Grijesi - 1. dio - 1.12. Pismo 

12. Pismo

Novo jutro je osvanulo, iako na prvi mah prozračno, prognoza ne obećava nikakvo osvježenje, već naprotiv još jedan u nizu suhih i sparnih ljetnih dana. Jani se ustaje s fotelje, odlazi u skromnu kupaonicu žućkastih pločica te se umiva i pere zube. U ustima mu stoji gorak okus od sinoćnjeg piva. Umiva se i moči svoje vječno masne pramove kose u vodi. Ručnikom tapša vrat i odlazi u kuhinju te iz frižidera vadi mlijeko čija ga hladnoća razbuđuje bolje od bilo kojeg kofeina kojega će ionako opet popiti na litre danas na poslu. Nakon ispijanja mlijeka kupi kutiju Camela s kuhinjskog pulta, mazi Sultana i odlazi u svog limenog ljubimca. Čim je stavio ključ iz zvučnika zatrešti dobri stari hit Hold the line. Uz zvuke klasičnoga rocka iz osamdesetih odveze se do policijske stanice.

U policijskoj stanici jutro se ne razlikuje ni po čemu od prethodnih, barem ne sudeći po ponašanju djelatnika, no sinoćnji događaji podsjećaju Janija na to da ipak sve nije isto kao i jučer. Ispred Janija, Katrine i ostalih djelatnika je težak dan. Potrebno je pokrenuti istragu, no svi su duboko svjesni kako je sve to samo početak nečeg puno većeg od onoga s čim su se do sada susreli.

Katrina u postaju upada vidno rastrzana, jedva počešljane kose svezane u nestašnu onisku punđu, u odjeći za trčanje.

-Ne gledaj me, nisam stigla, jednostavno!

-Zašto bi bilo jednostavno kada s tobom mora biti sve komplicirano-odgovori Jani s podsmijehom na licu, no Katrini to ne predstavlja zabavnu dosjetku.

-I ti to zoveš humorom, ili? -podrugljivo dobacuje i hita prema aparatu za kavu.

Jani iza njezinih leđa pravi podrugljivu grimasu, svoju kavu već nosi u ruci.

Ima li kakvih novosti?-ispituje Katrina čekajući da aparat za kavu zapišti dozvolu za dovršetak.

-Pa, mogu ti reći da baš i ne-Jani odgovara, ali naglo zastaje s mišlju jer mu na pamet pada sinoćnji susret s čudovišnom pojavom ispred prikolice, no odluči ne priznati svoje iskustvo već nastavlja-...ne, ne, baš ništa, došao sam kući i po običaju zaspao uz televizor, sa Sultanom pod nogama, naravno.

Katrina se okreće s toplim napitkom u rukama i sada se ona podrugljivo smiješi te dobacuje Janiju -naravno-

A kod tebe?-sada Jani upita.

-Ja, kod mene misliš?-odgovara zbunjeno te nastavlja-ma, ma ništa.

-Zašto imam dojam da nešto važno ne želiš reći?- upita Jani pomalo zabrinuto.

-Zato što ti uvijek imaš krivi dojam.-odgovara Katrina sada s podsmijehom i odluči da je vrijeme za polazak na posao.

Jani se namršti, no odlučuje da nema smisla pokretati velika pitanja na hodniku policijske postaje ispred aparata za kavu te polazi za Katrinom dalje u hodnik.

Dan traje tek nekoliko sati, no policijska postaja je zatrpana radnim zadacima. Dio ekipe je ponovno poslan na polje u pokušaju za prikupljanjima dodatnih dokaza, ostali dio je u sobi za pregovore skupa sa šefom 69 policijske postaje Mihaelom, poznatijim kao Mrki. Iza njega se nalazi velika magnetna ploča, a ispred njega su poredane trošne plave stolice po kojima su se poredali policajci na čelu s Katrinom i Janijem.

Samo nekoliko kilometara dalje od Grada u gustoj, zimzelenoj šumi, na osami, smještena je velika trošna ustanova, ostavština davnog povijesnog razdoblja. Danas ta ustanova, nekoć dom bogate plemićke obitelji, služi kao ustanova za zbrinjavanje psihički oboljelih osoba. Iako je u Gradu i njegovoj okolici sunce vječito užeglo nad bolnicom na osami uvijek je spuštena neka tmurna magla koju povremeno rastjeraju olujni oblaci. Iza ostakljenog prozora s bijelim gredama, za trošnim tirkiznim stolićem smjestila se i piše ženska ruka oproštajno pismo.

