Grijesi - prolog, 1. dio (1.1. -1.5.)

PROLOG

Šuma. Mračna. Gusta. Ne vidiš ništa kroz nju. Ne čuješ ništa. Mrtva tišina. Pala je noć. Kroz guste krošnje drveća nadzire se tračak svjetlosti. Svjetlost dopire iz Gradića. Svjetlost je to koju ispuštaju ulične svjetiljke, a koja dopire iz podnožja velikoga brda na kom stoji gusta šuma. Kročiš li njezinim stazama začut ćeš tu i tamo poneki šum, šum koji ispušta list dok polagano klizi s krošnje drveta, pada na zemlju i kotrlja se pod naletima slabašnoga vjetra. Vjetar zapirkuje i raznosi vegetaciju koju su proizvele organske tvorevine. Njezino Veličanstvo zadivljuje i mami. Tjera te da upoznaš sve njezine tajne, ali te to ujedno i odbija. Tajni je mnogo-lijepih i ružnih -različitih oblika. Od kuda tajne u šumi? Zašto je baš šuma njihovo sklonište, pitaš se? Tajne nisu plod šume, one su dospjele izvana, ali su tu našle svoj mir. Znaju da ovdje mogu počivati netaknute i zaštićene od vanjskoga svijeta. Ovdje za njih nema opasnosti...Ili?...Možda je i njihova sigurnost relevantna baš kao i sigurnost svih nas. Možda su "one" pronašle svoj cilj u tome da se nastane baš ovdje čekajući da ih netko jednoga dana pronađe i ponovno aktivira. A možda su samo pobjegle tu ne želeći da ih itko ikada pronađe. Što ako netko ipak to učini? Imaju li spremnu obranu? Pretpostavimo da imaju; one će ga otjerati svojim moćima, učinit će da taj "netko" nikada više ne poželi doći s njima u doticaj. No, to je samo pretpostavka. Pitanje ostaje otvoreno, a šuma i dalje ostaje zatvorena od vanjskoga, skrivajući u sebi neki zaseban svijet. Svijet drugačiji od onoga koji poznaš, a koji se skriva tamo dolje... - u Gradu.

PRVI DIO

1. Grad

Pogleda li se malo bolje i nije tako neobično. Velike i male obiteljske kuće nalaze se posvuda. Cesta je neasfaltirana, a prašina pokriva veći dio puteva kojima se kroči. Ponegdje ima asfaltiranih ulica, ali se zna da ovdje žive samo oni koji "imaju".

"Oni koji imaju" tako nazivaju sve one koji ustvari nikada nisu bili dobrodošli u ovo mjesto.

Sve koje ne vole ili mrze lokalni stanovnici jer, kao što i sam naziv govori, oni imaju.

Gdje se onda nalaze oni koji nemaju? Koji su dobrodošli? Koji upravljaju ovim gradom?

Njih ćeš sresti ispred kakve lokalne prodavaonice na osami čija prodavačica nemarno razvlači žvakaću gumu dok joj se žvakača lijepi po oštrim krnjim zubićima žuto-smeđe boje.

Njezina duga smeđa kosa, spletena u raščupane pletenice lijepi joj se za znojne grudi koje skriva ispod bijele majice slijepljene uz znojno tijelo.

Njezine stalne mušterije stoje u redu, a ona im prodaje novine.

Pruža ih rukama koje krase nemarno obojani dugački nokti.

Njezin se lik uklapa u mali, jadni tisak kojemu su naleti vjetra nanijeli podosta materijalne štete. To ne ometa lokalnog patriota koji svakodnevno sjedi na maloj improviziranoj drvenoj stolici koja stoji pokraj tiska.

O njegovu izgledu bi se moglo reći puno toga.

Loši zubi, zamazana odjeća nepromijenjena par mjeseci.

Društvo mu pravi opori miris alkohola i cigareta te uvijek vjerna boca alkoholnog pića u njegovim debelim, radničkim rukama s noktima boje čađi.

Nažalost, njihova komunikacija je jednosmjerna s obzirom na to da starac razmijeni s prodavačicom samo onoliko koliko je potrebno kako bi mogao kupiti pivo ili votku. Ostali dio vremena mumlja sebi u bradu o vremenu, novcima, nezaposlenosti i današnjoj mladeži.

Možda se njegova svrha naizgled čini beskorisna, no ako je netko u nedoumici hoće li taj dan biti oluje ili će sijati sunce samo obrati pažnju na njegove gestikulacije.

Uvijek kada glasno pročisti grlo, po par puta za redom cokne jezikom iza onih par zuba, te potom glasno ispusti zrak iz pluća, nastupa oluja.

