Grijesi - 2. dio

II. DIO

1. Sestra

Malena djevojčica smećkaste kose juriša po polju. Na proljetnom povjetarcu vijori njezina plava haljinica. Crvenim cipelicama gazi sve pred sobom.

-Elizabeta! Elizabeta! - doziva ju glasno majka iz daljine, stojeći na pragu omalene seoske kućice.

-Hajde dušo, ručak je!

No, djevojčica se samo okreće i smije te nastavlja trčati dalje u polje.

Majka klima glavom i briše umorne ruke o kuhinjsku krpu.

Ulazi nazad u kuću.

-Ah, ta naša Elizabeta. Uvijek pravi probleme kad ne treba. Tako je živa, vesela, razigrana. - govori mužu.

-Pa pusti je ženo. Najbolje da je povučena i cilo vrime namrgođena. Šta bi to tila?

- Ne bi, ne bi. -odgovara te polazi po tanjure kako bi priredila stol za podnevni objed.

Dan se bliži kraju. Kao i svake večeri majka Elizabetu i njezinog mlađeg brata Juru sprema na počinak. No, prije spavanja obavezno slijedi molitva dragom Bogu i anđelima da čuvaju kuću, zemlju, obitelj. Nakon desetominutnoga klečanja pred krevetom Elizabeta i mali Jure hitaju pod tople poplune. Majka ih ljubi u čelo jedno po jedno i gasi noćne svjetiljke nad njihovim krevetima.

Godine prolaze, izmjenjuju se jutra s večerima. Elizabeta i Jure rastu, razvijaju se. Postaju mladić i djevojka.

Jure odlučuje otići preko oceana. Zanima ga inženjerstvo u Americi.

• A, di ćeš u te injžinjere. Pa nemaju oni more ka mi što imamo. Imaju oceana, a neš ti oceana. Di ćeš zaminit ovu lipotu i mir sa nekin tamo divjim valovima. Baš si smišan Jure, al neka ti je. Vratit ćeš se ti kad ti zafali domaća spiza. Znan te ja sine. Ničija nije do zore gorila pa mi se pari da neće ni tvoja, e. - govori mu ljutiti otac i mazi rukom svoje brke.
• Ajde, pusti dite, Vidiš da hoće prvi put u životu napraviti nešto od sebe. Pusti ga nek ide ča, vratit će se kad mu zafalimo. Jel tako sine? - hvata ga majka za rame i privlači k sebi da ga još jednom jako poljubi u obraz.

More udara o stijene. Jugo puše i raznosi borove grane po pješčanoj sprudi. Elizabeta, sada dvadesetogodišnja djevojka, stoji na tom vjetru i pušta da joj s vremena na vrijeme vjetar promrsi prame duge smeđe kose i zavitla crvenu haljinu s crnim točkama. U ruci drži krunicu s ovećim križem.

Jure joj prilazi s leđa i dodiruje joj rame.

• Znaš da ću brzo nazad. To je samo 6 miseci. Nema tu puno čekanja, dok se pomoliš par puta i legneš spat još toliko i eto mene seko nazad.
• A, znam Jure, ali znaš da mi je želja poć u samostan Sv. Jeronima. Znaš da me neće biti dugo.
• Znam sejo, ali vrime će brzo proć nam oboma. Viruj mi,
• Vjerujem ti Jure. Ajde, idi sada da te mati i ćaća ne čekaju dugo. Vidiš da su već nervozni pred kolima.

Jure poljubi još jednom Elizabetu za kraj i otrči s velikom putnom torbom na leđima do majke i oca u tirkiznog Stojadina.

Majka i otac su otišli na tri dana do Zagreba kako bi ispratili Juru. Iznajmili su u Zagrebu hotelsku sobu kako bi imali gdje prespavati jer je Jure putovao tek iduće jutro. Treći dan su ostavili da još malo napune stomake zagrebačkom kuhinjom te da polako krenu doma.

