Na Eufratu gori svjetlo!

Antonio Miškić

Na Eufratu gori svjetlo! Na Eufratu gori svjetlo!
Prolomi se Edenom. Žamor se širio poput peludi, od kutka do kutka, grla su se počela nadimati i ponavljati iste riječi: Na Eufratu gori svjetlo! Na Eufratu gori svjetlo! Prvi su počeli kreštati anđeli s trubljama i fanfarama šireći nepotrebnu paniku našim spokojnim Vrtom. Ljudi svih oblika i veličina počeli ih slijediti: razjapili su široka usta, pokazujući bijele zube i naprežući crvene usnice vikali su za anđelima. Pobjegao sam u svoju sobu, onako znojan i zadihan znao sam da sam kriv. Skočio sam u krevet i pokrio se plahtama, nadajući se da me neće početi tražiti u mojoj sobi, jer ja baš skoro nikada tamo nisam boravio. Stao sam osluškivati ubrzani narod Edena kako je trčao od jednog kraja Vrta do drugoga, prenoseći tako te nemile vijesti. Jedan mi je anđeo stao baš pred vrata i pljuvao u trubu, pretvarajući svoje obraze u crvene, meke loptice.

- Svjetlo se nije moglo upaliti samo! Zagrmilo je s visina kao udar munje.
- Netko ga je morao ostaviti upaljenoga, tko li je samo? Vikao je narod sudarajući se jedni u druge u svoj toj silnoj panici. Padali su u sjedeće položaje, češkali glave i pljuskali se po čelima. Potom su ustajali kako su i padali i nastavljali svojim putem kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Svu ovu strku mogao sam promatrati sa svojega prozorčića; oni su izgledali kao bijeli mravi u tim košuljicama i haljama - tako su hodali u kolonama jedni iza drugih i ponašali su se nerazumno. Sve što su radili bilo je automatizirano, slijedili su jedni druge gromovni glas s visina. Ja sam se pak osjećao kao mačak koji je ukrao ribu, onako zavučen i sakriven od stanara, koji su mačka željeli naći da ga istuku, a potom izbace iz kuće.
- Tko je ostavio svjetlo na Eufratu? Zagrmio je Glas.
- Tko li će drugi, nego Kain? Reče jedan mali podli anđeo s kojim sam se s vremena na vrijeme znao zakačiti, kad zbog njegovih provokacija, kad zbog vlastitih. Potukli smo se početkom godine jer sam mu ja jednom priredio neslanu šalu tako što sam mu obojao krila u crno. Ali zaslužio je! Drugi je puta on nosio više krivice jer mi se rugao kako je on anđeo, a ja nisam, već čovjek, a još sam i najgori od svih ljudi. Rekao sam mu da ja za to nisam kriv, već da sam tako stvoren i predodređen, da budem slab čovjek, dok je on stvoren kao anđeo, kadar cijelo vrijeme nositi sjajnu aureolu iznad glave. Ako je on stvoren da bude dobar, on se lako prilagođava svojoj prirodi, ne mora joj se opirati jer je to poželjna priroda. S druge strane, ja koji sam stvoren kao zao, svakoga dana i svakoga trenutka moram se opirati svojoj zloj prirodi. Čim sam se malo znao opustiti, odmah bih zgriješio. Također sam mu rekao i, da je kojim slučajem stvoren kao ja, kao nesavršeni čovjek, da bi zasigurno griješio puno više nego što griješim ja, jer on ne zna što je unutarnja borba prevlasti tih dviju zaraćenih strana. Tu me, valjda od straha i nesigurnosti u vlastito biće, snažno udario posred lica, a ja sam mu istom mjerom vratio.
- Kain? Ma nemoguće! Reče Glas.
- Tako mi lepeta krila, reče anđelak.
- Zovite mi Babilonce! Neka se izjasne! Zagrmi Glas kao stijena koja se odranja s planina i pada u ponor. Naravno da nisam otišao u Edensku dvoranu, već sam se ostao smijati ispod pokrivača. Istina je, Babiloncima sam ja bio učiteljem, ali to su vrsni i pouzdani ljudi, premda me ni to nije sprječavalo da im ponudim više svojih identiteta, kako me ne bi mogli prepoznati. U dvorani se potom začulo stupanje ljudi u formi, onako jedan iza drugoga išli su prema Glasu visoko dižući koljena i lupajući kožnim sandalama od mramorne pločice. Bili su to ljudi vrlo tamne puti, špicastih pokrivala za glavu, plavih očiju, bijelih zubi, a jedino što ih je štitilo od golotinje jest halja zemljane boje. Po golim tijelima imali su pijeska i praha od gradnje, opekline od sunca, žuljeve od rada. Bili su to Babilonci s Eufrata.
- Tko je upalio svjetlo na Eufratu? Ponovi se pitanje izgovoreno već bar stotinu puta toga dana.
Pred Glas istupi jedan od Babilonaca koji je izgledao kao vođa: imao je odoru istu kao i prethodni, ali sve fino pozlaćeno, put mu je bila nešto svjetlija, ruke manje nažuljane, a osim toga, uopće nije bio prljav od pijeska i blata, već onako fino premazan mastima i uljima da se sav caklio na suncu.
- Imao je razna imena. Prometej i Romul jedna su od njih, zagrmi babilonski gospodin.
Hihotao sam se u sobi misleći da me nikada neće prokljuviti. Da, ja sam bio Prometej koji je dao svjetlost ljudima, dao im pismo kako bi bili bliže vrhovnome štabu, dao im je da se razlikuju od zvijeri... ali što zgriješih, zar to nije bio i moj zadatak?
- Kainova imena su to! Začuh svoju krv, svoj rod, svoju obitelj, brata svoga Abela kako me izdaje Vrhovnome visočanstvu. Presječe me nešto u prsima i na trenutak se uozbiljim. Kroz glavu mi je prošla duga povijest koju smo brat i ja proživljavali, a koja bratu više ništa nije predstavljala. Moj brat Abel i ja oduvijek smo bili jednakima, sve dok nije došlo vrijeme da odrastemo. Potom nas je Višnji podijelio prema našoj prirodi: Abel je čuvao dvorište Nebesa, a ja sam bio poslan da učim narod pismu.