Oluja nije rijetka pojava u ovome gradiću. Pogled lokalpatriota je uvijek prazan i uperen negdje daleko, u one nasade kukuruza koji se nalaze s prijeke strane ceste. Kukuruzi prekrivaju veći dio prostranih poljana gradića.

Njegov neljudski pogled s mutnim očima plaši prolaznike.

Lokalci govore kako mu je pogled uperen u nešto nevidljivo ljudskom oku, nešto što je skriveno tamo daleko iza polja.

U što on to svaki dan gleda uporno već godinama, što je to zaintrigiralo njegov um toliko da ga je duhovno gotovo u potpunosti odijelilo od ovoga svijeta. Na to pitanje nitko ne zna odgovor.

Uvijek na istoj stolici, svaki dan u istom stanju. Neki to pripisuju njegovom svakodnevnom alkoholiziranom stanju za koje tvrde da mu je "spalilo moždane vijuge", dok su drugi jednostavno navikli da je takav, lud, kažu.

Neki čak i imaju imaju sažaljenja, ako ih pitate reći će vam kako je imao teško djetinjstvo. Odrastao je u destruktivnoj obitelji, majka promiskuitetna žena, otac alkoholičar i obiteljski nasilnik pa je zbog tih loših iskustava u odrasloj dobi malo "odlutao". No, pravi odgovor zna samo on.

2. "Bogati"

Kad bi se vozilo prašnjavom cestom isprva se ne bi zamijetile sporedne uličice, kojih nema puno, no i taj njihov maleni broj je tako blizu, a tako daleko običnom promatraču.

Teško su uočljive, ali samo izdaleka. Njihova moć leži u tome što skrivaju u sebi sve ono što Grad izvana ne pokazuje. Ovdje su kuće, dvokatnice, pa i trokatnice koje se ističu profinjenim uređenjem. Krase ih mali i veliki vrtovi pomno uređivani i njegovani.

Kroz prozore se naziru prostorije iz kojih izvire toplina obiteljskoga doma. Na ulazim vratima se nalaze mala zvonca, a ispred njih otirači za noge.

Prozore prekrivaju staromodne čipkane zavjese i one modernijega dizajna, a ispred kuća ili u garažama s automatskim vratima stoje parkirani skupi automobili.

Na garažnim vratima vidiš naslonjen i pokoji dječji bicikl.

Poneke kuće imaju samo drvene bijelo obojane ogradice kojima su omeđeni pomno njegovani travnjaci.

Svu tu raskoš bi rijetko tko naslutio u ovom gotovo napuštenom Gradu. Nekako ne idu jedno uz drugo.

U jednom nizu obiteljskih katnica, na broju 45, nalazi se obitelj Pawlovski.

Emma i Robert su radišni ljudi. Upoznali su se još kao mladić i djevojka na fakultetu.

Robert se aktivno bavi tenisom, a Emmu je zainteresirao tek kada ga je upoznala.

Svoju strast za tenis prenijeli su i na svoje potomke, jedanaestogodišnjeg Nou i šesnaestogodišnju Filipu.

Noa i Filipa, baš kao i njihovi roditelji, uzorni su učenici. Noa u slobodno vrijeme, osim što se bavi tenisom, pohađa sate flaute, dok Filipa svoje slobodno vrijeme provodi trčeći u prirodi s ljubimcem Bobijem, koker-španijelom.

Robert radi u tvrtki za očuvanje ljudskih resursa koja se nalazi izvan Grada. Grad je inače industrijski vrlo slabo razvijen.

U zadnjih nekoliko mjeseci dobiva zanimljive projekte. Napokon je vječnu monotoniju na poslu zamijenila neka vrsta zadovoljstva, a i bankovni račun mu je deblji.

Emma, s druge strane, radi u ustanovi koja se skrbi za djecu s posebnim potrebama čiji su roditelji izgubili status njegovatelja ili su ga se jednostavno odlučili odreći.

Nju ispunjava njezino radno mjesto. Svaki dan dolazi kući puna utisaka koji ne jenjavaju ni nakon godina rada. Često kroz uobičajene roditeljske opaske zna natuknuti Noi i Filipi kako trebaju biti sretni što im je Bog podario mentalno i fizičko zdravlje.

