Grijesi - 1. dio - 1.6. Netko te gleda, 1.7. Karneval, ...-1.9.

6. Netko te gleda

Osvanulo je sunčano jutro. Grad na prvi pogled izgleda začuđujuće mirno. Sunce obasjava prostrana polja kukuruza, tragovi krvi koji su ostali na mjestu jučerašnjeg događaja sada su već izblijedjeli sprženi toplinom sunca.

Vrućina koja se zadržava u zraku stvara dojam zaustavljenosti u vremenu.

Polagani zapusi vjetra prinose dašak slobode u nosnice vječito zagušene zaparom i zemljanom prašinom.

Ispod tog užarenog modro-plavog poklopca mrtvilo razbija buka koja dolazi iz Parka Divljih ruža.

U tom parku se jednom godišnje održava festival posvećen umrlim književnicima, glazbenicima i ostalim umjetnicima. Ljudi se svake godine maskiraju u razne likove poput E.A. Poa, F. M. Dostojevskog, W. Shakespearea i drugih. U likove iz poznatih romana poput R. Crusoea, Ane Karenjine, Emme Bovary ili druge poznate likove iz svjetskih klasika, a ima i onih koji vole pjevače poput Elvisa Presleyja, filmske junake ili pak mitska stvorenja.

Naravno, tu je i onih malo suvremenijih, poput likova iz Harryja Pottera, nezaobilazni dio maskiranja kod mlađe populacije.

Festival redovito posjećuju i Pawlovski. To je njihova obiteljska tradicija.

Robert se vječno maskira u svog omiljenog junaka Don Quijotea, dok Emma bira damske uloge poput raznih kraljica, princeza, grofica i ostalih društveno visokopozicioniranih junakinja. Svake godine oblači jednu te istu krinolinu, koju je inače dala sašiti prije desetak godina u krojačnici Razigrani prstići kod riđave Melisse.

Riđava Melissa je oniža, debeljuškasta žena u pedesetim godinama koja vodi obiteljsku krojačnicu. Poznata je po izrazito debelim prstima na rukama, ali bez obzira na to šije predivne odjevne predmete.

Emma je poželjela da joj sašije tamnu krinolinu maslinastozelene boje. Od tada se od nje ne odvaja kada je u pitanju ova prigoda. Ove godine promijenila je frizuru, šminku i šešir. Oko vrata je svezala svileni šal u stilu gospođa iz devetnaestog stoljeća.

Noa se umaskirao u riđavog čarobnjaka Rona iz Harrija Pottera, dok se Filipa ove godine opredijelila za ulogu kontese Nere iz Zagorkine trilogije Grička vještica. 

7. Karneval

Noa i Filipa gurkaju se ispred Emme i Roberta. Emma pod nosom vrti netom ubrani ljiljan iz vrta koji je dobila kao poklon od krojačice Melisse, opija se njegovim nježnim mirisom. Naslanja polagano glavu na Robertovo rame govoreći mu na uho:

-Danas smo zaista kao prava sretna obitelj koja se ne odvaja". Pogledaj ih samo koliko su porasli, Filipa ima Gitine noge jelda? Gita, tvoja majka, uvijek je imala mršave noge, vitke, a lijepe. A Noa ima tvoj nos. Znaš tvoj nos je jedna od stvari zbog kojih sam se zaljubila u tebe.-

osmjehne se zlurado.

Dok mu Emma priča nebuloze na uho Robert se ogleda usmjeravajući svoje misli na nešto sasvim nevezano za Emmine opaske.

Odjek njezinih riječi hvata kroz zaglušujuću vrevu.

Ubrzo ga obuzima osjećaj kao da čuje njezin glas iz neke udaljenosti. Robert ne može otkriti što mu je točno te se stoga stalno osvrće oko sebe. Hvata ga dojam da ga netko prati za leđima, no svaki puta kada se okrene zaključi da ipak nema nikoga.

Emma shvati da je Robert isključen, te ga upita:

-Što se okrećeš stalno, ne slušaš me uopće kada ti pričam, vidim da si izgubljen sav.

-Ma, nije mi ništa- odgovori Robert te nastavi- samo imam neki... - okrene glavu još jednom na desnu stranu te pogleda u prostrano kukuruzno polje preko puta- ...neki čudan osjećaj.

-Kao da mi netko stoji...stoji... -ne uspijeva dovršiti rečenicu jer ga najednom iz snenosti budi prodoran i kreštav glas:

-O, pa koga to moje oči vide, kao i svake godine staro mjesto, ali vi kao da ste mi iz godine u godinu sve ljepši i ljepši. Ma vidi ih samo, obitelj Pawlovski! E moji Pawlovski, niste vi zalud ruskih korijena. Noa je pravi muškić, a i Filipa se divno razvija, vide se Emmine klice u njoj. izrecitira svoj monolog stara gospođa Melissa.