U početku cijela naša rasa nije imala mnogo toga čime bi se bavila te je jedno od prvih naših poduhvata bila rudimentarna poljoprivreda i zemljoradnja. Ne bješe nam još toliko životinja, u vremenu prije vremena, pa smo mi, ljudska rasa, preuzimali na se one, danas nezamislive i pothvate za strojeve i životinje, na naša pleća. Moj brat, doppelganger moje krvi, i ja bijasmo jednakima. Barem nas tako smatrahu, ili bolje rečeno, barem nas ja tako smatrah. Te teške poslove obavljasmo skupa; bijasmo kao jedan snažni, ujedinjeni stup od ljudskoga mesa koji nije mogao malo čega savladati. U ono vrijeme, ja bijah volom: obitelj me upregla kako bih vukao plug. Nisam se mnogo žalio, čak štoviše, važno je snositi dio tereta života, premda sam, dobro znano svima, bio nemalo jači i oštrija uma, za razliku od mojega brata Abela. Možda je to već bio i početak mojega grijeha, postavljati se toliko superiornijim nad svojim bratom, kojega je stvorila ista sila, u isto vrijeme kao i mene samoga, isti praocean nas je izbacio, iz istih smo rebara iznikli. Ali to i jest paradoks u koji sam stavljen i, koji kao nedoraslo ljudsko biće nisam mogao razumijeti. Paradoks nije bio za ljude, bio je za bogove, ili za jednoga Boga, nikako ne za mene, običnoga zemljoradnika.

Tako je i počelo, moja obitelj i ja skupa smo vukli plugove obrađivavši nezamislive i beskrajne površine pod kupolom nebeskom. Moj brat, kako je bio nejak, i nerijetko podupiran od strane roditelja, bio je onaj koji je upravljao plugom. Možete li zamisliti, biće inferiornija uma da drži bič za ljudske volove, još k tome moja krv? Nije mi bilo u potpunosti jasno, ali pravdao sam taj slučaj time da moja pleća mogu više potegnuti spram njegovih. Bilo je svakakvih dana, vrućih, hladnih, maglovitih i mraznih, a ja sam samo vukao, vukao... Sve ima svoj cilj i smisao, mislio sam, kad jednom ovo završimo, savršeno ću razumjeti radi čega sam se žrtvovao. Razmišljao sam tako i promišljao. Nisam razumijevao bič. Bič je ovdje bio dakako, postojao samo kao ideja, fizički nije postojao. Kriva riječ, grimasa, raspoloženje u krivo vrijeme za mene je bio bič koji me je žestoko pleo po leđima. S vremenom sam bio crven i otekao - i nitko nije primijećivao.

Radismo to tako 270 okretaja Sunca, 270 izmjena dana i noći, kao jedno novo stvaranje života. Što sam više trpio, manje sam razumijevao, što sam manje razumijevao više sam trpio. Za mene je sve u to kratko vremena postala bezlična masa nerazumnih i nepojmljivih stvari. Ali vjerovao sam u smisao, samo sam se nadao da ga ja ne znam dokučiti.

Nakon 270 tih beskrajnih okretaja skupilo se vijeće: moji roditelji, arkanđeli i sam Gospodin. Abel izlazi iz sjedalice pluga, proteže se lijeno i zijeva, gleda prisutne svojim bistrim očima i žmirka, popravlja kosu i glumi sramežljivost. Ja znojan i ljepljiv od crvene prašine duboko dišem u sjeni grešne jabuke, odmaram stopala i ruke. Nitko me ne zove, ja gledam u daljinu i nadam se da ću osjetiti toplinu nečije ruke na ramenu i riječi podrške. Gledam zemlju - krasno je bila izorana, prizor se protezao u nedogled. Čujem riječi u daljini, žamor raznih glasova i hvale: krasno Abele, divna zemlja, ma ni vlati trave nema! A pogle brazdice kako su divne, ta svaka stane u šaku! Kao da si po mjeri mljeo Abele! Abi moj, kako li je divna zemlja, vlažna i rahla, kakvih li ćeš divnih plodova priskrbiti obitelji! Abel se smjehulji, sve si onako u ručicu priča: da, majko, majčice, hoću! I Vama hvala Gospodine Bože!