U njihovoj ulici nalazi se i jedna skromna kapelica u koju jednom nedjeljno odlaze obitelji ili pojedinci koji se požele nakratko odmaknuti od svoje svakodnevice i "popričati" s Bogom. Naravno, poneki zaista upijaju sve blagodati toga mjesta i s izrazitim poštovanjem izvršavaju sve svoje vjerske dužnosti, dok se drugi pojavljuju čisto radi mira u susjedstvu. No, bez obzira na veličinu mjesta u kojemu obitavaju ustvari jedni o drugima znaju vrlo malo. Nema uobičajenih posjeta susjeda i ispijanja kava na kućnim trjemovima. Većina ih živi povučenim načinom života te se ne može pričati o dobrim susjedskim odnosima.

Tek pokoja susjeda, kao na primjer gospođa Lila, iskače iz te mase.

3. Gospođa Lila

Gospođa Lila potomak je obitelji koja je naselila ovo mjesto u vrijeme kada je bilo nezamislivo ne pozvati susjede na proslave rođendana, krštenja ili na karmine.

Njezini roditelji su umrli vrlo mladi pa je na Lili ostala kuća u koju je kasnije dovela svoga muža Rogija.

Rogi je vrlo brzo otišao na onaj svijet, a ona je ostala udovica bez djece. Osim mačka Behemonta koji je vrlo osebujan mačak.

Velik, debel i crn s istaknutim žutim očima Behemnot je na prvi pogled samo obična kućna mačka koja slobodno vrijeme voli provoditi na Lilinom trijemu.

Svakoga tko nailazi u goste vješto odmjerava, a kada mu se tko ne svidi nakostriješi svoje crne dlake i glasno zafrkće te zagrebe kandžama po ogradi kako bi Lila bila primorana izići van i otjerati ga u njegovu košaru.

Košara mu se nalazi na terasi pored velike bijele ljuljačke.

Lila je gospođa koja dijeli jednu osobinu sa svojim mačkom, a to je da može točno procijeniti tko je kakav u Gradu. Sposobna je odrediti osobu po tome je li dobra ili zla, a to joj pomaže i kada vješto glumi svoju dobrotu, najčešće onda ako joj ona donosi korist.

Ona je žena u srednjim godinama koja živi od muževe mirovine te uživa u svim blagodatima takvoga samačkog života. Jedine probleme s kojima se Lila bori predstavlja njezin mačak i njegovo zdravstveno stanje.

Za pomno uređivani travnjak koji njeguje na svom trijemu brine Noa.

On joj je pristao kositi kućni prilaz za pozamašnu svotu džeparca.

4. Katrina

Robert svaki dan ustaje prije zore kako bi odradio svoju jutarnju rutinu: popio kavu, napravio voćni smoothie i potom otišao u improviziranu teretanu u podrumu gdje odrađuje nekoliko serija vježbi za jačanje mišića te trčanja po traci.

Nakon toga se tušira i spreman je za novi radni dan.

Tako je i jutros napustio kuću prije sedam sati, a Emma je otišla na posao nakon njega.

Noa je otišao u školu, a Filipa je popodnevna smjena pa je odlučila ustati ranije i otići na rutinsko trčanje po šumi.

Po izlasku na kućni prag stavlja slušalice ipoda u uši i zapušta se u obližnju šumu. Trči po šumskoj stazi koja je namijenjena za rekreativce poput nje. Ovoga puta nije povela Bobija sa sobom. Treba joj malo vremena s omiljenom glazbom s njezinog ipoda.

Trčeći šumom protrči i pored oniže žene smeđe kose do ramena.

Žena na sebi ima crne trkače hlače i duksericu ljubičaste boje.

Niz preplanuli vrat joj se slijevaju kapljice znoja, a dugu smeđu kosu nosi vezanu u niski rep koji joj sada labavi od trčanja.

Filipa ne primjećuje da slučajno zakida ramenom ženu te nastavlja s trčanjem.

Žena zastaje iza nje i ljutito diže ruke u zrak želeći valjda time poručiti "koji ti je klinac".

Žena skida olabavljenu gumicu s kose te trlja rukom po kosi kako bi ju dovela u red.

Zabacuje glavu i nanovo namješta rep, sada nešto malo čvršći od onog prošlog...

Ona se zove Katrina. Radi za lokalnog šerifa policijske postaje i uživa u svom poslu. Prije nekoliko dana dobila je i promaknuće tako da sada brine za sigurnost ne samo Grada, već i njegove okolice.

Svaki dan prije smjene otrči jedan krug te se potom vraća u svoj dom koji se nalazi ulicu pored Pawlovskih.

Njezina kuća nešto je manja. Živi s psom Zanom, zlatnim retriverom.

Još ga je kao štene udomila dok je obavljala rutinsku patrolu po Gradu.

