Nedjeljna veprovina

Antonio Miškić

I skupiše se svi čestiti i marljivi pripadnici obitelji Hoffmann na nedjeljnom objedu koji je za njih pripremao njihov batler Nikša, po naređenju jedine žene u obitelji, majke Margite, žene patrijarha obitelji i vlasnika obližnjih rudnika ugljena, gospodina Frane Hoffmanna. Po prostranoj prostoriji ispunjenoj svjetlošću i raznim obiteljskim starinama (od kojih je jedna bila golemi koncertni klavir koji je majka Margita koristila za materijalizaciju svojih skladbi) vrzmali su se gotovo svi: stariji sin Jerko ostavio je na tjedan dana svoj posao nadgledanja izrade brodovlja na Jadranu, mlađi sin Lukas doputovao je čak iz Berlina ostavljajući za sobom čopor skupih i odanih lovačkih pasa susjedu na čuvanje, a ujak Adalbert je zbog dobroga vladanja pušten na slobodan vikend iz ustanove za mentalno oboljele u kojoj je boravio već punih dvadeset godina. Za današnji objed, batler Nikša pripremao je juhu od svježih, jutros ubranih, šumskih gljiva, zatim i vepra (kojega je osobno u praskozorje upucao gospodin Frane), a za kolače bila je zadužena majka Margita, koja se dvoumila između tradicionalnog obiteljskog voćnog kolača od jabuka i višnja, i recepta koji je sada bio u modi u svim dobrostojećim kućama, a koji joj je otkrila prijateljica i sestrična, grofica Foršić. Gljive su već bile narezane, mrkve su već bile prodinstane, voda je kuhala i pećnica je već bila zagrijana, dok je majka Margita u tarioniku gnjecala voće, a Nikša s osmjehom oštrio noževe. Iz kuhinje sukljao je miomiris nadolazećeg obiteljskog ručka, a Lukas Hoffmann s prijezirom na licu pripaljivao je debelu i tamnu cigaru, i otpuhavavši pamučne duhanske oblake od sebe, ljutito prigovarao:
- Mrzim gljive. A i vepra sam se već zasitio.
- Lukas, izvoli pušiti na balkonu. Ovo je dobra kuća. U ovoj se kući ne puši. - prekori ga otac Frane.
Lukas nešto tiho opsuje i htjede se buniti, ali je primijetio da je vani vladao prekrasan dan i da bi bio grijeh kada ne bi izašao udahnuti barem malo svježega zraka. Ubrzo se našao na terasi, zavaljen u pletenu ležaljku i iznad sebe je počeo zadovoljno ispuštati oblake dima.
- Foršići ne dolaze na ručak? - zabrine se Frane.
Upravo kada je to izrekao, pred masivnim vratima od ebanovine rezidencije Hoffmann začuje se jetki smijeh susjede Katje Foršić i nervozno lupkanje štapom za hodanje od bjelokosti njezinog muža Martina Foršića. Kod Hoffmanna zavlada nemir: svi su sada htjeli što prije postaviti stvari na svoje mjesto, kako bi pred susjedima ostavili što bolji dojam. Margita je dovršavala svoja gastro čudesa i raznim mirodijama obogaćivala umake i vepra, a Jerko je, kao pravi sin, potrčao pomoći majci u svom tom poslu. Nikša je otresao brašno s batlerske odore, skinuo rukavice i popravio kosu, a zatim se zvonkim korakom uputio prema vratima. Otac Frane stao je kao pravi domaćin ispred stola, začešljane kose i stegnute kravate, spreman znojnom rukom poželjeti Foršićima dobrodošlicu. Adalbert je bio za stolom u nekakvom katatoničnom stanju, šutio je i gledao kroz sve nekakvim ružnim, izgubljenim pogledom. Lukas je sjedio na balkonu, olizivao cigaru i smijao se nadolazećem kaosu.
- Dobro nam došli, dragi susjedi! - pozdravi Frane, rastežući svoj krotki osmijeh i otkrivajući niz bijelih zubi, koji su se trenutak poslije, brzo i sramežljivo opet sakrili pod okrilje usana.
- Bože sveti, kod vas Hoffmanna uvijek je sve kao u bajci! Sinčine velike, blistate od sreće, vrt vam je očaravajuć, a kuća tako po najnovijoj modi predivno uređena! A vidi samo Margiticu kolika je!
Svi pogledaše u Margitu koja je u ovom trenutku bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Ona se usplahireno nasmije, rukama pokušavajući sakriti nabrekli trbuh, a zatim, kao da pokušava skrenuti temu, reče:
- Smjestite se, ručak samo što nije gotov.
Martin priđe zbunjenom Frani i lupi ga po leđima, pa mu onako muški kaže:
- Rodit će ti Margita sinčinu, baš me zanima na koga će se ovaj puta ubaciti. Šta misliš, kakav će biti?
- Bit će đubre, k'o i svi mi. - reče Lukas pojavivši se na vratima terase s cigaretom u ustima i ciničnim osmijehom. Nastupio je muk: Hoffmanni su ga gledali bespomoćno, vidno nervozni što ih blati pred susjedima, a Foršićima je također bilo neugodno, pa su se međusobno odmjeravali, razmjenjivali nervozne osmijehe i začuđene poglede. Svi su gutali knedle.
- Bok, Lukas! Kako si? Kako napreduje uzgoj jazavčara? - procijedi Martin nekako tiho vidjevši da su se svi paralizirali od sramote.
- Dobro, susjed, hvala što pitate. Kerovi slušaju bolje od ljudi.
- Drago mi je to čuti, Lukas!
- A Vi, susjed? Jel' još patite onu sirotu grudu zemlje? - reče Lukas posprdno.
- A šta ću? U poljoprivredi je i prošlost i budućnost, ta gruda je sve što imamo. Nismo mi svestrani k'o vi Hoffmannovi. - reče Martin i okrene se Jerku:
- Jerko, vodiš li ti još etno-muzej dolje u selu?
- J-ja... - počne Jerko i uzmuca se, ne znajući kako da se pred susjedom opravda.
- Moj brat Jerko Vam je baš svestran: istina je - vodio je muzej i brao državni poticaj na konto toga, iako su u muzeju bila svega dva otrcana stolnjaka koja su miševi izglodali. I sad kad je to propalo, moj brat nagleda gradnju brodova na Jadranu: dovoljno je samo pitati našeg fatija, ako to i želiš - dobit ćeš. - stade se sprdati Lukas, a Frane na te riječi pozeleni.
- Lukas, dosta! - zagrmi Frane.
- Na zapovijed, fati.
- Kad se Margita porodi, bit će mali isti ujo! - probudi se Adalbert iz katatoničnog sna i nekako ozareno stane gledati oko sebe.
- Bome neće, braco moj. - nasmije se Margita i stavi Adalbertu nježno ruku na potiljak.
No, to nije umanjilo sveopću napetost: Frane ljutito stisne šake i stane gledati, čas u Lukasa, čas u Adalberta: obojica su bili jednaki, obojica su bili iste krvi i obojica su kvarila ugled ove dobre i čestite obitelji. Da je to bilo časno i u tajnosti, Frane bi se odrekao svoga sina Lukasa, a Jerku dao sve, dok bi ludog Adalberta do kraja života zatvorio u kakav podrum, samo da ga više nikada ne vidi.
- Malo smo napeti. - zacvrkuta Margita. - Ali sva sreća, ja znam što nam može pomoći! Pachelbelov kanon u D-duru zlatni je rez klasične glazbe i savršena je glazba za harmoniju i mir. Ako dopustite, izvest ću je na klaviru.
- Oh, Margita, tako volim tvoje umjetničke prste, skladba je predivna. - reče Katja rastežući slogove i kačeći se po klaviru. Skladba otpočne, i za divno čudo, nekako se napetost, koja se do prije par trenutaka mogla nožem rezati, umanjila. Foršići su bez riječi slušali kako Margitini prsti vješto klize po tipkama klavira, koji čas nježno, a čas strogo i odrješito udaraju note. Nakon što je završila skladbu, Katja ju zagrli i stane hvaliti njezino držanje, dinamiku, preciznost prilikom izvođenja. Muškarci se zaželiše pića.
- Jerko, Martine, jeste li za gin? Meni je potreban. - reče Frane potiho.
- Može, dobro će nam doći aperitiv. - složiše se.