Gledam i hvataju me neke čudne misli. Znam što je pogrešno, a što ispravno, Gospod nas je naučio preko naših predaka, ali opet si nisam mogao pomoći nego pomisliti: ovo kako se oni odnose je pogrešno! I ja sam sudjelovao, zašto mene ne hvale? Tu sam uvučen bio u paradoks, jer, izgleda da je Svevišnji preko mojih pleća pokušavao dokazati nesavršenost ljudskoga roda. Ako je znao kako će se moj duh prelomiti na zatajenu hvalu, zašto je to učinio? Zašto je od mene pokušavao napraviti nešto što onoga trenutka nisam bio?

- Majko, majčice draga, ovo sam za Vas napravio! Reče Abel umiljato i počne se kačiti svima prisutnima oko vrata. Zašto tako pričaš Abele, što te spopada? Pomislih. Ta potpuno si drugačiji čovjek sa mnom, u mom prisutstvu, na mome jarmu! Anđeli se sjatiše oko sirotog Abela govoreći mu lijepe riječi i nuđahu ga nebeskim slasticama i voćem. Otac i Majka zadovoljno su se i ponosno smijali, nadajući se da će njihov krasni potomak iskupiti njihov grijeh koji je Gospod obećao protkati kroz cijelo čovječanstvo. I bilo bi tako da nije bilo mene.
- Moj sinčina! Oglasi se naš Otac uhvativši moga brata čvrsto za ramena. Sva se lica ozare, a onda se konačno sjete i mene.
- Nije sve u potpunosti moja zasluga, dragi naši gosti, tu je i moj brat, jedini moj brat Kain! Reče brat uperivši obje ruke u mene, kao da sam trebao izvesti bognzašto zapanjujuće od čega bi svi popadali na zemlju od čuda. Ali nisam, ja sam jednostavan zemljoradnik i nisam razumio takve teatralnosti.
- Poštovana gospodo, rekoh i duboko se naklonih, a onda potegnuh umoran vode iz čuturice. Za mene je bilo samo leći i odmarati neko vrijeme.
- Predivan si brat Abi, kako si se samo svoga brata Kaina sjetio! Hvaljahu ga naveliko, naveliko, naveliko...

Dugo smo vremena potom sami bili. Bio sam povučen i željan znanja,dok su ostali u našoj skromnoj slamnatoj kući bili zadovoljni svojim stečenim znanjem. Teško je napredovati tako, jedini si koji gleda naprijed, dok drugi to smatraju prijetnjom i nečim neprirodnim, odvratnim. Ne uklapam se s njima, ja sam samo da vučem jaram i gledam svoja posla šutke.

U mladosti bilo smo bliski, ništa nas nije moglo razdvojiti. Kako smo starili, ja sam bio onaj koji je grešan, a on oličenje savršenstva. Ali savršenstva od kojega sam ja bio bolji. Kako je moguće da je onda on savršenstvo, a ja čisti grijeh? Teško je to pojmiti, Gospod opet izmišlja toplu vodu. Savršenstvo je samo do određene granice, iznad toga nastupa čisti grijeh jer smo onda bliže Bogu. Bog te voli držati na određenoj udaljenosti, kao plemeniti gospodin što ne voli kerove previše blizu sebi. Moraš biti na udaljenosti makar kolika je duljina njegova pozlaćena štapa!

Razlučimo sada što je ono grešno u meni, a što sveto u njemu. To jest, razlučimo koje su bile naše razlike. Kao što već rekoh, obojica bijasmo ista krv, isti ocean, isto rebro Očevo. Mora da su me s predumišljajem takvoga stvorili. Nekoć bijasmo jednaki, u zreloj dobi počeli smo se razlikovati. Ja sam težio za istinom dok je on težio za ulogama koje je igrao pred mnom, našim stvoriteljima i Bogom, sve bijahu drugačije. Znao se on jako lijepo snaći kada je trebao govoriti. Pričao je baš ono što su ljudi oko njega željeli čuti. Ja sam radije šutio. Reče on da je lijep neki nelijep cvijet, da je krasna melodija koju anđeo nam svira, a u stvarnosti ta je melodija bila odvratna. Monotona, iscrpljujuća, ulizivačka, predvidiva. Ni nije previše mario za tu melodiju, ali navodno nije imao srca anđelu reći gorku istinu. On on je zato imao srca šutjeti u mome prisutstvu: nisam ništa mogao reći što bi ga zanimalo. Postajali smo strancima.

Šutnje su počele kako smo bivali zrelijima, valjda nije znao što mi reći. Pogađalo me to jer je sa svima drugima znao krasno pričati, znao im riječima ugoditi, samo je mene nikada nije imao riječi. S vremenom zaboravih na to i to mi postane svakidašnjicom.
Ako Bog nije htio da zgriješim, zašto je onda njega napravio takvim? Zašto on ne nosi grijeha?