Presrela je Pawlovske kao i obično svojim izvještačenim pohvalama koje su više nalik grdnji, a ne iskrenom oduševljenošću. Njezina zavist, ali i duh koji voli sve znati nešto je na što su naviknuli svi koji se kreću po istim mjestima kao i Pawlovski. Melissa negdje duboko u sebi zna koliko je naporna, ali to ju ne sprječava u nakani da sazna što je više moguće o svemu što ju zanima. Obično ju svi, ako su u mogućnosti, izbjegavaju, ali na ovakvim događajima je takvo što naprosto nemoguće.

Njena plava haljina s pucetima na stomaku nalik pivskom buretu koji jedva drže konce prekriva njene podbuhle i blijede, venama prošarane noge. Kosa joj je svezana u visoku debelu punđu omotanu vijencem plavoga cvijeća.

Robertu je pomalo i drago što su naletjeli na nju. Shvaća da je njezina pojava koliko i ružna, toliko i naporna, ali mu dobro dolazi njezina znatiželja kako bi odagnao misli od neugodnih osjećaja koji su ga obuzeli netom prije.

Nebo se sada zamutilo. Najavljuje svojim izgledom kišu. Lagani vjetrić počinje puhati i njihati kukuruzne klipove. Nakon par minuta kiša počinje lijevati. Debele kapi padaju s velikih listova kukuruza na tlo. Po neasfaltiranoj cesti se počinju praviti lokve.

Trubački orkestar "Trivia" penje se na improviziranu drvenu binu i trima udarcima o bubanj, koje izvode niski i odeblji svirači, najavljuje početak otvorenja ljetnog festivala.

Ljudi se počinju okupljati ispred pozornice. U rukama nose razne voćne i slatkaste napitke. Djeca po prstima razvlače šećernu vatu, a odrasli dio posjetitelja ispija točeno pivo iz plastičnih čaša.

Posvuda po festivalu se nalazi burad za točenje piva. Ispod bijelih šatora se peku razne živine.

Miris pečenja i piva pomiješan s mirisom šećera širi se do nosnica promatrača.

Uokolo se na obližnjim štandovima peku kukuruz i langošice, dok se na drugima opet prodaju razni kozmetički preparati biljnog porijekla.

Dok sve tako vrvi radosnim poklicima i žamorom posjetitelja odjevenih u raznolike kostime glumačkih, književnih i glazbenih zvijezda, na drugome kraju Grada, tamo kod napuštenoga tiska, veselje prelazi u atmosferu tjeskobnog iščekivanja.

Fokus je na starcu koji kao i obično sjedi na istrošenoj stolici pokraj tiska.

Pored njega žena na tisku i dalje razvlači svoju žvakaću gumu po ustima dok joj se pramenovi kose lijepe po čelu. Topli vjetar puše kao fen i suši njezino oznojeno tijelo.

Vrijeme je ovdje stalo.

Oboje umorni od života gledaju negdje u daljinu. Osluškuju zvuke koji dopiru s festivala. ...u jednome trenutku žena ispuhuje svoj posljednji balon žvakaće gume, a starac zacokta jezikom.

Nebo se zamuti. Kiša se pojača.

Šljunak na cesti poskakuje pod naletima teških kišnih kapi. Lokve zadobivaju tamniju i mutniju nijansu.

Nedaleko u polju jedna srna trčeći odjuri u obližnje grmlje. Prva munja zabljesne nebom, a iz daljine se začuje vrisak.

Znojna žena nagne se preko pulta i značajno pogleda u starca.

Pogledi im kažu sve. Starac potvrdno kimne glavom, ustane se te pomakne stolicu da ne kisne ispod nadstrešnice pored tiska.

8. Prvi slučaj-prijelaz

Samo par metara dalje tim forenzičara skuplja dokaze u polju. Katrina se odvezla autom za Janijem, policijskim inspektorom. Leonida sjedi na suvozačkom mjestu njegova automobila i živčano govori:

-Mama će me ubit...al ono baš jebeno ubit.

-Zašto bi te ubila Leonida?-, upita ju Jani.

-Ne znam ja samo privlačim sranja, prošli vikend kad sam išla kod Sare na vikendicu upala nam je murja i napravili su pretres cijele kuće. Čim vide da se netko zabavlja prave reda. Ne kužim, po njihovom svi trebamo sjediti kod kuće i heklati ili što?-

Jani se u sebi nasmije tom nezrelom mladenačkom stavu, ipak je i on nekoć imao dvadeset, no s obzirom da je trenutno na dužnosti mora zauzeti ozbiljan stav i upozoriti da trenutno razgovara s isto tako jednim policajcem te da oni zasigurno nisu upali jer se mladež "samo zabavljala". Doveze ih ispred policijske postaje.

