Kralj je budan

Antonio Miškić

...i probudi se kralj:

- Ja sam lanterna, lanterna... Da! To je istina - lanterna. Kralj i treba govoriti istinu. Hm... Istina, istina. A istina lako zapne među zubima ko pijetlovo meso. Meso. Kralj treba i dobro jesti. To je zdravo, a za kralja - sve najbolje. Oj, podanici!
Gdje...? Gdje su moji podanici? Ah, da! Pa nisu ovdje. Ja sam lanterna, a oni su... Vatra. He-he, još sam uvijek dobar - vatra! Ne, nisu, ne. Šta će meni podanici? Šta će jednome kralju podanici? Kralju ništa ne treba, ipak je on kralj. Ne, nisu oni vatra, oni su vjetar koji gasi vatru. Oni su hrđa koja izjeda moju konstrukciju...
Izjedaju, da... Trebao bih i ja nešto izjesti za doručak. Šta bih mogao? Pijetlovo meso, mmm... A, neću, ne, ne, ne, zapet će mi među zubima. Nek jede pijetlovinu onaj koji istinu ne govori, pa nek mu ostane truliti među zubima! Istina isto tako lako istrune ako se na vrijeme ne ispljune. Zato kralj uvijek govori istinu, jer kralj je svjetlost koja ne baca sjenu!
A šta da onda jedem? Hm, ne... Nisam gladan. Važnije su mi stvari na pameti. Gdje se nalazim? Ovo je... Ovo izgleda kao moj dvorac, ali opet, kao da to nije. Sag je iste boje, zavjese isto, kamine i njihova ložišta poznajem po imenu i sada veselo griju... Svaki je kamen na svome mjestu, svaka paučina se njiše u svome kutu, osjeti se miris nauljene stolarije... Šta mi onda nije po jusu? Ah, da! Ne smijem biti zadovoljan, jer jednom kad to budem postao, bit ću do kraja života nezadovoljan!
Hm, a jesam li ipak nečime do sada bio u potpunosti zadovoljan? Pa, jesam! Sjećam se dana kad sam se znao trgnuti iz sna i, privučen mirisom proljeća, prići prozoru i gledati raskošno, ali usnulo drveće i udisati novo rađanje prirode... Gdje je ta soba? Ah, da, gore niz one polomljene mramorne stepenice... Još su uvijek polomljene? Nemoguće! Pa naredio sam još jučer da se poprave! Nećemo tako! Vješala, vješala, svi će te mi na vješala! Pokvasite konopce, zakucajte daske, dozovite vrane i svrake, noćas će mrtve glave padati!
Čije?
Hm, pa čije? Gdje ste svi? Sada ste se spasili bijedni štakori, ali kad vas budem pronašao... jao si ga vama! Sve ja mogu sam; sam ću si spraviti doručak, sam ću si otvarati vrata, sam ću se uspeti uz stepenice, sam ću popaliti svijeće... He-he. Svijeće. Zar kraj mene još svjetlosti treba da obasjava ove kamene bedeme? Pa teleskop se ne okreće prema Suncu! Teleskop! Gdje sam se samo toga sjetio? Ima još u tebi mudrosti, stari vraže!
Sjećam se kad su mi podanici na poklon iz dalekih istočnih zemalja donijeli teleskop, postavili ga na zidine i poklonivši mi se rekli: "Kralju, sada ćete moći vidjeti zvijezde", a ja sam rekao "Ma nemoj? Na vješala!"
Nakon što smo ih povješali bio sam potpuno zaboravio na teleskop, a onda sam par dana poslije šetao bedemom i ipak provirio kroz njegovo stakleno oko. Bili su u pravu, stvarno se vide zvijezde.