Elizabeta je za to vrijeme ostala sama kod kuće. Ujutro bi hranila kokoši i ostalu živinu po dvorištu, popodne prala na ruke svoj veš i provodila vrijeme u molitvi i postu, a navečer nakon još jedne ture molitve bi ležala u krevetu i razmišljala o svom životu prije dvadesete godine. Kadkad bi u svoj dnevnik, kojeg je držala ispod kreveta, pisala o tome kako je provela dan i pisala zahvale dragomu Bogu za sve što ima i nema. S uzbuđenjem je čekala poziv za samostan.

Nikada u dnevnik ne bi pisala kako se zapravo osjeća. Svoje najiskrenije misli i želje čuvala je toliko duboko u sebi. Bojala ih se ustvari jer je znala da su previše grešne za jednu buduću časnu sestru.

Pođe tako u ponedjeljak u samostan. Oprosti se s roditeljima, no ovoga puta manje sentimentalno nego je to bilo s Jurom. Ipak ide služiti Bogu i svetoj Crkvi. Gdjeno je zaštićenija nego kod kuće.

Sjedne ujutro na lokalni autobus i odveze se do Splita gdje mora loviti brod koji bi ju prevezao do otoka na kojemu se nalazila crkva i samostan.

Prolazeći kroz Split sve do pristaništa s brodovima, gleda u gužvu, žamor i veselje koje je prouzročio splitski karneval. Maskirani uzvanici šeću ulicama i pjevaju, smiju se, viču, udaraju o razne improvizirane naprave za sviranje. U jednome trenutku naiđe povorka na čelu koje se nalazi čovjek koji izigrava krvnika. U rukama drži veliku sjekiru, a iza njega u povorci stupaju mladići obučeni u crne odore. Dvojica nose kažnjenika u lancima.

Elizabeta ih s čudom gleda i samo se križa.

S druge strane studenti šire neki svoj protestni plakat na kojemu su prikazani student i studentica u vrlo eksplicitnoj pozi jednako maskirani kao i oni. Balerine, akademski građani (profesori, doktori), vanzemljaci, različite rase, vile, vukodlaci, divlje mačke, apaši, ratnici, plemići i plemkinje. Sve to i još brojne druge maske rese splitske ulice, a Elizabeta kroz tu gomilu hoda u čudu vukući sa sobom mali putni kofer. Maškare nastavljaju u koloni put rive, a ona produži dalje zahvalna Bogu što je bez većih posljedica prošla kroz tu gungulu.

U daljni još čuje pjesmu koja je dopirala iz gomile. Misli u sebi kako je njezina Dalmacija tako pogana. Ne srame li se Boga kada hodaju okolo i izvikuju razne prostote, štipaju djevojke za noge i stražnjice i ostalo.

Vozeći se na brodu otvori svoj dnevnik, malu crnu knjižicu i zapiše u njega svoje posljednje dojmove sa slobode. Kada stupi nogom na taj otok za nju počinje jedan novi život, jedno novo iskustvo. Neka druga Elizabeta. Nema više živosti, slobode, trčanja, toploga pijeska pod nogama, škakljanja valova u plićaku. Počinje vrijeme posta i molitve. Jedino želje nije morala obuzdati, one su ionako ostale sakrivene duboko u njoj.

***

Siđe s broda koji se ukrcao na otoku. Vidjevši oko sebe veliku tratinu obraslu visokim borovima, a na uzvisini toranj crkve koji se protezao tako visoko u nebo kao da ga je dotakla božja ruka, dobije poriv da se prekriži pred tim veličanstvenim zdanjem.

Popne se kamenim stepenicama sve do crkve i uniđe u njene dvore. U susret joj dođe svećenik s glavnom sestrom Maricom. Vani je sparno i vruće, ali u crkvi se gotovo smrzne. Sve oko nje je od kamena i mramora, a miris tamjana širi se i ulazi joj duboko u nosnice.

Sestra Marija, koju od milja zovu Marica, odvede ju u dvorište crkve u kojemu se nalazi samostan koji u luku opkružuje veliki dio dvorišta na čijem se središtu nalazi mala drevna fontana u kamenu. Voda u fontani se slijeva i proizvodi buku koja razbija sveopći mir koji ovo mjesto pruža svakom posjetitelju. Ispred samostana nalazi se pomno odnjegovani i uređeni travnjak s ružičnjacima i pokojim drvcem koje su naselili kolibrići čiji je pjev moguće čuti pored vode koja se sliva u fontanu.