Vrijeme je prolazilo, ostajalo iza nas, nitko od osim mene nije radio ništa kako bi popravili stanje u našoj raspaloj obitelji. Svima je sve bilo savršeno, samo sam ja mane uviđao i nisam ih smio javno iznositi, jer sam doživljavan kao neprijatelj obitelji. Svaki puta kada bih pokušao ukazati na probleme dolazili bi sljedeći odgovori: Nemoj tako, brat ti je i jako te voli, volimo vas i mi, svi se volimo! Nemoj kvariti naš Eden, dosta smo mi već u mladosti zgriješili, nemoj da čovječanstvo pati zbog tebe Kaine!
- Zbog mene, pitah ja glasno, a ne zbog vas? Što sam ja kriv čovječanstvu?!
- Kaine, ponašaš se kao da ti Sotona gospodari, kako se to ponašaš? Kako to pričaš?

Tako završismo svaku svađu, navodno je Sotona bio u meni koji me tjerao na takva pomišljanja. Abel bi došao u majčin zagrljaj i iz toga je zagrljaja gledao u mene razjarenoga kao nevino djetešce, dok bi ga ona milovala i ljubila govoreći: Kaine, Kaine, kako možeš biti takav? Vidiš kako te brat voli!
Ali nije me volio, premda za to nije imao razloga. Ja njega još jesam, premda ni ja za to nisam imao razloga. Abel je bio dvoličan, ponašao se na dva potpuno različita načina kad smo bili sami i kad smo bili okruženi obitelji.

Bilo je tako i kad je Bog stvorio još mladića u okolnoj šumi; Abel se sprijateljio s nekolicinom i često su se družili. Ti mladići su također bili kao i on, ignorirali su mene, i samo mene, bez ijednog jedinog razloga. Riječ pogađa, pogađa i djelo, ja sam vječno proklet jer ne znam obuzdati svoj bijes i svoje razočarenje. On nije, jer on svoje osjećaje zna vješto prikriti, čak i od samoga nesposobnog Boga!

Ja sam bio starijim bratom. Odlučih lišiti nas vječnoga prokletstva i popričati sa svojim jedinim bratom, ali ništa drugo ne doživih osim mučanja. Sve te rečenice i odgovori bili su polovični, nerazgovjetni, nerazumni, neentuzijastični, umorni. Osjetim se viškom, po prvi puta u svome kratkome životu. A uvijek sam to i bio. Nisam znao je li to za mene bilo nekakvo iskušenje ili sam samo bio greška u stvaranju.
Svi oko mene vodili su razgovore, čak i oni mladići iz šume... baš svi! Ja sam bio običan mladić, tek nešto raširenijih horizonata, ali u srži jednak kao i oni. Zašto mi to rade? Svi se razumiju, svi su imali o čemu pričati, a na sve što sam ja ukazao ili što sam primjetio, odmahivali su rukom i coktali jezikom! Više nisam htio biti jednak poput njih, želio sam se razlikovati, ali želio sam da me i razumiju!

Moj brat i ja radismo dva krvava dana u polju, bez prestanka, kako bismo stigli sve prije oluje. Obojica se strovalismo u krevet i usnemo u par trenutaka. Čujem korake naših stvoritelja, obraćaju se jedno drugome: pazi, korak ti je težak, Abi će se probuditi!
- A ja? Što je sa mnom? Upitah kroz san. Zašto za mene ne marite?
- Marimo, marimo, ali Abi naš je mlađi, njemu je teže, ti si velik i snalažljiv.
Nisam zadovoljan odgovorom. Nikad nisam niti bio. Svaki odgovor je bio kao udarac kojega sam teško podnosio. Šutio sam, a njima je šutnja bila po volji. Na taj su način sve konce držali u rukama - barem tako mišljahu.

Svakim sam se danom budio sve bezvoljnijim. Čujem njegov glas, zadovoljan je i uživa s drugom braćom u stvarima koje ja ne razumijem. Ja sam sam. Bog je protiv mene i tjera me na grijeh.
- Bože, ako znaš da ću zgriješiti, zašto me ne zaustaviš? Ja ga želim razumjeti! Pomislih. Konačno progledah i iz njegove perspektive: moj brat mene uopće ne želi razumjeti. Kao da nismo braća!

Ovdje nam dođe pomoć s nebesa, obratio nam se gromoliki Glas:
- Ti ćeš Kaine, biti intelektualac, a ti ćeš, dragi moj Abi, biti čuvar Edena!
Bila su to vremena kad je Bog stvorio više ljudi na koje nitko nije više mogao paziti, pa je tako moj brat Abel postao prvi, bogomdani čuvar.
- Kaine, reče mi gromoliki Glas, u blizini velike rijeke narod treba pismo! Idi tamo da ih možeš naučiti čitati spise koje ti budem dao!
- Kakav izazov, pomislih! Ta ovo će sigurno zadiviti moje stvoritelje, konačno ću moći promišljati i biti nagrađen za to! Kakve li božanske intervencije ili pak divne igre sudbine! Došlo je vrijeme da se razdvojimo u našim životnim putevima.

