih krezubih usta (oni zubi koji su mu ostali, bili su gotovo pa cijeli pocrnjeli) bile su, očekivano, "Zašto mali još spava? Probudi ga."
Jadna Franka pokorno bi i hitro potrčkala do svog sina i pogladila njegov koščat obraz. "Jadničak moj.", pomislila bi u sebi svaki put. "Hoće li ikad doživjeti išta osim gladi i hladnoće?"
Četrnaestogodišnji Goran teško bi otvarao svoje krmeljave oči. Teško mu je bilo i ustajati sa svojim sitnim i suhim okvirom. Tako bude, kada je rođen nakon kataklizmičkog rata 2071. Izvanzemaljska sila u par je dana uspjela iscrpiti sve zemaljske resurse. Do 2082., kada je na svijet došao u jednom od ljigavih skloništa po kojima su mu se roditelji skrivali, rat je još bio u punom jeku. Par strateških baza ustanovilo se u svim najvažnijim gradovima u svijetu, a svi su se izvori ulijevali u njih. Većina je Zemlje bila opustošena. Ljudi su se snalazili kako su se mogli. Darko nije uspio biti regrutiran zbog povelikog broja zdravstvenih problema. Što njegov ego nije podnosio. Ipak, i on se snalazio kako se mogao. Skupljanjem i uzgajanjem svega što se moglo na sada već jadnoj i pustoj hrvatskoj zemljici. I, naravno, skupljanjem i preprodavanjem oružja.
Nakon što je suhonjavi Goran, sa svojom sivkastom kožom, sivkastim zjenicama i sivkastom kosom (za koju se može pretpostaviti da bi u normalnim uvjetima bila plava) ustao na svoje kržljave nožice, ponuđen mu je sivkast komadić pljesniva kruha kao kompenzacija (i kao navodni izvor energije za ono što će uslijediti). Svojim delikatnim zubalom (kojemu je očajno falilo kalcija) jedva ga je uspio prožvakati prije no što mu je otac u ruke gurnuo lopatu i zahrđali detektor metala. "Idemo kopati.", rekao je Darko svojim grubim i prodornim glasom.
Goran je podignuo pogled prema svojem medvjedu od oca, janjećim očima, kao da želi reći - "Zar opet?" - prije no što ga je ovaj ošinuo takvim pogledom da mu nije preostalo ništa drugo. Uzeo je lopatu u ruke i sa svojim ocem izašao pod sivilo neba, na sivu zemlju koja je već odavno propala. Goran više nije znao koliko su lokacija već proputovali, odavno je prestao brojati - ali ono što jest znao je da se nalaze negdje u Ličko-senjskoj županiji, prema onome što mu je otac rekao. Kad već ne može ovu usranu zemlju obraditi, barem može naći nešto oružja (pod tim je mislio da će dovoditi svog jedinca u smrtnu opasnost, samo da može nešto trampiti). A na ovom krševitom, planinskom području, barem se moglo naći oružja - još iz prošlog stoljeća. Zašto su ta područja još uvijek vrvjela minama, Goranu nije bilo jasno, zbog čega mu je bilo još teže hodati po oštrom kamenju.
"Brže, mali!", iza sebe čuo je Darka kako se dere između gucova pive. Iako je bio slab i jedva vukao svoje nožice, njegov je pretili otac bio još sporiji od njega. To ga nije sprečavalo da svog sina tjera kao bičem.
Goran se trznuo od straha čim je ugledao bijelu lubanju na crvenoj podlozi. Iako ni zraka sunca nije osjetio na čelu, na njemu je osjetio ogromne kaplje znoja. Da je mogao pocrveniti, bio bi pocrvenio. Iako mu je korak bio laganiji od ptičjeg, stopala su ga žuljala. Noge su mu drhtale. Ruke su ga također žuljale, ne zato što bi već počeo kopati, nego zato što je držak lopate stezao tako jako da mu je siva koža na zglobovima šaka potpuno pobijelila. Tresao se poput šibe, slušajući glasne, pijane uvrede na svoj račun iza svojih leđa. Nijednom nije okrenuo glavu iza ramena. Zajapureno lice svog oca još se više bojao. Kao i njegove šake.