Uniđe u skromno uređeni samostan kojim se širi miris raznih sredstava za pranje i dezinfekciju. Sestra Marija ju odovede do njezine sobe koju će dijeliti s još jednom sestrom Mirjam, no koje trenutno nema jer je otišla u Španjolsku u posjet bolesnoj baki.

Unđe u svoju skromnu sobu u kojoj se nalaze dva kreveta, svaki s jedne strane prostorije, dva omanja ormara za odjeću i dva noćna ormarića. Na podu su daske, nema tepiha, prostoriju zimi grije omanji radijator, a pored prozora se nalaze vrata koja vode na balkončić koji gleda u dvorište samostana. Kupaonicu dijeli s ostalim časnim sestrama. Iznad kreveta na bijelome zidu stoji ovješen veliki drveni križ.

Elizabeta ovjesi svoju crnu krunicu preko križa jer joj je izgledao kao takav prazno i pomalo sablasno. Sjedne na krevet i pored nogu polegne svoj maleni kofer. Osluškuje tišinu koja obavija prostoriju. Nije ovo ovako zamišljala. Hoće li joj od sada svaki dan biti ovako tih i spokojan bez priče, pjesme i aktivnosti. Mislila je da je u samostanskom životu kao i na svetoj misi, život ispunjen pjesmom i zajedničkom molitvom u glas, a da su trenutci tišine samo nakon objeda i u kasnim večernjim satima.

Kroz tijelo joj prostruji jeza i neki strah. Možda je pogriješila, možda je ona zapravo veća grešnica nego je mislila i mjesto joj ipak nije ovdje.

To deprimirajuće razmišljanje najednom prekine ulazak sestre Marije koja ju sada zove da pristupi dnevnome redu u holu.

Dnevni red se održava u prizemlju u velikoj prostoriji u kojoj su se okupile sve korisnice samostana. Sastanak predvodi sestra Marija, a ona inače drži i pjevački zbor jer je jedina glazbeno obrazovana i zna lijepo svirati klavir.

***

Nakon što je sastanak završio Elizabeta odluči prošetati samostanskim dvorištem i malo razgledati ružičnjake i pomno njegovani travnjak. Imaju sat slobodnog vremena koje mogu, ali i ne moraju provoditi u molitvi.

Šetajući se tako dvorištem i osluškujući razgovore u daljini koji vodi svećenički kler najednom ugleda među bijelim haljama i jednoga neznanca svog obučenog u crno. Iako je vani temperatura vrlo visoka njemu očito ne smeta crna boja odjeće. Mirišući jedan cvijet ruže zastane da osluhne tko je posjetitelj.

Ne može ih čuti, predaleko su joj. Svećenici se ne smiju miješati sa sestrama u dvorištu, moraju uvijek biti barem na metar razdaljine jedni od drugih. Ostane mirisati ružu i vrtjeti je u ruci. Najednom ju iz snenosti prene nečija prisutnost iza leđa. Okrene se oprezno i opazi posjetitelja koji je u samostan došao bez najave.

-Niste li, niste li malo prije bili na drugom kraju?

-Jesam, ali sada sam ovdje zar ne?-odgovori muškarac. Iz njegovih glasnica dopre dubok muževan glas.

-Jeste li za krug oko samostana?- upita ju sada odvažno.

-Imam još sat vremena slobodno. - odgovori ona i kao čarolijom začarana pođe u šetnju s totalnim neznancem.

***

Od toga trenutka sve se za Elizabetu promijenilo. Spokojnom životu u samostanu, ako ga je ikada moglo i biti, došao je kraj. Podnevne i večernje molitve u tišini zamijenila je viđanjem s potpunim neznancem koji je dolazio u posjete i poskrivečki se s njom nalazio u ostavi za metle. Sve svoje seksualne fantazije ispunila je s tim potpunim neznancem. U njoj je budio posebnu dozu bluda i nemorala. Iako bi preostalo vrijeme pred sestrama, svećenikom i vjernicima glumila čednost i pobožnost, u satima koje bi provodila s njim osjećala je totalnu opsjednutost. Kao da je u njemu živio sam vrag, ponekad bi pomislila.