Krenusmo tako svatko svojim putem. Ja, Kain, marljivo sam proučavao i sastavljao slova, dok je moj brat marljivo sjedio pod čuvarskom strehom u dvorištu vrta Edena. Poznavao je raznih mladića kojima ja nisam znao imena, a kasnije se za njih ispostavilo da su rogati satiri. Mijenjali su njegovu ćud, njegov oblik lica, njegovo raspoloženje. Jedini koji je to primijećivao bio sam ja - bili su toliko vješti da su zavarali samoga Stvoritelja. Izgleda da sam brata poznavao bolje ja nego vrhovno biće koje ga je stvorilo. Razne metamorfoze su potom uslijedile: on bi šutio, rijetko kad bi pričao, njegovo lice se iskrivilo, postalo košćato, izduljeno... općenito, uopće nije mogao razmišljati. Moji stvoritelji često su za njega govorili da mnogo osjeća, ali malo govori. Govorili su mi da osjeća, suosjeća, voli... Ja nikada nisam mogao vidjeti svu tu njegovu silnu ljubav.

Vraćajući se tako jedne večeri, rođeni brat Abel svojim je kolima pregazio moga omiljenoga crno-bijeloga psa! Na nesreću, pas nije odmah uginuo, nego je ostao nepokretan i trebalo mu je olakšavati te neopisive muke svakoga dana.
E tu je uslijedio kaos: izvikao se na jadnoga mješanca koji se u bolovima grčio po putu i nije mu pružio pomoć. Kakva li je to pravda? Još ja pogrde zaslužih od vlastitih stvoritelja jer sam ukazao na to! Danima se to jadno stvorenje koprcalo u boli, muke mu skratiti nisam htio jer ja nisam ubojica. Suosjećao sam, njegova bol bila je i moja. Brat pak nije, ili barem ja to nisam svojim očima vidio. Znam samo da uvijek kada bih potražio brata, on bi sa svojim satirima družbovao i smijao se, igrao lovice preko polja i šuma, a ja sam siroto stvorenje prao i hranio! Došla bi mi majka, sva rumena, zajecana, rosnih očiju i rekla:
- Naš Abi, drago naše čedo, cijelu je noć proplakao zbog tvoga psa!
- Ali majko, rekoh, zašto se onda tako sad veseli? Ta pogledaj ga, on na psa uopće ni ne misli!
- Kaine, crni sine, nemoj tako govoriti. Abi svaku večer pita za psa i preplače, noću sanja ružne snove. Jutro je crno, noć još crnja, za njega nema sreće, dovrši ona.

Ništa ne rekoh nego samo svrnuh pogled na livade i šumu: kreveljio se kao kakav ružni satir, zajedno s drugima, njemu ništa nije bilo sveto. U meni se počeo stvarati nekakav neugodan i do tada nepoznat osjećaj mržnje zato što pravde nema. Teško li je bilo to breme osjećaja mržnje koje sam ja kao prvi čovjek morao osjećati! Da je barem samo pas bio uzrokom, ali nije - bio je to način na koji me je brat gledao. Gledao je kroz mene, bez riječi me je odbio kao svoga brata, kao nešto najsvetije što bješe u ono doba. Skupa smo odrasli, bili jednaki, on se otuđuje i postaje biće kakvo nikada u životu nisam sreo. Grešnik je onaj koji ukaže na problem, svetac je onaj koji obmanjuje oko sebe. Svi žele vidjeti ono što im oku godi, dva složna brata, a meni će odsjeći jezik ako to poreknem. Dugo već nismo bili složni, meni je teško u srcu bilo, njemu nije, ne znam osjeća li on uopće više išta. Grešnik je onaj koji prvi to primjeti, grešnik je onaj kojemu srce nije na mjestu, koji želi pričati jer grešnik svojim zmijskim jezikom želi razoriti obitelj! A niste li vi, dragi moji stvoritelji, uništili obitelj zlom jabukom kojom štitite Abija od mene, zlog i poganina? Mene, koji mu nikada nisam zlo želio, njega koji je meni toliko zla svojom šutnjom učinio. Te večeri je progovorio sa mnom, ali nekim čudnim jezikom koji ne razumijem. Te večeri otišao sam na Eufrat podučavati pismo.

Abelu je u rajskom dvorištu u suštini bilo lijepo. Nadomak su šume, brat cijeli dan odmara, gricka vlati trave, svira u frulu i navijava se sa svojim satirčićima. Satirčići bockaju, smiju se, hihoću, rugaju, grizu, strižu ušima. I moj brat Abel s njima. Po cijeli božji dan ništa ne rade, sama igra i igra, odmaranje i prepuštanje onome što nailazi. Nitko iz Dvorišta ne izlazi, nitko u Dvorište ne ulazi. Bogu se svidje kako moj brat obavlja posao i uputi mu bezbroj pohvala.
- Abele, sine moj, ti čuvaš čestitost svojega Novoga svijeta. Ti zaštitniče majki, nejakih i djece, i svih slabih, starih i odsluženih, ali i onih jakih, mladih i kršnih... Svi ti oni duguju!
Abelu je uvijek godilo kako Glas priča, zahvaljivao je, a iza njega po vrećama valjahu se satirčići i bezobrazno smijahu. Abel ih je pokrivao svojim mlitavim leđima, pa kad god bi se Višnji uspeo na svoju nebesku kočiju, on bi nanovo udario u bezbrižnu i prkosnu igru sa svojim kolegama. Jednog sam dana i ja bio tamo i uhvatio ih u toj igri: satirčići mi se sapletoše od noge i ja skoro padnem, osuje me kiša kamenja, podruga, a dobio sam i jednim štapom preko koljena!
- Bože, što je ovo?! Upitah ogorčeno. Zar satiri u Novome svijetu kroje nama sudbinu, prkose i pakoste čestitome narodu? Zar je ovo moj brat kojega upoznah pri rođenju, koji je odgajan sa mnom u djetinjstvu i koji je dijelio teški život sa mnom u mladosti? Moja krv?
- Bog samo proviri jednim okom iz svojih kola i reče mi samo:
- Kaine... Nemoj tako o svome bratu. Nije lijepo. I odjuri u nebesa, a za njim ostane samo moja zbunjenost. Višnji je bio zadovoljan njim i poslom koji mu je bio zadan i kojega je kako-tako odrađivao.