Ipak uzalud; to su bile neke male i blijede zvijezde koje u meni nisu budile potpunu zadovoljštinu. Ništa u meni nije budilo zadovoljštinu kao prizor s prozora... Prozor! Osjetim propuh, proljeće je, a mirisa više nema. Prozor je otvoren i lupa. Samo jedan prozor na dvoru lupa kad je propuh, da, samo jedan. Moj! Ni to nikad nisu popravili. Pa kome sam ja kralj? Mravima, pticama, kravama? Mravi su odlični vojnici, ptice nose pisma, a krava daje mlijeka. Mrav je bolji vojnik od čovjeka, ptica bolji poštar, a krava bolji poljoprivrednik. Zašto ja da onda držim podanike? Da ih hranim, da mi pale svijeće i otvaraju vrata? Neka hvala! Neka, ne, ne, hvala, inzistiram! Imam svoj dvorac i meni je dosta... Ja ovdje pripadam. Ovdje je moj portret... Portret! Nekad sam ga držao u svojoj sobi, ali danas je, vjerujem, u hodniku. Izradio ga je jedan talijanski slikar i tako mi je sličio... Sličio? Zar mi danas više ne sliči? Ne, ne, moram ja to provjeriti. Ne može biti da portret ne sliči kralju i obrnuto, u protivnome... šaljem dva metra konopa za Italiju.
Ah, da, da, divno, predivno, bravissimo! Pljesak za umjetnika. Pljesak! Duboki naklon. Zna Talijan... Kakve boje, kakvi potezi, kakvi nanosi, predivno, divno! Ali, tko je to? Pa uopće mi ne sliči! Istina je, iste su crte lica, ista boja kože, kosa, oči, zubi, isti oblik nosa i brade... Po svemu sudeći to bih trebao biti ja! Ali ja to nisam, ne, ne i ne dragi moj gospodine, to nisam ja. Portret je pretaman. Talijan se ruga mojom slikom i prilikom! Pljuc! Zar ovaj portret, ovo ruglo koje izgleda ko bara u seoskoj konjušnici, prikazuje moj uzvišeni, kraljevski lik? Jesam li to ja? Ti to mene ponižavaš, crve? Ovo nazivaš kraljevskim portretom? Šta ne? Šta ćeš ti popraviti? Kasno je, zanavijeke si me povrijedio ovim ruglom, platit ćeš životom! Nemoj plakati, prihvati smrt kao muškarac! Nemoj gledati stražare, oni ti neće pomoći! Mene moliš za drugu priliku? Mene? Ma daj, nemoj se ponižavati! Prihvati smrt dostojanstveno, kako i priliči, a ne kao crv. Straža, odsijecite glavu ovome čovjeku!
Straža! Straža...? Ma gdje li su samo? Njihova odsutnost neće ti spasiti život! Sam ću ti je odsjeći, čuješ li? Pomoli se i klekni. Rekao sam, pomoli se i klekni...
Prozor opet lupa i lupa i lupa i lupa... Imaš sreće, loši umjetniče, što sam ja kralj koji zna cijeniti ljepotu, što sam kralj koji si ne želi pokvariti tek prolijevanjem tvoje bezvrijedne krvi. Ja sam gladan, gladan za ljepotom koju sam nekoć znao vidjeti sa svoga prozora u svojoj odaji, gladan za proljećem, gladan za bijelim cvjetovima procvalih voćaka koje su tako divno znale mirisati... Ah, kakav sam umjetnik u duši! Bolji sam umjetnik od tebe koji sebe tako nazivaš, bijedni crve! Imaš sreće što se danas želim napiti ljepote. Ostani klečati dok se ne vratim, imaš vremena i krunicu izmoliti.
I tako mi ni mač nije oštar više.
Šta će mi tupi mač? Ostavit ću ga podno stepenica da ga naoštre dok se ne vratim. Straža, izvolite naoštriti moj mač. Ne, ne, neću vaše bijedne mačeve, hoću da naoštrite moj. Odmah! Recite mojoj ženi da sam u kraljevskim odajama. Nek mi ne smeta!
Ah, mislio sam da nikada neću ponovno osjetiti ovakav mir, soba je hladna i svijetla, prozor je širom otvoren, a božanstven pogled nadohvat mi je ruke... Samo malo, pa gdje je moj pogled nestao? Vidim samo bjelinu, vani nema ništa... Ništa. Ah, da, pa već dugo vremena van dvora nema ništa, samo magla. Ne vidim tlo, ne vidim nebo, ne mirišim proljeće, ne ćutim prisutnost. Vidim, čujem, mirišim i ćutim samo bjelinu. Bjelina. I to je mrvica više nego što sam ikada imao...