Znam da sam učinila dovoljno, već samim time što postojim, no možda ti barem ovo pismo bude donijelo nadu u bolje sutra, u slobodu. Slobodu koju si oduvijek gajila, a za razliku od mene, i uživala. Znam da sam oduvijek bila samo sporedno smetalo u tvom besprijekorno sređenom životu, no nekome se moram obratiti, tako barem kaže Rufus, moj prijatelj. Da! Zamisli, ja imam prijatelja, ni više ni manje nego u ludnici, život nam se ruga, no mi ga i dalje volimo, kako patetično zar ne? Znala bi i više o Rufusu i meni samo da te zanimalo, ali nije, ti živiš svoj život i ne želiš da ga itko ometa tako što će te podsjetiti da negdje tamo postoji netko na koga si zaboravila. Taj netko sam ja, da, tvoja sestra. Oprosti, evo sada ću to napisati, oprosti što sam te neki dan podsjetila da postojim. Uistinu mi nije to bila namjera, samo sam mislila možda ako ti pošaljem neki simboličan znak naše povezanosti, možda ćeš se trgnuti i shvatiti da se nešto "važno" zbiva, ipak ti ne pišem pisma svakodnevno, zar ne? No, ti nisi ni tada reagirala. Već te vidim kako u svojoj metalik bijeloj kuhinji otvaraš poštu, nalakćena na sjajno bijeli kuhinjski pult i kako ti saznanje o onome što ta pošta krije briše onaj spokojni osmijeh s lica i odvodi te u stanje šoka i zaprepaštenja. Oprosti mi još jednom, nije mi namjera bila skidati ti osmijeh s lica, ipak, ti se smiješ i za mene i za sebe...a kada bih ubila tvoj osmijeh ubila bih i ono malo šansi za svoj osmijeh što mi je još ostalo upravo preko tebe. No, moram ti reći ovo jer Rufus mi je rekao da se bolnica ne želi skrbiti o leševima svojih pacijenata, već ih direktno šalje u bolnice da se one dalje zbrinjavaju za umrle pacijente. Bolnica bi me u najgorem slučaju sahranila negdje na medicinskom groblju, a mislim da bi to našim roditeljima bila doslovno pljuvačka u lice. Zamisli, oni toliki vjernici a odbjegla kćer im se pokopa bez obreda, sramota.

Zato, s obzirom na to da znam koliko ti je oduvijek više stalo do njih nego do mene, želim da znaš da bih htjela da im ispuniš tu želju, ne meni, nego njima i pokopaš me uz njih u obiteljsku grobnicu. Iskreno se nadam da ti time neću stvoriti preveliku distrakciju od tvog uobičajenog tempa života. Znaš i sama da smo Bog i ja odustali jedno od drugoga, stoga u moje ime ne moraš raditi karmine ili pozivati ljude, bit će dovoljan jedan mjesni svećenik i jedan poveći sanduk (zato jer sam se udebljala od terapija). Novce sam dala Rufusu, a on će ih nakon što "odem" proslijediti do ravnateljice bolnice koja će ih dati tebi. Njezin broj ću ti ostaviti na kraju pisma tako da znaš kome se možeš obratiti. A za sve ostalo...budi mi vječno dobro sestro i ne brini se, sada me više ZAISTA nema, a to znači da ćeš moći u potpunosti živjeti slobodu koja ti je dana.

Voli te sestra,

Elma.

Broj doktorice: 0654332211

Stara zidna ura je otkucala jedan sat iza ponoći, hodnici bolnice su se ispraznili, samo su trepereće žarulje ostale osvjetljavati puste bolničke hodnike. Iz jedne od soba iskrade se oniža, debeljuškasta ženskica crne kose do ramena. Nespretnim hodom, oslanjajući se jednom rukom od zidove, a drugom držeći za stomak, u bijeloj spavaćici odšepesa do izlaza u slučaju nužde te izađe na prostrani, ozidani balkon bolnice na kojemu stoje poredani štrikovi za sušenje veša. Popne se na zidić, prekrsti se te skoči u gustu borovu šumu. Vani vlada mrkli mrak i tišina koju je sada narušio zvuk debelog tijela koje ubrzano pada kroz borovo granje i s njega otkida komadićke iglica te se uz snažan prasak strovaljuje dolje na tvrdi beton.