*

Obitelj i susjedi napokon su se smjestili za prostrani, masivni stol od svijetle hrastovine, koji je za ovakve prilike bio ispoliran do savršenstva. Otac Frane, kao pravi patrijarh obitelji sjedne na čelo stola. S desne strane sjedne mu žena Margita, preko puta nje smjesti se njezin brat Adalbert, a sinovi i Foršići smjestili su se na drugome kraju. Nikša je pred njih donio u kotliću vruću juhu od gljiva u koju su svi zurili kao očarani. Napokon, Frane na čelu stola prekriži ruke i glasnim, ozbiljnim glasom kaže:
- Zahvalimo za ovaj objed molitvom. Oče naš...
- ...koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje... - nastavili su svi osim Lukasa.
Lukas se prvo hihotao, a zatim je, za vrijeme skupne molitve, uzeo grabilicu i počeo si grabiti juhe i velike komade gljiva. Namjerno je zveckao tanjurom i grabilicom, premještao kotlić, glasno hvalio miris juhe i kuhare, gnijezdio se na stolici... Oduvijek je mrzio taj ritualni čin zahvaljivanja za nešto što su si oni vlastitim znojem i krvlju priskrbili. Tom otporu nakon nekog vremena priključio se i ujak Adalbert:
- Daj i uji sipaj malo. Vidiš da se svi nećkaju.
Nitko ih nije opominjao, nitko im, čak štoviše, ništa nije rekao - sve je to bilo očekivano. Nakon što je molitva završila, nastupio je zadovoljan osmijeh na licima dok su si međusobno gurali grabilicu pod ruke nutkajući se da prvi zagrabe. Za to vrijeme, Adalbert i Lukas već su bili posrkali predjelo.
- Gle, dlaka! Zgrozi se Katja i počne nešto vilicom izvlačiti iz juhe.
- U Hoffmannovoj juhi nema dlaka, to je peršin. - reče Martin i prstom, kao iz šale, zaprijeti ženi.