Gdje ste, crvi, više s tim mačem? Pa glava se neće sama sjeći. Bože, kakvi li su ljudi postali i jadno li je i bijedno biti danas kraljem. Sjećam se kada me je moj otac znao poslati po papuče, a ja sam mu ih nataknuo na noge prije nego li je stigao reći što je tražio. A njegove sluge, to su bili ljudi - predviđali su njegove potrebe. Znali su da kad ga boli koljeno da hoće jesti pečenog fazana, kad puše južina veprovine, a kad bi moja majka vikala na njega onda je pak jeo divljač. Sve su oni to znali. Tvrd kralj - valjani ljudi, mek kralj - izmeti i vucibatine. Moj otac, čestit čovjek. A ja? Mek. Ili, ne, ne, dragi moj gospodine. Ja sam... Lanterna. Moj otac to nije bio. Ja sam svjetlost koja ne baca sjenu. He-he, ovo mi se jako sviđa.
Moj je otac imao puno podanika, a ja ih imam malo. Čini li me to manje kraljem? Ne baš, naprotiv! Čovjek mora biti veći kralj s manje podanika, a manji kralj s više. I to je istina!
Sve je oko mene istina! A je li? Onaj portret nije bio baš... Hej, portret! Umjetnik! Dovedite mi umjetnika! Šta? Već je u Italiji? Šaljite kralju tamo goluba s pismom, neka izruči osuđenika! Šta? Ne dopušta papa? Šta ne dopušta papa? Šaljite onda papi pismo, ha da. Već jeste? Odlično. Odbio je? Ma šta je odbio? Dovedite mi i njega. Da. Da, papu mi dovedite. Papu sam rekao! Kako ne možete?
Kakav je to zvuk? Odakle dolazi? Od mene, da, da, iz mene. Iz trbuha. Ja danas uopće nisam ništa jeo! A kad bolje razmislim - ni jučer. Ja se uopće ne sjećam kada sam zadnji put jeo. A nekoć sam jeo dobro i zdravo. Važno je dobro jesti. Važno je biti zdrav. Svi trebaju jesti kako bi bili zdravi, čak i oni koji nemaju šta. Moraju se prisiliti! A sada? Kao da ja sada ne bih mogao jesti dobro da mi se prohtije, ja ću... Ja! A šta ću ja? Spustit ću se niz stepenice i narediti mojim podanicima da mi sprave tustu pečenku! Da, tustu pečenku, to želim ja!
Sjećam se kada mi je jedan stočar donio svoje zadnje pečeno janje i priložio mi ga pod noge. Poniznim je glasom rekao: "Izvolite, moj kralju". "Čovječe" rekoh ja, "što tražiš za ovo krasno pečenje?" On je odmahnuo glavom i rekao: "Ništa, kralju moj, samo Vašu naklonost!"
"Glupost" rekao sam, "podarite ovom čovjeku zlata". I sluge mu zaista dadoše zlata. A on se pak, kad se vratio kući, posvađao se sa sinom! Sin ga je zatukao drškom od metle, ubivši ga, a potom je pobjegao sa zlatom! Zlato je milosrdno, ali ljudi nisu. Ja sam za to vrijeme gledao svoje mirisno i svileno pečenje i razmišljao o vinu koje bi se slagalo uz taj mliječni okus i onda sam shvatio, da, shvatio - vino koje sam izabrao stvarno je bilo dobro!
Kako je samo čaša zveknula od stol! O! Stol... Nedostaje mi vrijeme kad smo svi skupa kao obitelj jeli za stolom, a kći je onda otišla za onog, onog... Izmeta! Da, ma nikakav čovjek. Da, da, prijatelju moj, nikakav čovjek, kažem ja. I on je za nedjeljnim ručkom palio svijeće, a ja sam rekao: "Štedi vosak, zete, svjetlosti je dovoljno. Samo moraš posegnuti za njom", da... Posegnuti! Kad bi mogao, ha-ha, jel da? Kad bi, moj zete, barem imao ruke čovjeka, a ne šape zeca! I srce zeca i dušu i mozak! Kad bi barem moj zet bio čovjek!