Na trenutke se osjećala kao da su ispali iz Boccacciova Dekamerona. Kada bi se vratila iz noćne avanture molila bi se pred krevetom gledajući u teški križ na zidu. Imala bi osjećaj da će se pod težinom njezina grešna pogleda okrenuti naopačke. U dnevnik je zapisivala svoje misli koje su joj strujale glavom dok bi provodila vrijeme u samoći.

Razmišljam ovih dana o svojoj vjeri. Koliko je ona čvrsta. Jesam li ja ustvari dostojna ovoga mjesta i ove odore. Možda je moja vjera cijeli moj život bila ustvari jedna velika laž. Bolje rečeno krinka pod kojom sam vješto skrivala svoje pravo lice, no ako je to bila krinka za mene onda je morala biti i za moje pobožne roditelje i za njihove roditelje i za naše susjede pa na kraju i za cijelo naše malo mjesto. Svi su tu dolje tako pobožni, ali jesu li oni pravi vjernici? Što uopće znači biti pravi vjernik? Oduvijek sam mislila da pored takvog odgoja koji mi je to usadio sam bila vjernica jer sam osjećala da to trebam biti. Jer sam u dubini vjerovala da ako zaista poštujem sveti zakon i red da će mi se sve vratiti jednoga dana kada umrem. Svjesna sam toga da nitko nije bez grijeha i da svoje grijehe moramo pravdati pred Bogom, no što sam ja zaslužila ovim svojim grijesima? Raj ili Pakao? Za koji Danteov krug sam ja kandidat kada mi se ovakve misli vrzmaju po glavi.

Možda je moja vjera samo način na koji ja mogu činiti to što činim jer znam da će uvijek biti tu netko tko će mi oprostiti ono što sam činila ako se iskreno pokajem za to. Možda je moja vjera mene natjerala da budem to što jesam, izvukla iz mene ono najgore što sam duboko potiskivala svih ovih godina. Na kraju netko me tu doveo, nije li to sudbina, nije li Bog taj koji je htio da dođem na ovo mjesto i da me stavi na test kušnje. Bog stalno testira svoje vjernike, a koji to još nije pokleknuo pred njegovom dobrotom? Ja zasigurno jesam. U liku mističnoga stranca poslao je sotonu i stavio me pred kušnju, a ja sam primila plod iz njegovih ruku i strah me je sada, strah me jer znam da ću ga htjeti opet i opet i opet. I zauvijek ću ostati zatočena u tom vrtlogu kojemu kraja nema, osim ako on ne nestane i više se nikada ne pojavi.

***

Dani prolaze, a Elizabeta najednom zamijeti promjenu u svom ciklusu. Obistinio se njezin najveći strah. Ostala je trudna. Odluči ostaviti svoju posljednju ispovijest iz dnevnika kao oproštajno pismo i otići. Ukrcati se na brod i otići negdje preko oceana. Možda nazvati Juru da ju primi tamo daleko u Ameriku, pronađe joj neku obitelj kojoj bi služila, a oni bi joj zauzvrat dali smještaj. Tamo daleko mogla bi odgajati njezinoga sina ili kćer. A on, ako mu to išta znači, došao bi za njom.

No, on je nestao. Više se ne pojavljuje. Dani opet redovno prolaze. Elizabeta strepi od sljedećega liječničkog pregleda. Vješto je odglumila posljednju menstruaciju pred svojom cimericom, no sada njezini strah i patnja postaju sve veći. Slobodne sate provodi u smišljanju plana za bijeg, a ako joj to ne uspije ne preostaje joj ništa drugo doli samoubojstva. Roditelji, tata pogotovo, ju nikada ne bi primili nazad. Nije ona Jure da joj mogu oprostiti blud i nemoral. Njezin jedini poziv je da služi Svevišnjem, ali je to uspjela iznevjeriti.