*

Kada su svi pojeli juhu, Nikša je odnio posuđe i ostatke, a zatim se pojavio s rumenim pečenim veprom, oblivenim ružičastim umakom od brusnice, koji je stvarno božanstveno mirisao. Frane je uzeo nož, naoštrio ga, a zatim stao rasparati pečenu životinju i kao pravi domaćin dijeliti komade pečenja.
- Nego, Frane, baš smo nešto Katja i ja raspravljali o tvome rudniku... - počne Martin razgovor.
- I sam nešto prilično o njemu razmišljam u posljednje vrijeme... Što ti je na umu?
- Isplati li se?
- Kako to misliš?
- Pa, zaradiš li dovoljno od toga?
- Pa, gledaj... u teoriji da. Ali mi u zadnje vrijeme baš i ne. Radovi kao da su stagnirali, ništa ne izvlače! A šta će, jadnici se prerade, suosjećam s njima - i sam sam započeo graditi sve ovo što vidiš upravo na kopanju u rudniku. I onda nije bilo strojeva - kramp u ruke i udri, vas desetak davite se u prašini, kašljete, a bogati trljaju ruke, jer je tobože - njihov rudnik, njihova oprema.
- Nisam nikad tako razmišljao o njima... - reče Martin, češući bradu.
- Ali oni su za to rođeni! - ubaci se Katja. Njima je kopati prirodno kao što je nama prirodno svirati klavir ili slikati.
- Treba ih znati obuzdati, bijesnom keru nikad leđa okrenuti. - otpuhne ravnodušno Lukas.
- Nije istina, kako onda ja mogu dobro postupati s mojim ljudima na brodogradnji? Jedemo, pijemo i radimo skupa. I ništa nam ne fali, je li tako oče?
- Tako je, sine. - reče Frane nemirno.
- Je, zato i završite jedan brod u tri godine. Ne proizvodite gotovo ništa, a razbacuješ našu lovu na silne i neopravdane plaće. I sve to naš fati financira. Ljudi su govna i uništit će te čim im pružiš priliku. - reče Lukas potpaljujući vatru.
- Lukas! Kako se to izražavaš za stolom? - krikne Margita.
- Govno je produkt čovječanstva. - nasmije se Lukas.
- To je ujina sreća, reče Adalbert i zagrli Lukasa. A, kako tek kod nas, u rezidenciji...
- U rezidenciji? Čovječe božji! Adalberte, pa ti si zaključan u sanatoriju! Za luđake. U izolaciji! - naljuti se Frane.
- Jesam da, ali tamo za ručkom vlada veći mir nego ovdje.
- O, Bože, moramo se ponovno smiriti svi. Da vam opet nešto sviram? - upita Margita.
- Ajd' nemoj. Jedimo u tišini kad već k'o obitelj ne možemo razgovarati. - presječe ju Frane.
- Poštedi nas. - zavapi Lukas.
Neko je vrijeme vladala mrtva tišina, a čak se ni pogledi nisu dizali s tanjura. Čulo se samo mljackanje, gutanje i struganje pribora po porculanu.
- Veprovina je stvarno ukusna. Topi se u ustima. Je li tako, Katjo? - promrmlja Martin hotimice razbijajući neugodnu tišinu.
- Da, dragi, u pravu si. Nema ništa slađe od nedjeljne veprovine. - odvrati ona.