Opet taj propuh, pa dokle više? Ah da, prozor u mojim odajama, raskliman je i više se ne može zatvoriti. Više ne pruža lijep pogled - vani je ništavilo. Ah, ah, jadni moj prozor: trebamo ga lišiti muka kao konja sa slomljenom nogom. Neka ga nema, neka bude rupa u zidu! Tako ću ipak, i bez prozora, vidjeti onu bjelinu. A barem je ima. Nije ni to mala stvar. Više je to nego što netko drugi ima. A nekoć sam i ja imao manje od toga. Ali zašto dovraga nitko ništa ne poduzima u vezi prozora? Pogle! Pa nitko ništa ni ne može poduzeti jer se ne može verati uz napuknute stepenice! Mramor je dotrajao, puca i runi se kao kreda! A ni to nitko ne popravlja. A, nećemo to više tako! Straža! Straža! Svucite oklope, odbacite koplja i latite se čekića i dlijeta! Vaše je oružje beskorisno ako se kraljevstvo napada i kvari iznutra!
Već se mrači, da, da, mrači se... Nije to dobro za kosti, ne, ne... Iz kreveta u krevet, iz kreveta u krevet. Dani tako kratko traju. Da je barem proljeće. Trebalo bi popaliti svijeće, ali gdje su? Na postoljima samo prašina, svijeća već odavno nema. Ah, da, sad se sjećam! One su se francuske svijeće stvrdnule i počele mrviti pa sam naredio slugama da ih zamijene, ali... Zašto nisu? Gdje su nove svijeće? Pa zar nisam poslao ljude kolima u grad u potrazi za najfinijim istočnjačkim mirisnim svijećama? I nisu još stigle. Idemo: četvero ljudi, dvoje kola! Četvero ljudi, dvoje kola! Hajmo, idemo, upregnite konje i pravac za grad, pa neću ja dovijeka čekati! Zar kralj da čeka? Hoću svijeće, hoću ih danas. Ajmo, šta čekate? Jel mora mrtva glava pasti da mi netko donese svijeće? Izvolite, idemo! Ma ne može to tako. Podmažite vješala, naoštrite sjekire. Šta kažete? Šta kažete? Tatovi su u šumi napali i opljačkali moja kola? Što želite reći? Što želite reći? Nema svijeća? Ukrali su moje svijeće koje sam platio zlatom? Pa pobijte onda tatove, šta čekate! Kako ne možete... Ne upadaj mi u riječ! Pitao sam: kako ne možete? Ne možete ih naći? Opravdanja, opravdanja! Ili još gore - laž! Vi svi, crvi, lažete! Vama je da ne, a ne da. To je vaš crvlji jezik. Lažete čim zinete, a ja ću vam, vjerujte mi ljudi moji, izbiti to iz glave! Ja sve što kažem - to je istina! Ja sam vaš kralj, vi ste moji podanici, ja revno vršim svoju ulogu kralja, a zašto vi ne možete vršiti svoju ulogu podanika? Ja sam lanterna, da, ja sam vaša lanterna, a vi ste zla hrđa koja mi glođe kosti. Koja savija moju konstrukciju. Ja govorim istinu, vi sikćete laž. Ja poznam takve. Čim vas pogledam ne moram ni pitati jeste li što zgriješili, već odmah mogu početi oštriti mač i podmazivati vješala. Jer vi uvijek griješite, uvijek nešto radite protiv moje volje! Moj bi vas otac već preventivno... Ma neću se ja s vama nadglasavati. Tišina! Neka egzekutor smakne sve na dvoru, a onda ću i ja njega. To jedino na ovom dvoru ima smisla. Još samo da nađem nekoga u ovome labirintu... Gdje su svi...?
Kakav ja to cvilež čujem? Tko ciči? Argo? Argo! Ma gdje li je taj pas?