Mravljim koracima kretao se po polju. Darko je ostao iza linije opasnosti. Naravno. Kao i uvijek. I dalje je bombardirao svog jedinca svakojakim uvredama. Goran je dosad izbrojao najmanje pet specifičnih psovka svecima. Iako ni za jednog od tih sveca nikad nije čuo. U svom kratkom životu nije vidio nijednu crkvu, a kamoli kip sveca - sve je bilo razrušeno. Svakim korakom osjećao je kako će taj kratak život postati još kraćim. U manje od pola sata, leđa su mu bila potpuno mokra. A u skoro dva sata, jedva da je uspio izvaditi dvije mine. Otac ga je počastio s još nekoliko svetačkih psovki te ga povukao za uho tako da je cijelim putem natrag ostalo crvenim. Hvala Bogu, nije učinio ništa više, pomislio je Goran.
Bio je u krivu. Na redu je bilo da se dvije mine prodaju ili trampaju u cijelosti, ili barem za dijelove. Dovoljno da Darko može lokati barem narednih tjedan dana. Natjerao je Gorana da sam pješači do najbližeg većeg mjesta i tamo stane na tržnicu, dok netko iz vojske ne naiđe. Vrlo su rado otkupili bilo što, a da bi im moglo pomoći u ratu, bilo u obliku oružja, ili dijelova kojima bi nadogradili svoje oružje. Samo što su vrlo rijetko letjeli ili vozili kroz malu, jadnu Hrvatsku.
Goran je tako morao, nakon punog dana hoda, još dva dana smrzavati svoje sitno tijelo na hladnom betonu tržnice. Sve dok druge noći nije vidio farove tri teretna vojna vozila. Bila su toliko napredna da su bila skoro pa nečujna. Podigao je svoju koščatu ruku i mahnuo im. Jedan od vojnika izašao je iz vozila. U potpunoj opremi, izgledao je poput kakvog kiborga. Upitao ga je nešto. Goran ga je samo blijedo gledao. Nije znao jezik (jedva da je znao i vlastiti - jedino što je znao s potpunom sigurnošću bile su masne psovke), ali zvučao je nekako agresivno (malo manje nego kad je njegov otac psovao). Blejao je tako u vojnika i automobile kao tele u šarena vrata, sve dok se vojnik nije sjetio uključiti svoj univerzalni tumač na kacigi.
"Imaš nešto za mene, mali?", čak je i njegov glas zvučao robotski.
Goran je kimnuo. Objema rukama digne svoj ruksak prema vojniku, da ovaj pogleda što se u njima nalazi. Vojnik ga primi, otvori i zaviri u njega. Pažljivo izvadi jednu od mina da izvrši inspekciju. Pogleda je sa svih mogućih strana. Zatim prasne u smijeh. Goran ga pogleda zagonetno.
"Pa ovo je pra-pra-prastaro! Otkud ti uopće ideja da mi ovo predaš u ruke?"
Goran samo slegne ramenima. Nije ni znao kako da odgovori. Tek mu je ovaj pokušao gurnuti ruksak natrag u ruke, odlučio se javiti: "Čekajte! Jel' barem ima koji dobar dio koji možete izvaditi?"
Vojnik mu silom gurne ruksak u ruke, odgurujući automatski i njega: "Klinjo, ovo je bezvrjednije od hrpe govana. Svaki dio ovih mina je defektivan. Ne bi mogla puknuti ni da ne'ko deblji od kita sjedne na nju." Uz to, okrene se na peti te tri teretna automobila bešumno nastave svojim putem u noć.
Jedino što se u ostatku gluhe noći čulo bilo je Goranovo prigušeno jecanje.
Znao je da će ga ujutro umjesto komada pljesnivog kruha dočekati sendvič za doručak. Sendvič od pesnica.
Nikola Foršek