Zana je bila ostavljena na prašnjavoj cesti, prljava, pokisla, skutrena i kao takva dočekala je svoju spasiteljicu Katrinu. Od toga dana njih dvije su nerazdvojne.

Svaki puta kada Katrina uđe u kuću Zana potrči do nje i s oduševljenjem se vrti u krug vijajući svoj rep.

Katrinu i ovaj puta dočekuje vrteći se u krug od sreće. Katrina ju mazi po glavi i kreće prema blagovaonici. Zana za njom trčka pokušavajući joj šapama uloviti gležnjeve.

-Zana, smiri se!-, poviče s podsmijehom Katrina, no Zana se ne obazire na njezine naredbe. Katrina joj baca komadić jabuke koji je ostatak od jutrošnjeg obroka. Napokon se nečim zabavila.

Uzima poštu koju kao i svako jutro usputno pijući kavu kupi iz poštanskog sandučića i odlaže na blagovaonički pult kako bi ju mogla na miru razgledavati.

Pregledavši poštu nailazi na čudnu kuvertu koja joj ne nalikuje ni na jednu koju je do sada viđala. Otvara ju, ali ju zatim mahinalno ispušta iz ruke.

Zana uplašeno podiže glavu ometena u oblizivanju komadićka jabuke.

Katrina udiše duboko i spušta se do koverte koju podiže nazad na pult oprezno ju držeći između dva prsta kako ne bi došla u doticaj s predmetom koji se nalazi unutra.

Misleći da je možda samo neka neslana dječja šala zagleda nanovo u njezinu unutrašnjost, no nažalost joj to ne pruža smiraj.

Sabire se i iz koverte izvlači blatom uprljanu krunicu.

Izvadivši krunicu odlaže ju na pult te potom zamjećuje mali smotuljak nečega nalik papiru požutjelom od starosti i vlage.

I njega hvata oprezno te zamjećuje kako pod prstima osjeća neku mekoću koja joj više nalikuje na presavijenu fotografiju, nego na običan papir.

Odmata sliku, no ubrzo shvaća kako u ruci zapravo drži samo njezinu polovicu.

Na fotografiji se nalazi ženska osoba, obučena u bijelu ljetnu haljinu, nasmiješena i kratko ošišane kose, a iza nje se nalazi predivan ružičnjak.

Naizgled je lijepa, no idiličan prikaz kvari mali detalj jer žena ima crnu rupu na mjestu desnoga oka.

Katrina se vidno uznemiri, a Zana se skutri i otrči kroz balkonska vrata na dvorište.

Iznenada zazvoni alarm kao znak da je vrijeme za početak radne smjene.

Katrina prosikče -do vraga- i preklopi fotografiju. U žustrini kupi krunicu s pulta, sve stavlja u džep svoje trkaće jakne i polazi u automobil.

5. Leonida-prvi slučaj

Vozeći se do postaje Katrini cijelo vrijeme u glavi stoji prizor s fotografije.

Iznenada joj počnu teći suze niz obraze, no ona ih mahnito obriše rukavom jakne i nastavlja voziti. Iz maloga prtljažnika pored mjenjača izvlači pljoskicu votke koju poteže u jednome dahu ispraznivši ju gotovo do polovine.

Protrese glavom i najednom naglo koči. Ispred nje se stvori djevojka koja joj rukama gestikulira kako nije normalna, a Katrina se prodere kroz vjetrobransko staklo -Pa kuda gledaš? te nastavlja voziti.

Djevojka se još jednom osvrne za njom te se potom okrene i nastavi prelaziti neasfaltiranu cestu. Njezina duga plava kosa dopire joj gotovo do stražnjice.

Na sebi nosi usku, pripijenu ružičastu majicu ispod koje se nadzire crveni bodi te kratku teksas suknju na kopčanje sprijeda.

Iz suknje joj vire dugačke tamnopute noge na kojima nosi bijele sportske patike iz kojih vire bijele sportske čarape koje joj sežu gotovo do nožnih listova.

Na leđima nosi školsku torbu ukrašenu bedževima te se lijeno vuče po užeglom suncu na putu do kuće.

Sunce je baš taj dan posebno ugrijalo Grad, tako da se na putu priviđa fatamorgana, a sitni kamenčići se presijavaju pod vrelinom sunca .

Priroda je umrtvljena.

Kukuruzi pored puta su savili svoje glomazne listove, a tišina koja svuda okolo vlada otežava svaki djevojčin korak.

Glavu drži pognutu, a dugačke noge nemarno zabacuje jednu ispred druge. Najednom joj zazvoni mobitel, a na zaslonu piše: "Mama".