Argo ti nevaljavče jedan, nikad te nema kad te tražim. Uvijek si tu kada treba kosti olizati i oglodati, a kad mi trebaš za lov nema ti ni traga. Argo, k nozi! Smjesta! Ako te ono moje čudovište gnjavi i mazi bolje mu je da ga moje oči ne vide. Sto sam puta mu rekao da ne smije biti nježan prema psetu. Pas nije tu da se mazi, pas je tu da kolje, otima, prijeti i stavlja hranu na stol, baš kao i moji podanici... Jel ja njih mazim? Jel ja njih pazim? Ha? Sine, odgovori mi. Jel tata mazi stražara? Ne, tako je. A jel tata mazi kovača? Ne, bravo! A jel tata...? Šuti, ženo, pokušavam maloga nešto naučiti! A jel tata mazi pekara? Ne... Svašta ja govorim, a tebi ništa nije jasno, jel da? Sine, ti nećeš nikada naučiti kako biti kralj. Kraljem se rađa. Ja svojim podanicima kažem drž', donesi, ujedi, klekni i oni to naprave. A šta ti? Pas se ispruži pred tvojim likom i ti mu trijebiš buhe. Hajde, sine, reci psu da zakolje mačku. Ne? Ne ide, jel da? Neće slušati? Vidiš da je otac u pravu. Eh, sine, da si barem kao svoj djed, a i ja isto, pa da te malo bolje odgojim. Kad sam bio manji tvoj je djed znao... ma, slušaš li me što ti govorim, dijete drago? Govorim za tvoje dobro, a ti gledaš ko tele u strop. Ma ti ni ne gledaš u strop, kuda to gledaš? Ne razumijem te. Izbit ću ja tebi volju, dijete, i za igrom i gluparijama... pa šta radiš kod tog prozora toliko? Gledaš ptice, mačke ili šta? Odgovori mi. Odgovori... Ma, šuti, ko ti je dao pravo da mi proturiječiš? Uzet ću te ko vreću brašna i bacit ću te u podrum, zaključat te i izgubit ključ. Makni se od prozora. E sad mi je dosta! Sad ćeš vidjeti svoga boga. Šta radim? Ja šta radim? Evo, reći ću ti šta radim: odgajam maloga! Jel jasno? Zašto plače? Plače zato što ne želi učiti! Ja da se smirim? A zašto? Tko je tu? Tko? Ne čujem!
A kakvi gosti?
Dobar dan, dobar dan, dobrodošli i izvolite sjesti dragi gosti. Sjednite, sjednite. Neka mali sjedne na čelo stola, na moje mjesto. He-he. Sjedi mali. Kako si samo porastao. Kakve mi vijesti nosite iz svoga kraljevstva, o prijatelji? Dobre? Loše? Kasnije ćemo o tome? Slažem se, slažem se, moram priznati. Smatram da je bolja dikcija u čovjeka kad se vratni kolotur podmaže slatkim vinom. Mali, sjedi, šta si stao? Neka netko ode po vino. Po vino, rekao sam! Morate mi oprostiti, mek sam s poslugom. O, i vi ste? Divno! Treba biti mek, ipak smo mi čovjek. Vino! Nemojte da sam siđem po vino! Mogu li vas poslužiti nečime dok čekate? Kušajte punjene tartufe, nećete zažaliti! Možemo li za predjelom razgovarati o vijestima koje nosite iz vašega kraljevstva? Ne? Čekamo vino? Ali, vino je u podrumu, a podrum je... Oduvijek bio najstrašnije mjesto na dvoru. Jednom sam davno bio u njemu i nikada više. Vladao sam bio tek godinu dana i gost mi je na dvoru bio jedan važan oficir. Spustio sam se po vino za oficira... Ali, ne! Lažem, nije bilo tako. Prvo sam poslao slugu da ga donese, ali on nikako nije dolazio. Kad bolje