Uvodi Leonidu, a iza njih iz parkiranoga automobila izlazi Katrina. Stavlja ruke na bokove te laktom desne ruke ošine Janija po ruci govoreći mu

-Bit će ovo duga noć.-

Jani joj potvrdno kima glavom te slaže izraz lica kao da se opravdava i odgovara:

-Tako valjda mora biti, težak slučaj. Bojim se da nije samo jedna duga noć u pitanju.

9. Novi slučaj - Čin

S druge strane festival se polagano privodi kraju. Vani se spustio mrak, a mnogi od prije samo par sati razveseljenih gostiju sada sjedaju na obližnje klupe pod nadstrešnicama.

Drugi se odmaraju od preveć unesenog alkohola, dok treći ljuljuškaju usnulu djecu u krilima.

Oluja je odnijela mješavinu miomirisa. Zrak je svjež i pročišćen.

Na njihovim licima vidi se izmorenost od sparine, pića i masne hrane.

Ostatci pečenki i oglodanih kostiju stoje porazbacani po plastičnim tanjurima.

Neki koji si nisu odredili mjeru pozaspali su za stolovima glava naslonjenih na ruke, a pivo iz srušenih čaša slijeva im se po krilu i po podu.

Izmoreni prodavači, pečenjari, nosači i drugo osoblje brišu znoj sa čela te sa zadovoljstvom pospremaju ostatke neprodane robe. Na razglas najavljuju kako će se uskoro morati skupiti veliki šator.

Emma je s prvim kapima kiše odvela Filipu i Nou doma, na njihovo očigledno zadovoljstvo. Robert još ostaje sjediti s poznanicima pod šatorom.

Pričajući tako za stolom, njih par starih kolega iz školske klupe, premeću teme o raznim poznanicima s kojima više nisu u kontaktu. Robert se najednom ustaje i odlazi do obližnje šume kako bi se olakšao. Ubrzo ga nanovo obuzima čudan osjećaj kao da nije sam. Što s jedne strane i nije začuđujuće ako se uzme u obzir činjenica da su u njegovoj neposrednoj blizini ljudi s festivala, ali ta prisnost koju sada osjeća nalazi se točno iza njegovih leđa i zna tu je negdje.

Naglo se okreće ne bi li iznenadio nevidljivog protivnika, ali shvaća da se to baš i ne isplati jer iza njega nema baš nikoga. Zakopčava šlic i vraća se nazad. Krenuvši prema mjestu obitavanja opet ga obuzima jeza. Odluči da je vrijeme da ode kući. Skida šešir s glave i pozdravlja okupljene uz napojnicu

-Bez brige ova je moja, pošto se prvi povlačim. Ko izda...zna se...-,

-Ha daj, baš jesi!- reče debeli Jon -Nisi li rekao da žena treba doći po tebe?

-Ma, zapela je s Filipom i Noom, tko zna, možda je već i zaspala pred televizorom zaboravivši na mene. Ne bi me čudilo. -načini glupavi smiješak.

-Ništa društvo, budite pozdravljeni. Nekom drugom prilikom!- okrene se i ponovno se glupo nasmiješi svojem još glupljem izgovoru za odlazak.

Iza sebe ostavlja negodovanje i mrmorenje pijanih kolega.

Krećući se po neasfaltiranom putu zapazi krajičkom oka siluetu u polju. Okrene se i shvati kako je zapravo prikaza puno dalje nego što su ga osjećaji naveli. Zastane kako bi bolje promotrio polje te shvaća da je to nešto što se kreće po polju samo nalik čovjeku, puno je krupnije i više od njega. Isprva pomisli kako se "to" kreće prema njemu pa na trenutak ustukne, no tada uvidi kako se ta pojava, nešto nalik visokom i mišićavom mesaru, usmjerava lijevo od njega, u nasade kukuruza. S obzirom da su kukuruzi iznimno visoki, kako to biva u ljetno doba, ne uspijeva dokučiti prema čemu ili komu se kreće.

To biće nadljudskih proporcija na sebi nosi bijelu mesarsku kutu, na glavi ima gas-masku te nalikuje na prikazu iz Teksaškog masakra motornom pilom, samo što u ruci drži sjekiru, a ne pilu.

Robertu se preokrene želudac pri pomisli na jadnu životinju koja će doći pod ruke tom gorostasu, no zauzda misli i kaže samom sebi da je možda baš "on" zaslužan za ogromne količine mesa kojim se napajao na festivalu.