- Molim? -javlja se

-Gdje si ti Leonida?-glas dopire iz telefona

-Evo vraćam se kući, imali smo produženo predavanje jer je profesor kao i uvijek kasnio.

-Dobro, dođi kući jer sam napravila mesne okuglice koje obožavaš jesti. Tata i ja idemo do bake. Opet joj je pozlilo jutros. Ne želimo da bude sama.

- U redu- odgovara majci - ja ću kasnije do Adele. Pozdravite mi baku i reci joj da ću i ja dođi do nje, samo kada stignem. Imam još par ispita do kraja semestra. Nadam se da ću uspjeti sve dati u roku da mogu malo duže ostati kod nje, ionako mi se gadi ovdje biti, jedva čekam negdje.

- Pričaš gluposti. - odgovara majka- Idem sada. Ti se pobrini da Fifi dobije hranu i pojedi sve do kraja. Tata i ja smo već jeli. -Pusa srce!

- Pusa mama. -

Neeuforičnim glasom odvrati pozdrav i ubacuje mobitel u stražnji džep suknje. Najednom zastane jer joj se u daljini učini nešto. Skuplja oči kako bi bolje mogla fokusirati neidentificirani objekt.

Ugleda siluetu pogrbljene osobe. Rekla bi da je stara žena s obzirom da nosi svezanu crnu maramu oko glave te crnu suknju.

U ruci drži štap i polaganim, nespretnim koracima prelazi cestu te se približava polju.

- Kuda ćeš ti jebote!-promumlja u bradu.

Najednom starica nestaje u polju.

Leonidu hvataju žmarci u nogama te se skamenjuje jer sluti kako nešto nije u redu.

Možda je samo pogledala previše filmova strave, misli si, te nastavlja s razmišljanjem - što ako je ženi pobjegla mačka u polje pa ju sada nemilo pokušava uloviti, no nakon kraće tišine začuje se strahovit vrisak.

Leonida instinktivno potrči do mjesta na kojemu je ugledala ženu.

Zaustavi se držeći ruke na koljenima i pokušava doći do daha.

Kad joj se napokon povuće magla s očiju uspravlja se i vrisne.

Na mjestu na kojemu je vidjela ženu kako ulazi u polje sada je raskrčen put.

Kukuruzi su na tom dijelu posječeni, a u praznom krugu u toj čistini stoji improvizirani drveni križ za kojega je privezana djevojka u bijeloj ljetnoj haljini sa probodenim kolcem kroz usta.

Njezina duga crna kosa pada po drvenom stupu, a razrogačene oči, s pogledom punim užasa, uperene su u nebo bez tračka oblaka.

Starica kleči na koljenima i vrišti od užasa držeći ispružene obje ruke ispred sebe s dlanovima okrenutim na gore. Njiše se u ritmu naprijed-nazad.

Leonida se pokušava pribrati te došeta do starice stavljajući joj ruku na rame. Cvilećim glasom, koji joj na trenutke puca od šoka, govoreći više sebi nego njoj, izgovara:

- Sve će biti u redu, smirite se. Sad ću ja. Sad trebam...šta trebam koji kurac jebote! Trebam nazvat policiju, da!-

Zatim poseže drhtavom rukom za mobitelom u stražnji džep suknje.

Signal je u kukuruzima preslab pa iziđe ponovno na cestu kako bi ga poboljšala, ali na sred puta ju presreće auto.

Katrina je u međuvremenu zaključila kako je zaboravila pištolj koji joj je ostao u futroli na ormariću. S obzirom na to da se nije uspjela obući u nešto službenije ne čudi je činjenica kako ga je ostavila. Vidjevši ponovno djevojku, koju je maločas vozeći se isto cestom zamalo pregazila, prozbori

-Jesam ja luda ili se ova majmunica stvarno želi baciti pod auto -

No, ubrzo zamjećuje kako djevojka drži ruku u znaku stopa i njezin izbezumljen izraz lica. Naglo zaustavlja auto. Zalupi vratima te joj polagano priđe stavljajući joj ruku na rame te prozbori

- Što, što se dog... izgovarajući to zamijeti staricu i užasan prizor, -O majko sveta!-

Posegne za svojim dojavljivačem.

- Centrala, trebam hitno jedno vozilo hitne pomoći i neka na teren pošalju cijeli tim iz kriminalne. Nalazim se na ruti 33. Par metara od skretanja za Lovorsku. Molim vas požurite, imamo ovdje te... teži slučaj. 

                                                                                                                                                   Ela Ristevski