razmislim, ne sjećam se da je ikada izašao iz podruma... Ali, to je bilo prije desetak godina... Ma, šta ja pričam? Iz ovih ću stopa otići u podrum i izvući najslađe vino i slugu za uho! Sad će on vidjeti, ne možeš deset godina izbjegavati službu i proći nekažnjeno. A, ne, ne, dragi moj gospodine, kod mene to ne ide tako. Vidite, ja sam tvrd sa svojom poslugom, kao i moj otac. Ah, divan čovjek, vjerujte mi, znao je divno kažnjavati ljude. A to je divno. Eh, i spustio sam se po vino za oficira i nisam našao ništa. Kad vam kažem, ljudi, ništa. Ništa! Sve prazno! Podrum prazan, pauci žive u bačvama, štakori pak u zidovima i podu. Spustim se ja dolje kad ti ja vidim - nešto se bijeli. Gledam lijevo, gledam desno, ma meni se ne priviđa! I tako sam našao svoga slugu koji se izgubio, eno bijeli se njegov kostur na dnu podruma. Kako mislite? Ne, ne, recite. Kako mislite, imam li sada vina? Normalno da imam, ne zvao se ja kraljem. Vino! Donesite vino! Bože, ova me posluga samo sramoti. Kako to mislite kako priča završava? A-ha! Priča s oficirom. Dakako, dakako, ispričat ću vam je. Istina je ta da sam izašao iz podruma i rekao: "Nema vina", na što mi je on onako ponosno, a pomalo i prkosno, odvratio: "Pijem ja i vode". Al' smo se smijali te večeri. O, evo i sluge... Pa gdje si ti klipane do sada? Hej, pa ti si onaj koji je otišao u podrum prije deset godina i nisi se nikada vratio. Jel da da jesi? Vidiš kako tvoj kralj pamti. O, Bože... reći ću ti samo jednu stvar - bilo je i vrijeme. Bježi sad da te moje oči ne gledaju. Vidite, znam ja s poslugom. Uvjeravam vas da je netko drugi kralj na mome mjestu davno bi ga već pogubio. Ali, ja to ne činim. Imam srce od zlata. Kralj treba imati srce i to samo zato da bude zlatno. Kameno srce je za sirotinju. Da? O, i vi ste kamena srca? Divno! Kralj treba imati kameno srce jer dobar kralj treba biti skroman, kažem ja. Nitko se nije poklao oko kamena, zar ne? Ha-ha. Ovo je dobra dosjetka, slažete li se? Ja se uvijek slažem sam sa sobom, a ponekad i ne. Uvijek moramo sumnjati, to nam je u prirodi. Kao i situacija s oronulim podrumom. Vidite, ja čisto sumnjam da je netko poslušao moju naredbu i obnovio podrum. Mogu se kladiti. Mogao bih sad tamo otići i vidjeti da je sve u rasulu baš kao i prije deset godina. Mislite? Vi mislite da se jedan kralj ne može još jednom spustiti u podrum? U krivu ste, apsolutno ste u krivu, moj gospodine! A sad ću vam to i pokazati, dragi moj gospodine, dođite, izvolite i gledajte. Ne, ne, inzistiram. Izvolite ispred mene. Kad vam kažem, čovječe. Ja inzistiram! Tako. Tako. Ma gdje...? Podrum je nadesno. Desno, rekao sam. Kako to mislite "desno nema ništa"? Uvijek ima nešto, čak i kad to ne vidite. Ili ne ćutite. Jel da da ima? Ne? I opet nema? Ali...? Vidi, u pravu ste. Idemo nalijevo. Podrum je onda lijevo. Da, da... Smijte se vi koliko hoćete, ali ovaj je dvor golem, i vi biste se... Ma nemoguće! Ni lijevo nema ništa?
A gdje ima?
