Grijesi - Bijeg

3. Bijeg

Vani se naglo smračilo, iz daljine se čuje slabašno tutnjanje gromova kao približavanje čete vojnika. Ovdje na otoku kada naiđu nevere nije najugodnije jer je svuda okolo otvoreno more, a munje sijevaju sa svih četiriju strana obale. Gromovi su toliko glasni da po zvuku više nalikuju na pljesak nego na udare.

Nebo je poprimilo boju pepela, listovi ruža se povremeno zanjišu na još laganom povjetarcu kao da najavljuju skori početak nečeg zloslutnog.

Elizabeta sjedi na pomno namještenom krevetu u svojoj sobi. Iznad nje je veliki zidni križ. Pogled je usmjerila ka prozoru koji pokriva starinska, bijela zavjesa.

Namještaj koji krasi samostanske prostorije je tako dosadan i oskudan. Sve je spravljeno od tamno smeđe hrastovine što pojačava dojam starosti. Higijenski standard je ovdje najviši mogući, debele hrastove površine se presijavaju pod danjom svjetlošću, a svaka vitrina i sadržaj u njoj je pomno glancan kako se ne bi zamijetilo ni zrnce prašine. Svi zidovi su bijele boje, jedino su keramičke pločice u zajedničkoj kupaonici svijetlo plave.

Elizabeta se drži za stomak i lagano se njiše na krevetu. Osjećaj mučnine u želucu postaje sve jači i jači. Najednom se ustaje i otrčava do zajedničke kupaonice kako bi se ispovraćala.

Za to vrijeme sestre u blagovaonici završavaju s objedom. Sestra Marija tapka debelim bijelim ubrusom područje oko usana i odguruje se od stola kako bi se ustala. Popravlja svoju bijelu halju te se obraća drugim sestrama:

-vrijeme je odmora, oko podne se vidimo u prostoriji za molitvu. Tko želi, naravno, može nam se pridružiti na molitvi, a one koje se ne budu osjećale tako neka u miru svoje sobe obave današnji obred molitve.

Ostale sestre se isto tako ustaju od stola i kreću preko dvorišta u zgradu gdje su smještene njihove sobe.

Cimerica sestre Elizabete, Anastasija ulazi u njihovu sobu i zatiče Elizabetu na krevetu u pozi fetusa.

• Što se događa s tobom? -upita ju začuđeno.
• Ništa, niš...ta, samo mi je muka. Proć će, vjerojatno od sinoćnjeg objeda.

Anastasija ju čudno pogleda i sjede preko puta nje.

-Ilona...-započe

- Da? - upita Elizabeta, -što s njom, je li dobro?

-Nije, izgleda da će ju zadržati u bolnici...puno je krvi izgubila te je zbog toga upala u stanje šoka, morali su je premjestiti na psihijatrijski odjel. No, to i nije najgore...

-Nego? Što onda?-upita Elizabeta pomalo zbunjeno.

-Pa mislimo da je to kraj njezine svete službe.

-Kako misliš kraj?

-Izgleda da je Ilona prekršila pravilo čednosti.

- Pravilo če, čednosti? - Elizabeti se sada povrati snažan osjećaj mučnine u želucu, -kako misliš kraj, trudna je bila?

-Da, i izgubila je dijete, bio je to spontani, odatle objašnjenje onolike količine krvi. Sestra Marija je isprva mislila da se radi o izljevu no izgleda da smo se svi prevarili. Ilona je očito spavala s nekim potajno.

-Mi...misliš tu u samostanu? - Elizabeta upita drhtavim glasom.

-Nego gdje drugdje? -odgovara Anastasija pomalo izrevoltirano te nastavlja - ovdje je već deset godina, a znaš da mi ne smijemo nikuda s otoka, osim ako je po službi svetoga reda.

-znam, no možda je ne znam, možda se iskradala noću ili kada ju nitko ne vidi s otoka i bježala preko u Split ili negdje?