Odlučih se i ja umiliti Bogu i napraviti nešto više, nešto dragocjenije i puno vrijednije od pukog čuvanja napuštenog dvorišta na početku Edena. Odlučih ljude približiti Bogu! A da bi se to s vremenom i dogodilo, potrebno je bilo narod naučiti pismo. Na rijeci Eufrat skupila se šačica ljudi kadra za usvajanje nezemaljskoga znanja koje će im pomoći u daljnjem razvijanju i približavanju Bogu. Naoružah se klinastim pločicama, čekićem i dlijetom, upregnuh dvije zvijeri i one me nakon mnogo vremena odvedoše do te grupe ljudi. Jedva da se moglo reći za njih reći da su bili ljudi: bili su prašnjavi, tamni, mršavi i podvijeni kao kakve usahle maslinove grane. Samo su gledali u tlo i nogama razgrtali pijesak, tako cijeli okretaj Sunca, sve dok mrak nije obavio njihove skromne blatne zemunice. Potom bi se zavukli u skromne ležajeve i tiho mumljali. Oko nekog drveta nuđahu se mutnom vodom, nepečenom ribom ili kakvim sirovim voćem. Počeo sam ih podučavati pismu. Kako nisu imali sposobnosti to pismo usvojiti, prešao sam na slike koje sam bilježio na glinenim pločicama. Tada su konačno počeli usvajati. Slike su im više legle nego sama slova. Glas se nekako proširio i po ostalim skromnim zemunicama uz rijeku. Svi se sjatiše oko mene gledajući me kao da sam ja bio onaj Glas koji progovara s nebesa. Podučavao sam i podučavao, i po svjetlu i tami, oni su usvajali sve više i više, promijenila se jedna generacija, pa i druga. Treća generacija se rodila uz moje pismo na kojem su bilježili svoj jezik. Tada spoznaju našega jedinoga i velikoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje! Slušali oni vrlo marljivo, vrlo oprezno, upijali su znanje koje sam im prenosio. Pismo i jezik dali su im razum, sposobnost zaključivanja i odlučivanja, sposobnost nadograđivanja znanja, spoznaje, želju za istinom. Dobili su želju da saznaju odakle potječu... I tu je sve krenulo nizbrdo - uza sve lijepo što su usvojili, dobili su i želju za tim da budu nadmoćni. Želju da budu Eden, pa i više od toga. Pred mene je izašao jedan golemi čovjek i rekao:
- Sada imamo pismo. Zašto i mi ne bismo postali Glas? Više se ni po čemu ne razlikujemo od nebesa. Mi živimo san, mi smo odabrani narod.
- Tako je, zaurla svjetina oko Eufrata. Mi imamo vatru, imamo pismo, imamo budućnost da budemo veliki, mi imamo svjetlo!
Bilo ih je mnoštvo, nikada nisam vidio toliko ljudi. Valjda su se okupili ondje s vremenom, a ja to nisam primjećivao, sve do trenutka kad sam se počeo osjećati ugroženim. Osjećao sam da se moram povući s Eufrata, jer je ovdje započinjala goruća buktinja. Te sam večeri odlučio pobjeći nazad svome domu i tako sam ostavio šireći plamen koji se presijavao na mutnim vodama Eufrata. Zadnje što sam mogao vidjeti jest to da su kraj rijeke dopremali svakojaki građevinski materijal.