Mihael žustro objašnjava svojim kolegama točna odredišta na mapi po kojima se trebaju rasporediti kako bi strateški mogli pratiti zbivanja na terenu u narednih nekoliko dana. Koliko mu javni nastup i izlaganje plana provedbe istrage pred kolegama iziskuje napora svjedoče veliki kolutovi ispod pazuha na njegovoj plavoj košulji te orošeno čelo i tjeme na proćelavoj glavi. Katrina pomalo nezainteresirano pijucka kavu iz plastične čaše, dok Jani gotovo u potpunosti nezainteresirano tipka po mobitelu.

-Dopisuješ se s nekim?-upita ga Katrina

-Ma da... više njih ustvari. - odmetne Jani.

Zbilja? Ima više zanimljivih ponuda pa se odlučuješ ili je nešto privatne naravi?- sad već pomalo i previše radoznala ga upita.

Da, ponuda-nadoda Jani uz podrugljiv podsmjeh-baš u Gradu ima "ponuda". Ma žena piše za alimentaciju, opet sam zakasnio s plaćanjem, a s druge strane stara se javlja, neki ručak je u subotu. Danijel ima rođendan pa hoće da dođem, a ja pokušavam smisliti što bezbolniji način na koji ću joj objasniti da nas ovaj tjedan očekuje vrlo zahtjevan terenski rad i da nisam uopće siguran hoću li Sultana stići pošteno nahraniti, a kamoli da još putujem do Nizozemske.

Da, razumijem te, zato ja barem takvih "obiteljskih" problema nemam. Roditelji su već poodavno mrtvi u mom slučaju, a tetka, s kojom sam jedinom ikada i održavala neki nazovi pravi kontakt je po svijetu i voli kupovati mobitele po putu te se javlja samo kad ona to želi, a to najčešće bude neka fotografija s plaže s palmama. Zaista, ne vrijedno spomena -reče sarkastično.

Oh, zavidim ti, ja sam se zato pobrinuo da imam i više nego dovoljno obiteljskih doziva što s jedne, što s druge strane. -nadoveže se Jani te skupa prasnu u smijeh koji su ipak morali obuzdati zbog narednika Mrkija.

Narednik Mihael završi s iznošenjem plana istrage te nastavi s konačnom podjelom zadataka. Katrina i Jani dobiju zadatak skupa nadzirati 68 rutu kod kukuruzišta, tamo gdje se zbio prvi slučaj brutalnoga ubojstva mlade djevojke.

Misli li on da ćemo ovim bespotrebnim nadziranjem išta postići korisno za zajednicu? Netko tko ubija na onakav način i tko je toliko misteriozan neće se sigurno pojaviti na jedan običan dan u tjednu. -ustajući se sa stolice Katrina komentira Mihaelovu naivnu prosudbu ubojice i ljutito priča Janiju koji u ovom trenutku i dalje nastavlja tipkati u mobitel poruke isprike i dalje totalno nezainteresiran za zbivanja oko njega.

Da.-nadoda nesvjesno Jani.

Što "da"? Prekini sad tipkati, imat ćeš vremena za to cijelu noć očigledno ne budeš li se sada probudio i pokušao skupa sa mnom izbjeći nekako ovaj glupavi zadatak kojeg smo dobili. -nadoda nervozno Katrina, no Jani i dalje neometeno nastavlja tipkati do kraja poruku te se u sljedećem trenutku osvijesti, strpa mobitel u džep svojega kaubojsko smeđeg prsluka i dometne- Mislim i ja da je glup zadatak, to hoću reći, no što da sad radimo na svoju ruku istragu?

Što da ne? -upita Katrina pomalo začuđeno te nastavi-nije da nam je prvi put uostalom.

Katrina izađe iz policijske postaje. Ima još sat vremena slobodno kako bi stigla do kuće pokupiti sve što treba te ostaviti Zanu kod susjede kako ne bi samovala jer ipak je neće biti do sutradan rano ujutro kod kuće. Na povratku joj se i prispava, no svjesna je da sada ne može ići leći jer je svaka potrošena minuta jedan korak dalje od ubojice koji se skriva negdje u neposrednoj blizini Grada. Ulazi u kuću te ju na podu dočeka nekoliko poštanskih kuverti koje je poštar ubacio kroz otvor za poštu u ulaznim vratima. Podigne s poda one najvažnije za vodu i komunalije, dok na jednu u potpunosti bijelu umalo da ne stane patikom. Podiže sada i nju s poda te ju polagano otvara. Već sam izgled stražnje strane kuverte u njoj budi neku sumnju te ju okreće i na poleđini čita ono što nikako nije htjela pročitati.

Pošiljatelj: Elizabeta Vidović

Adresa: Psihijatrijska klinika "Zelendol", Šumski put 616

Za: Katrina Vidović

Adresa: Sunčana 17