Ležeći tako u krevetu očajna, obuzeta svojim mislima začuje vrisak iz prizemlja. Poskoči s kreveta i pohita na hodnik. Sve ostale sestre se također zateknu na hodniku. Vrisak se nastavi, a one odluče sići u prizemlje. Tamo ih dočeka gadan prizor. Sestra Ilona drži se za stomak, na bijelom mramornom podu između njezinih nogu prosula se lokva krvi. Njezina bijela halja umrljana je krvlju. Ostale sestre se okupe oko nje da joj pomognu s ranom.

-To je on! To je on! On mi je to učinio!- viče Ilona

-Tko? Tko on? -ispituje ju sestra Marija.

-Sotona! Nečist! Zlo! - odgovara i dalje Ilona kao programirana te nastavlja

- Č, č, čo, čovjek! Čovjek u crnom odijelu. -promumlja sada.

Sestra Marija ju gleda u čudu držeći ju za ramena da ne klone.

Oglasi se jedna od sestara iz publike koja se okupila oko ranjenice:

-Čovjek u crnom reče? - upita.

-Da.- odgovara sestra Marija.

Elizabeta stoji u čudu na stepenicama. Hitna služba se kroz par minuta stvori u samostanu odvodeći uplakanu i ušokiranu sestru koja ne prestaje vikati:

-Sotona! Zlo! Puj, puj! Čisto zlo! -odvode ju van iz samostana, a iza nje ostaju tragovi krvi. Sestra Marija naredi ostalim sestrama da se vrate u svoje sobe, a da će ona počistiti krv koja je ostala iza Ilone. Penjući se tako gore, jedna za drugom, sestre prolaze pored uznevjerene Elizabete koja se naslonila na zid pokušavajući rukama čvrsto primiti nešto na njemu, no pod dlanovima osjeća samo hladnu hrapavost.

2. Posjetitelj

Noć se spustila. Vjetar njiše grane po krošnjama, a oblaci iznad njih izgledaju kao gusta mješavina mraka i magle. Na zelenom proplanku nalazi se crkva u romaničkom zdanju. Iza nje se propinje planina opšarana zimzelenom borovom šumom. Ispred crkve se nalazi uređeni travnati teren koji seže sve do šume koja od sve rjeđe postaje gušća i gušća. Mračnu atmosferu razbijaju tračci svjetlosti koji naviru kroz crkvene vitraje, a ispušta ih crkvena rasvjeta iznutra. Iako vanjsko crnilo tjera neku jezu i hladnoću u kosti, unutrašnjost crkve odiše toplinom. Oslikani zidovi, veliki crkveni stubovi urešeni raznim oblicima koji se uzdižu sve do stropa na čijem središtu se nalazi predivna rozeta. Na uzvišenom dijelu nalazi se prekrasni kićeni oltar koji resi zlatasti stolnjak i ukrasne bijele vaze s isto tako bijelim cvijećem. Iznad oltara na zidu stoje položene zlatne orgulje. Orgulje u svakome svojim zvukom bude osjećaj smirenosti i sklada, ali istovremeno i nekakvog duševnog nemira. Zvuci koje proizvode kao da nagovješćuju neko iščekivanje. U iščekivanju sudnjega dana, velikoga silaska s nebesa koje donosi spas ili nešto drugo? Pitanje je na koje ni jedan vjernik ovdje ne može sa sigurnošću odgovoriti. Tu je i crkveno zvono koje uvijek stoji položeno u crkvenom tornju. Njegovi zvuci su zvuci koji nagovješćuju kako je kraj već stigao. Zvuk orgulja zato budi veći strah jer se on povećava kroz iščekivanje, a ne u jeku zbivanja.

Ispred oltara kleči svećeničko lice u crnoj kuti. U njegovoj glavi zvuk orgulja se čuje nakon svake izgovorene riječi. Mrmori nešto sebi u bradu na latinskom. Među čvrsto sklopljenim dlanovima drži crnu krunicu. Zanosna molitva traje sve dok mu i posljednja kap znoja sa čela ne kane na crnu halju. Potom vadi bijeli rupčić iz džepa i briše orošeno čelo. Ustaje. Koljena mu polagano klecaju izmučena od hladnog mramora. Još jednom načini rukom znak križa te se elegantno okreće i odlazi. "Iza kulisa" ili iza oltara nalazi se prostorija koja mu služi za presvlačenje. Na drvenom stoliću stoji pokal s vinom. Poteže par sočnih gutljaja iz njegove zlatne udubine te hladi izmučene glasnice. Ponekad je šapat naporniji od glasnoga pričanja. Još jedanput briše orošeno čelo, a potom osluškuje korake.