Začuo sam vrata svoje sobe. Polako sam se iščupao iz pokrivača i pogledao blijedu glavu zlaćane kose kako je znatiželjnim pogledom gore-dolje pretraživala sobu. Nakon što me ugledala onako nemoćnog, u krevetu i pod pokrivačem, glava se pakosno nasmijala i taj moj prokleti i mrski mi brat Abel stane trčati hodnikom i vikati:
- Kain je u svojoj sobi, Kain je u svojoj sobi!
Proviri i anđeo s trubljama i zasvira toliko glasno da mi je srce nekoliko puta preskočilo. Ispred moje sobe uskoro se skupila svjetina koja je nestrpljivo čekala što će mi Glas reći i kako će me ukoriti. Bojao sam se, a svi su se hihotali, gurkali laktovima i ogovarali me na vlastite uši. Nije mi više bilo do smijeha i pakosti kao što je to bilo do prije nekoliko trenutaka, samo sam imao neodoljivu potrebu udariti Abela posred lica! Uskoro me i taj osjećaj prošao jer je u sobi počelo grmjeti, krevet se počeo tresti i glinene su posude popadale s noćnog ormarića i porazbijale se. Znao sam da sam u prisutstvu Glasa i čekao sam da mi se otkrije. O, koliko je dugo samo trajalo tih nekoliko trenutaka iščekivanja! Samo sam priželjkivao da ta neizvjesnost završi.
Glas je progovorio blago razočarano:
- Kaine, crni sine, što si to napravio?
- Napravio sam samo ono što mi se reklo. Bio sam određen da poučavam pismu, da širim vjeru, da palim svjetlost tamo gdje je tama. Zla nisam nikome želio, pravdao sam se.
- Možda zlo nisi želio, ali zlo si napravio! Prekori me Glas glasnije nego sam očekivao.
- Ali što je moja priroda zgriješila? Ja kao nesavršeni čovjek ništa nisam kriv!

I Glas učini da vidim što se dogodilo na drugom kraju Edena: kroz jednu veliku dvoranu probijao se vrh goleme Babilonske kule. Cijela dvorana bila je u neredu, prekrivena zemljom, blatom, pijeskom, uljani su ljudi nadirali sa svih strana i čekićima proširivali rupu u dvorani kako bi još više mogli graditi kulu u visine i nadići naš Eden. Iako su dostigli Nebesa više im to nije bilo dovoljno, htjeli su ih uništiti, pretvoriti u građevinski materijal za svoju kulu. Sva ta situacija bila mi je malo komična: u najsavršeniju Božansku građevinu navirali su obični smrtnici kao mravi. Nebesa su se tresla: anđelčići su bježali i sakrivali se po kutevima pokušavajući izbjeći da im se uprljaju halje i krilca. Nastupila je panika, graja, a uskoro se proširila i do moje sobe. Uljani ratnici banuli su na vrata Raja, kidajući cigle od kojih je Raj sazdan, a koje su potom koristili u izgranji svoje kule. Doveli su kolica, vatru, krampove i čekiće, kidali su, odvozili, smijali se i prljali sve oko sebe. Stanovnici Edena koji su stajali ispred moje sobe i koji su mi se do prije par trenutaka smijali, uskoro su se našli u paničnom bijegu. Smijao sam se kao pomahnitao, uživao sam u nemoći svih njih, ali nisam znao uživam li to zbog sebe i osobne, nedorečene pravde ili sam se smijao zato što je Višnji htio da se smijem. Smijao sam se i smijao, sve dok me jednoga trenutka nije uhvatio strah za život i opstanak, srce mi je tuklo kao ludo, osjećao sam kao da je moja dužnost zaustaviti sve te grozne ljude, osjećao sam da će bez moga djelovanja Eden pasti. Uzeo sam veliku anđeosku trubu i stao udarati sve Babilonce koje sam putem sreo, ne gledajući uopće gdje ni kako udaram. Udarao sam i udarao, žestoko i silovito, neki su padali, a neki bježali, no nitko iz meni neznana razloga nije uzvraćao. Jedan je dobio preko glave, drugi po plećima, treći po ramenu, četvrti po cjevanici. Svi su jaukali i prevrtali se po podu. Truba je svirala, savijala se, a kad se konačno zgužvala uzeo sam i druge dvije, svaku u jednu ruku. Tako dvostruko naoružan mlatio sam kao da sutra ne postoji. Bio sam Kain, bio sam gnjev Božji. Kain koji je konačno usmjerio svoju iskonsku prirodu ka onome smjeru u kojem je najviše urađalo plodom i to bez onoga odvratnoga osjećaja koji me pratio svaki puta kada sam radio nešto što se kosilo Božjoj volji. U takvom zanosu, kao da sam plesao ples boli i smrti za moje protivnike Babilonce, vrtio sam se kao uragan i slao ih na spavanje jednim silovitim udarcem. Morao sam doći do središta bolesti, do same srži odakle su ti ljudski mravi izlazili. Došao sam u veliku dvoranu u kojoj je vrh kule probio Nebesa i odakle su se penjali tamni, uljani ljudi. Bio sam sam: oko mene nije bilo nikakve nebeske posade jer su svi pobjegli u strahu za svoju neokaljanost bitkom. Ja sam Kain - sin bitke. Trublje su neprestano svirale slatku pjesmu boli, a one uspinjuće Babilonce gazio sam po prstima i gurao nogama: letjeli su s kule dolje na oblake, a neki su se ipak uspjeli uhvatiti za zidine. Opet sam se počeo mahnito smijati, skočio sam na kulu i tamo nastavio braniti svoju nebesku domovinu. Dobivali su nogama, rukama, jednoga sam i ugrizao, a mene nitko nije uspijevao niti dodirnuti. Ili ih je bilo strah, ili nisu uopće očekivali otpora. Možda su mislili da sam ja božanstvo, da sam ja Glas koji grmi s nebesa. I baš kad sam mislio da ću bezuvjetno pobijediti, dogodilo se nešto neočekivano: napokon su mi uzvratili udarce. Udarali su me alatom, a ja bol u životu nikada do tada nisam osjetio. Osjećao sam kao da mi se mišić steže od napornoga posla, to mjesto udarca se grčevito stezalo, a žarilo se još dugo poslije. Borio sam se još jače, kao ranjena zvijer, ali sve više i više sam udaraca primao čekićima, štapovima, kamenjem. Polako sam usporavao, zaostajao, padao, teturao, a na kraju sam morao ispustiti oružje i pokorno u boli leći na pod. Još uvijek sam bio na kuli i ti demonski ratnici okružili su me sa svojim primitivnim oružjima i bićem, gledajući me krvavim očima i nesumnjivo želeći me ubiti.
- Zar mene? Mene koji sam vam dao svjetlost? Zavapio sam.
- Od danas samo mi dajemo svjetlost! Zagrmi div i digne ciglu prema mojoj glavi.
- Ne! Zar vas nije Boga strah? Rekoh prikrivajući glavu rukama.
- ogianpoigaspoap9hejpočvak, reče div i iznenadi se svojim izmjenjenim glasom. Iznenadi i svoje prijatelje oko sebe i mene skupa s njima. Lagano uspori i baci kamen meni pred stopala.
- Zar si mislio da si bezgrešan? Nasmijah se zlosutno.
- mspgjpshd6nphidnsbop, reče drugi Babilonac divu, ali div ga, kao ni ja, ništa nije mogao razumjeti.
- phsmpfi1mpbmdfpmbpdnpi, rekoše svi u jedan glas, pa se svi tako zbunjeno međusobno pogledaše kao da su poludjeli. Bog im je izmjenio jezike tako da se nitko više nije mogao razumjeti. Ostavili su me na životu i u strahu i tišini počeli su se spuštati s Kule. Za njih je gradnja bila gotova jednom zauvijek. Svi su bili u tišini zbog straha da ne čuju ono demonsko i neznano - vlastiti jezik, da ne budu lišeni te svjetlosti jedinstva. Ali bilo je kasno, više nikada nisu govorili istim jezikom, cijeli Stari svijet je od toga trenutka bio promijenjen. Smijao sam se tako slatko, sav krvav i modar, u svojoj pobjedi, ali samo zato što tog trenutka nisam znao da je i meni Bog skupa s Babiloncima pomutio razumijevanja. Posljedica toga bila je da, iako sam razumio značenje riječi, više nikada nisam mogao razumjeti vlastitoga brata Abela, a s njim niti našu prokletu obitelj.