- Lupaš gluposti Elizabeta, oprosti, ali kada ti moram tako reći, znaš i to da trajekti i katamarani nikada ne dolaze noću po nas, a i svaka sestra prije nego napusti otok mora podnijeti zahtjev kod portira, zašto i kuda ide, kada se vraća te je li hitan slučaj u pitanju. Da je išla preko znali bi, pisalo bi u evidenciji, no nje tamo nema zabilježene što znači da...-Anastasija je zaustavi, a Elizabeta nadopuni njezinu rečenicu-

-...da je taj netko bio u krugu samostana.

-Tako je. Mislimo li na istu osobu? - upita Anastazija značajno.

Elizabetu je sada pored mučnine obuzeo osjećaj kao da se nešto glomazno i teško spustilo na njezina pluća, pokušavajući ostati pribrana postavi pitanje,

• Čovjeka u crnom?
• Da, njega...svećenik je danas bio vidno uznemiren, a sinoć sam čula lupkanje nečijih postola na dvorištu. Znaš da slabo spavam, virnula sam kroz prozor ne bih li ugledala tko to hodi kroz naš dvor, no nisam uspjela ništa vidjeti, bilo je premračno, a dvorišne svjetiljke slabo osvjetljavaju dvor.

- Misliš da je netko bio u posjeti na otoku? - upita ju Elizabeta.

- Mislim da jest i mislim da je bio on. Znaš da se po samostanu priča kako će se kad-tad vratiti, možda je vrijeme za njegov povratak došlo i prije nego smo očekivali.

Elizabeta ostane šutjeti, no u glavi joj se počnu vrzmati misli: možda Anastasija ima pravo, možda je došao nastaviti gdje je stao, no zašto se vratio a nije se javio. Hoće li ju sresti, hoće li mu priopćiti kako joj kasni već tri mjeseca unazad i kako ima stalne jutarnje i dnevne mučnine. Kako joj je kilaža sasvim opala, a po nogama joj se stvorio osip, isti onakav kakav su, navodno, imale njezina majka i baka kada su bile u drugom stanju. Možda se zato i vratio.

No te misli ubrzo zamijene one puno mučnije, a to je mogućnost da nije bila jedina s kojom je spavao i koju je oplodio za ovo kratko vrijeme. Ako je istina to na što Anastasija sumnja i Ilona mu je bila ljubavnica. Koliko ih je još bilo pored nje i Ilone, je li se možda vratio po svoju sljedeću žrtvu?

Sto pitanja, ali nijednog odgovora. Elizabeta se naglo ustane s kreveta i pođe opet u kupaonicu.

Hej, nešto si se izgubila, gdje ideš? Je li tebi dobro? Da nisi i ti u drugom stanju kao Ilona? - Anastasija ju presretne s pitanjima koja izgovara kao u šali, ali ni sama nije sigurna više ni u što.

Elizabetu lecne ovo posljednje pitanje te odluči nešto brzinski promumljati kako se ne bi dovodila u priliku da laže i dalje...jer to je isto grijeh.

Na putu do kupaonice žustro prolazi pored zajedničke prostorije u kojoj sjedi par sestara i razgovara prije zajedničke molitve.

Elizabeta ih ne stiže ni pozdraviti već utrčava u kupaonicu i za sobom zaključava vrata. Pušta hladnu vodu u umivaonik i diše duboko kako bi zauzdala napadaj panike koji ju je netom naglo obuzeo. Nakon nekoliko dubokih udaha počinje smišljati svoj plan za bijeg kod brata u Ameriku.

Nebo je sada postalo toliko mračno kao da je netko razlio po njemu kantu crne boje. Gromovi su se približili te se sada čuju mnogo jače, a vjetar osim što njiše listove stabljika, raznosi ružine latice po kamenom putu samostanskog dvora. More je poprimilo tamno plavu nijansu te ga sada krase divlji, oštri valovi koji se nošeni jakim vjetrom razbijaju o stijene.

Plami velikih tankih svijeća na crkvenom oltaru trepere pod naletima propuha koji dolazi izvana, jedno krilo trošnih drvenih vrata na ulazu u katedralu se njiše i proizvodi cvileći zvuk.

Hladna olujna kiša počinje padati vrlo agresivno.