Radoznalost i višak alkohola u krvi nagna ga da dozna tajnu mesarovog pohoda.

Zađe dublje u polje i skrivajući se iza klipova kukuruza polagano se približi smjeru kojim se kreće.

Pomisli opet kako je možda zaista riječ o nekom izrodu staroga oca-mesara koji je poslao deformiranoga sina da obogaćuje obiteljski biznis živinama iz obližnje šume.

No najednom ga iz misli prene drugačiji prikaz od onoga što si je zamislio.

Ispred njega se sada nalazi ogromna čistina u kukuruzištu, nalik onoj iz filmova o NLO-ima.

Skutri se iza velikog kukuruza koji mu pravi dobar zaklon i nastavi promatrati dalje.

Velika mesarska pojava svojim još većim stopalima i glomaznim vojničkim čizmama stupa prema nekakvoj drvenoj stolici koja se nalazi u središtu velike čistine.

Najednom se s prijeke strane kukuruzišta pojave još dvije omanje prikaze odjevene u crna odjela. Preko glave imaju navučene kapuljače. Nalik su kakvome tajnom kultu. Svaki za jednu ruku vuče nešto za sobom.

Zbog već gustoga mraka koji se spustio Robert ne uspijeva razabrati što je to što vuku, ali kada se približe krugu u polju svjetlost, koja dopire od uličnih svjetiljki s ceste, mu pomogne razabrati o čemu je riječ. To što svaki vuče u jednoj ruci nečije su ruke.

Tanke ručice mlade djevojke koja već iznemogla puzi na koljenima s polusklopljenim očima. Iz rana na izgriženim usnama kapa joj krv, a tijelo joj je umrljano krvlju od posjekotina i zemljinim blatom. Njezina joj prljava plava kosa pada u slijepljenim pramenovima na izmučena prsa kroz koje se nadziru kosti. Tako izmučenu dovlače je do stolice.

Roberta su snašle emocije pa drži ruku na ustima kako se ne bi razotkrio. Poželi utrčati u tu čistinu, ali nekako osjeća da time neće učiniti ništa korisno te ostaje šćućuren iza kukuruza i nastavlja promatrati.

Nema predosjećaj da će se nad djevojkom vršiti blagoslov, ali mu neka jača znatiželja ne daje da postupi drugačije. Najednom mesar polagano priđe izmučenoj djevojci.

Ona klone glavom u stranu gledajući ga krajičkom poluotvorenoga oka kako joj se približava. Mesar podigne jednu ruku u znak stopa i time ustvari poruči onoj dvojici da odstupe od djevojke te se sam približi paćenici. Drugom rukom podigne visoko svoju sjekiru.

Robert sada požali trenutak te se u još ćućećem položaju jednom rukom odupre od tlo kako bi se pripremio na bijeg. Drugu ruku drži na ustima kako bi zadržao vrisak.

Mesko proizvede neki neljudski zvuk nalik krištećoj životinji te odbaci sjekiru i uzme veliko deblo s naoštrenim šiljkom te ga prinese između djevojčinih očiju.

Djevojka samo iznemoglo podiže svoj pogled.

Zamahne snažno i probode deblom djevojku točno u područje između očiju.

Robert se sada ne uspijeva suzdržati i ispušta glasan krik.

U istome trenutku dolazi do svijesti i shvaća da je razokriven.

Mesar se okreće u suprotnom smjeru od djevojke. Protrlja dlanove i odbacuje deblo od sebe na zemlju. Nastavlja koračati negdje u mrak u kukuruzištu i gubi se, a skupa za njim hode i ona dvojica pomagača.

Robert sada izleti naglo iz kukuruza i dotrči do djevojke. Izbezumljeno lamata rukama, a noge oslabljene od straha mu bivaju polu savijene u koljenima i jednako tako drhture. Vrti se u lijevo pa desno ne znajući što mu je prvo činiti. Mahnito se hvata mobitela iz džepa i utipkava policijski broj, ali se javlja upozorenje za slab signal. Pokušava identificirati njezino okrvavljeno lice kako bi se uvjerio da ju ne pozna i biva u pravu. Najednom ugleda nešto bijelo, kao kakav papirnati smotuljak, što viri iz djevojčine stisnute šake. Odluči se dočepati toga papira. Uspijeva ga izvući i odmotava ga. Na njemu piše u kurzivu, vrlo čitkim rukopisom - Leonida. Zaključi da nije bilo na njemu već na policiji da to pronađe pa odbacuje papirić na pod i potrči kroz kukuruze prema cesti kako bi nazvao policiju.