Tisuće i tisuće godina kasnije sjedili smo Abel i ja u dnevnoj sobi, na televiziji su bile upaljene sportske novosti, a u rukama smo držali svatko svoje novine i čitali crnu kroniku. Obojica smo pušili. Nešto mi je puklo u glavi da se nakon toliko godina prelomim, zgužvam novine i bacim ih na pod rekavši Abelu:
- Abele koliko ja tebe samo mrzim!
Abel jedva da diže pogled sa svojih novina, lijeno me poput site mačke gleda preko naočala i prostenje:
- Napokon si priznao to. Reći ću te ocu kad se vrati s tržnice.
- Abele, jednoga dana ću te ubiti! Dreknuh uzrujan njegovim ravnodušnim i lijenim odgovorom. Sad sam bio sigurniji u svoje riječi više nego ikad.
- Mhm, baš bih volio to vidjeti, reče on i nastavi čitati novine.

Prošlo je mnogo vremena od tada, puno sam učio i naučio, pojavili su se i novi zapisi i ostale civilizacije. Naučio sam sve što se moglo naučiti, nastavio sam proučavati jezik. Abelovi i moji životni putevi zauvijek su raskoljeni i više nikada neće biti sjedinjeni. Iskreno, više niti ne želim to, mrzim ga, i neka ovo bude vječni grijeh zbog kojega ću biti vječno proklet. Neka ovo bude iskonski grijeh kojim će se zaraziti čitavo čovječanstvo. Da ga barem mogu ignorirati i praviti se da ne postoji, jer znam da će doći vrijeme kad će opet od nas netko tražiti jedinstvo, vječno jedinstvo koje će trajati dan, dva, ili koliko već, a onda će se opet sve izgubiti u nepovrat. Nema tu više nikakvog jedinstva, nas smo dvoje samo dvije divlje životinje koje se bore u svijetu kako bi opstale. Jedna je slabija, druga jača, ali ne zna se još tko je koja. I ne smijem ukazati na grijeh, jer je to onda moj grijeh! Stavljaju me u bezizlaznu situaciju, jer, i on i naš Višnji, žele da pogriješim.

I kad se budu gasile civilizacije, sumnjam da će išta biti promijenjeno. Svi oni čekaju da ja dignem oružje, ali ovaj je Kain pametniji i gospodar je svojih osjećaja. I dok pred laži stojim drhtavih nogu i ponižen, ja se neću poniziti još i više, jer je vječna šutnja i prividno jedinstvo najgore poniženje, čak i za one koji to nikada neće moći spoznati.