Razmišljao sam jednom o tome dok sam bio student, gdje bi to bilo gdje. I zaključio sam da je gdje svuda i svagdje, ali da jedino u snovima ne možeš uprti prstom i reći tu. Tu je gdje. Snovi su čudna stvar. Jednom sam sanjao slona, a da ga prije toga nisam nikada vidio. Jer, moramo se složiti, u ovim krajevima nemoguće je vidjeti te afričke gromade. A, kada ih i vidiš, ne znaš ni da si ih vidio jer apsurdno liče na stijenu. Ali, u snovima ih vidiš sasvim jasno, kao lanternu u tami. To me podsjetilo na dan kad sam položio sve ispite i vratio se svojoj kući ponosan, a moj mi je otac tada rekao: "Sine, ti si lanterna, lanterna, naša lanterna, ti blistaš i ne bacaš sjene". Duge su sjene na ovom dvoru oduvijek bile... Molim da mi ne upadaš u misli, vidiš da razmišljam. Ostavi vino na stol, hvala. Gosti? Kakvi gosti? Ne, draga, ovdje gostiju nije bilo otkad je moj otac ljutit lupio šakom od stol i rekao: "Više nema gostiju". Ha-ha. Moj otac - tvrd čovjek, a ja? Ja sam mekan. Ali ima vremena, ima vremena, opernatit ću se ja. Očvrsnit ću ko hrastova kora. Znaš li što bih ja htio? Htio bih da kad udarim šakom od stol da se i mrtvi dižu. A znaš li što imam? Neposluh. Primjerice, kad se izderem "vješala!" sluge ih ni ne vade iz skladišta jer znaju da će ih za četvrt sada morati utjerati nazad unutra. Lako se pouzdaju u moju velikodušnost. Mmmda, mmmda... Ne može to tako. A vidjet će oni, klatit će se u dvorištu ko crkvena zvona. Ipak sam ja kralj. A bit će onda onda poznata pjesma: "nemojte, o milosrdni kralju, ljubimo stopala". A ja ću reći: "stopala su tu da se ljube, to nema veze s vješalima - i ljubit ćete ih i visjet ćete"! To je najmanje što mogu za vas učiniti. Da sam barem... Kakvo sad opet božje vino? Ostavite me više s tim vinom. Pa ja na ovom dvoru ne mogu imati nimalo svoga mira. Zar vam nije žao? A nećemo više tako, ne, ne. Visjet ćete. Da, dobro ste čuli. Nema to veze što ste mi žena i sin. Ha da. Naravno da sam tako mislio. Mali, nemoj mi se podsmijavati, vidim te iza suknje. Zažalit ćeš. Ti prekini kokodakati. Marš van!
Gosti? Koji gosti? Idem dolje da vidim ja što oni žele. Oprostite, o dragi moji gosti, u mojim me mislima ponio umjetnički duh, malo sam se zadržao u odajama... Molim? Kakve vijesti? Ah, da! One vijesti. Vrlo nezgodna situacija. Neugodna. Čujte sada dobro što ću vam reći. Ne, ne, samo počujte. Znate... te vijesti koje ste mi donijeli nisu nimalo ugodne za moje bivstvovanje. Dopustite da dovršim. Ne možete mi samo doći na dvor i reći dogodilo se ovo, dogodilo se ono, ovaj hoće ovo, onaj hoće ono... te vijesti koje mi donosite otrovne su. Otrovne, eto tako. Tako sam rekao, da. To je otrov. Ja se ne bavim politikom. Mene politika ne interesira. Ja se naprosto užasavam politike. Užasne, užasne vijesti. Molim? Ja mogu reći što želim, jer, pazite, razgovarate s kraljem. Ja sam vaš kralj. I ponovit ću još jednom: vaše su vijesti hrpa izmeta, a i sin vam je uz to neodgojen, mogli ste ga barem naučiti koristiti pribor za jelo. Doviđenja! Odoh u podrum, nadam se da ću barem tamo imati malo svoga mira. Evo, joj, ajme što su strme ove stepenice... Skoro sam se ubio. A-ha! Podrum je kakvoga ga pamtim, još miriši na hrastovinu. Nekoć se tu najslađe vino rojilo. A sad? Pauke po imenu znam. Otkad sam dobio sina, sve sam manje vremena mogao posvetiti svojoj kolekciji vina. Sjećam se kraljevskih vinograda, prostirali su se u nedogled i spajali su se s nebom. Svod se iznad rudio od jarkosti boja njegovih grozdova. Hej, pa tamo sam upoznao i svoju dragu, sjećam se, he-he. Dobra vremena. Slatko mi je kad se sjetim. Došao sam vidjeti kako napreduje proizvodnja vina za dvor i vidio nju kako sa seljanima gazi grožđe! Špljoc! Šljap! E da si to samo mogao čuti i vidjeti! Urnebes! Otvorio sam vrata od kola i rekao joj: "Upadaj".