Netko se približava crkvenom oltaru. Čuje hod po urešenom crkvenom mramoru. Nisu ženske potpetice, muški je to hod. Muška čizma. Polagano izlazi iz svoje prostorij za presvlačenje. Sa sigurne udaljenosti promatra pojavu u crnom.

Nepoznati muškarac u crnim kaubojskim čizmama, uskih crnih traper hlača, crnoga kaputa do koljena i zakopčana do grla. U crnome kaubojskom šeširu. Oči mu se od oboda šešira jedva nešto i nadziru. Po nosu i obrazima koje do pola prekriva kragna od kaputa, a od pola crni šal, vidi da je nešto tamnije boje kože.

Neznanac je sklopio ruke pred sobom kao za molitvu. No, ne moli se. Stoji pred oltarom i veličanstvenim orguljama i šuti.

Stoji tako već desetak minuta bez pomaka. Svećenik mu se nastoji približiti, no još uvijek nije siguran može li. Ne voli prekidati posjetitelje u molitvi.

Neznanac preduhitri njegovu nakanu, najednom se okreće i odlazi prema izlaznim vratima. Na korak do teških crkvenih vrata načini još jedan znak križa pred zapaljenom svijećom i nestaje u mračnoj noći.

Sutradan danja svjetlost obasjava crkvu kao i njezine ostale dijelove koji se nalaze sa stražnje strane. Svećenik i svojta ministranata i ostalih crkvenih dužnosnika polaze na doručak u crkvene odaje. Sjedaju za dugi stol preko kojega je prostrt bijeli stolnjak. Nakon kratke molitve u tišini buku počinje praviti pribor za jelo i poluglasno mumljanje okupljenih za stolom.

-Oče, rekli ste da vas se jučer dojmio posjet nekoga stranca u crkvi. Znate li tko bi to mogao biti? - upita jedan od prisutnih ministranata.

- Zaista ne znam, no naslućujem o komu je riječ.

Većina za stolom ga sada uzbuđeno promatra.

-Mislim da se vratio.

-Na koga ciljate, oče? -postavlja pitanje Jakov, najmlađi ministrant.

Maksimilijan, jedan od dugogodišnjih svećenikovih pomoćnika nervozno grize ostatke ječmene krupice iz svoje zdjele. Gleda prodornim pogledom u svećenika i iščekuje njegov odgovor kao da već unaprijed zna na koga misli.

Svećenik okrzne pogledom Maksimilijana, uzdahne te nastavi:

-Mislim da je svima starijima ovdje za stolom jasno o komu je riječ. Svi smo s nestrpljenjem i strahom iščekivali njegov povratak, no mislim da je danas došao taj dan. Vratio se i ne sluti mi na dobro.

- Od kada je on uopće privržen crkvi? Nisam ga nikada prije vidio u molitvi. -skeptično razmišlja na glas Jona, mlađahni pripadnik crkvenog reda.

-Od kada ne znam, ali znam da nije dobro što se vratio i to što nas je došao posjetiti u svetu kuću.- odgovara mrzovoljno svećenik. U jednom trenutku ispušta žlicu u tanjur i preklapa ruke kao da razmišlja.

-Povuć ću se malo u svoju sobu popodne, treba mi mir za razmišljanje. -obavještava prisutne.

U drugoj prostoriji za stolom su se okupile pripadnice reda časnih sestara. Sjedaju za stol i pripremaju se za molitvu u zahvalnost jutarnjem obroku. No jedna stolica je prazna. Sestra Elizabeta nije se jutros pojavila na doručku.

S omalenog prozorčića svoje sobe promatra kroz zavjesu salu u kojoj sjede njezine kolegice. Uzdiše duboko i teško te se povlači nazad do kreveta. Jutros je blijeda. Osjeća slabost u nogama i stomaku. Osjeća da se vratio i zna da su dani mira sada iza nje. Sluti njegov dolazak kao kaznu za grijehe u narednim danima.