I ona je upala i ispala na dvoru. I eno je još uvijek tamo gdje je ispala. A pao sam i ja jednoć, sad se sjećam, da, da, počuj sad priču, molim te. Ne prekidaj me... Da, opet je riječ o podrumu. Kako to misliš stalno pričam o podrumu? Ne pričam, a i da pričam, ja to mogu, a ti si tu da me poslušaš. Ako me ti nećeš poslušati, ima tko hoće, he-he... Ne, nisam tako mislio draga, nemoj se ljutiti... Hej! Ma dobro, ljuti se koliko hoćeš, ispričat ću svoju priču stražaru. Straža! Straža! Ne, opustite se, ne idete na vješala. Želim vam nešto ispričati. Vidite, vi ste jako mladi, jako, jako mladi stražari. Nemate ni dvadeset godina. E, vidite, dok ste se vi igrali još u blatu, a bilo je to prije desetak godina, ja sam pao s podrumskih stepenica. Ne, dragi moji, nemojte se brinuti, ne, dobro sam, poslušajte me! Ja sam dobro. Dobro sam, vidite. Nego me poslušajte. Ja sam, vjerujete li mi vi ili ne, došao do podruma, zakoračio niz stepenice, a one su onako tamne i strme... I pao! Ko kruška! Da, ja sam pao. Da, dobri moj čovječe, ja sam tamo ležao kao cjepanica. I ni makac. Ni makac! I nitko mi tada nije pomogao da se pridignem, ležao sam tamo satima. Nikoga tada nisam imao. Ma nitko mi ne treba. Nitko! Čujete li? Marš. Marš svi odavde, ne trebate mi. Ja sam sam sebi dovoljan. Jer ja sam čovjek, a vi ste svi poluljudi. Poluljudi! Znate li kako ja to znam? Ušuti! Znaš li kako znam da si, recimo ti, polučovjek? Jer pravi čovjek nosi baršun za vratom, a svi vi nosite šalove od jutenog konopa. Tako znam! I način vašeg razmišljanja, to je već potpuno druga pjesma! Vaše su misli sluzave, neprohodne, mutne, da te Bog dragi sačuva. A mene je i sačuvao jer, hvala Bogu, ne vidim te neopisive užase u vašim malim proćelavim glavama. A moje misli? Moj tijek razmišljanja? Znate li vi misli i razmišljanje jednoga kralja? Znate li? Hajde mi recite o čemu sada razmišljam. Recite! Pokušajte! Rekoh da pokušate. Šta? Molim? Ha-ha. Krivo! Apsolutno pogrešno! Pa to je smiješno! Bijedan pokušaj! Čovječe, za koga vi mene smatrate? Jesam li ja mravojed ili kralj? Ja sam kralj, utuvite si to u glavu! Idemo ovako. Slušajte! Olakšat ću vam teret koji proždire vaše duše. Neću vam reći o čemu razmišljam, ali ću vam reći kako razmišljam. Moje su misli kao poezija. Teku kao pjesma. Ugodne su uhu i duši. Prohodne su kao duboka i hladna rijeka. Mogu primiti brod. Možeš i plivati u njima, možeš se brćkati, a možeš i roniti. Da, sve je to moguće zato što one imaju širinu, ali i dubinu... Tako je, dubinu, impresioniran sam, tvoj je krhki um primijetio aluziju. Dakle, moje su misli nešto živo, fluidno, energično, nešto što se grana u beskraj i nikada ne staje ili prestaje. Imaju i dubinu i širinu i duljinu. U njima je struja jaka i ona ih pokreće. Struja je stvaralačka energija, ona nosi ideje i nanosi ih u plićake moga stvaralaštva. Ja sam bogat čovjek. Samo se saginjem i grabim sve te divne ideje koje mi priskrbljuje vlastiti mi um. Probaj samo zapisati svoje misli. Izvoli! Probaj! Šta čekaš? Šta se bojiš? Bojiš se da neće goditi oku, da neće goditi duši? Da će biti prljava baruština u studeno jutro? Da neće biti kolosalna modra rijeka koja na sebe preslikava cjelokupni nebeski svod? E, pa tu si u pravu, dragi moj gospodine! Tu si u pravu! Prva bistra od tebe! A šta je sa mnom, šta misliš? Šta bi bilo kad bih ja svoje mislio htio ispisati na papir? E pa reći ću ti! Da ja svoje misli ispišem, bile bi one najdivnija poema koju bi ti duša ikada imala prilike iskusiti.

11.11.2020.