*

Nakon duge šutnje, domaćica je ponudila iznijeti domaće slastice, što su svi oduševljeno prihvatili: iako su kolači već dugo mirisali iz kuhinje, nitko se nije ni usudio pitati mogu li biti posluženi. Društvo je bilo podijeljeno u grupice od po dvoje, troje: Martin, Frane i Jerko pričali su o nekim nevažnim poslovima, predviđanjima, isplatama; Katja i Margita pričale su o receptima i glazbi; a Adalbert i Lukas tukli su po alkoholu, i ubrzo su ispili cijelu bocu najfinijeg londonskog gina.
- Vidi njih dvojicu, oče, pa oni su pijani! - zgrozi se Jerko stavivši dlan preko usta.
- Ma pusti ih Jerko, takve vucibatine ni sam Bog nije vidio. - odmahne Frane beznadno.
- Bog, što je Bog? Jel' on daje plaću? Bog - to je zrcalo! Ha-ha. Je li tako ujo?
- Tako je ujino zlato, i mi imamo puno zrcala u našoj rezidenciji! Pardon! Sanatoriju! - reče Adalbert, pukne dlanom po koljenu i počne se smijati kao luđak.
Frane samo odmahne rukom i nastavi s važnim poslovnim razgovorima. Nedugo je zatim bio poslužen i desert i ubrzo su se svi našli s vilicama u rukama kojima su brzim pokretima sjekli bridove kolača i njihov sadržaj trpali između nepca i jezika. Društvo je bilo oduševljeno kolačima i Katja je odmah zatražila recept, a Margita je, hineći tajnovitost, korak po korak susjedi otkrivala recept. Nisu uspjeli ni završiti desert, kad li ih je netko prekinuo. Pred vratima se začulo kucanje, a oprezni koraci zatim su otkrili nepozvan ulazak u dugački hodnik rezidencije Hoffmann. Netko je šutke stajao tamo.
- Daj, Frane, odi vidjeti tko je došao! - reče Margita zaprepašteno.
- Evo, ženo smiri se. Idem. Tko bi to mogao biti?
Frane nije niti zakoračio u hodnik, kad se pred njim pojavio čovjek u dronjcima, duge, masne kose, krvavih očiju, s dugom bradom i licem prljavim od ugljena; i općenito, sav crn od ugljene prašine. Iskesio je ostatke svojih zubi boje maslaca, coknuo jezikom, i zlokobno se nasmijao:
- Bog s vama, čestiti Hoffmannovi.
- Bog s tobom, Alojze. - odvrati Frane, kao da mu je teret s pleća spao.
Bio je to njihov znanac. Alojz je bio predvodnik njihovih radnika: bio je ujedno njihov nadzornik i glasnogovornik. Raspravljao je o svojim radnicima i borio se za njihov bolji položaj u rudniku, nosio je plaće, nadgledao strojeve i popravke, tjerao na brži i efikasniji rad - ukratko, bio je to čovjek za sve.
- Koji Vas dobar vjetar nosi, Alojze? - upita ga Frane.
- Vidjet ćete. Moramo razgovarati. Nego, baš sam gladan, gosn' Vrane, nećete mi zamjeriti ako se budem malo podmazo? Vidim ja slatko na stolu, a ja volim slatko od Hoffmanna.
- Slobodno čovječe, poslužite se. Kolač Hoffmanna kolač je i rudara.
- To volim čuti. - reče Alojz, i na zaprepaštenje svih, turi ruku u kolač i stane ga izdubljivati, vadeći sebi komad na već korišteni tanjur. Uskoro ga bez pribora stane žvakati i to tako da su mrvice padale svuda po njemu i oko njega, a usta su od užitka mljackala kao da puške po zečevima u daljini pucaju.
- 'Ajmo! Raus! Tjeraj tog vola otale! Vidi ga kako je prljav. - ustao je Lukas, i lupivši rukama od stol, uputio je Alojzu nekoliko pogleda koji su izražavali samo prijezir i gađenje. Alojz ga pogleda, kao pas koji nije želio slušati, i nastavi bučno jesti. Nitko nije odmah reagirao na Lukasov izljev bijesa, nego je Frane pažljivo prišao Alojzu te mu ohrabrujući rekao:
- Ne obraćajte pažnju na njega, dobri čovječe, puno je danas popio. Nego, recite: o čemu ste željeli razgovarati sa mnom?
- Njušim li ja to veprovinu? - upita Alojz, raširivši svoje duboke nosnice otkrivajući niz sijedih dlaka požutjelih od duhanskog dima.
- Margita, donesi čovjeku tanjur i mesa! - zapovijedi Frane.
- Evo, evo. - odvrati Margita i izgubi se u kuhinji, a zatim se vrati s onime što je Frane naložio.
U prostoriji vladala je tišina: svi su nestrpljivo očekivali riječi iz žvačućih Alojzovih ralja, koje su drobile hranu kao što je rudarska drobilica usitnjavala komade stijena i zemlje u potrazi za rudarskim dobrima.
- Imal' nešto da isperem usta? - progovori Alojz, a Margita bez ikakve naredbe skoči u kuhinju i donese, ne baš pretjerano skupu, ali izrazito osvježavajuću i slatku malvaziju.
- Malvazija? - frkne Alojz razočarano. - A poslužit će, Bože moj. - reče on i otpije iz boce, premda mu je Margita pružala skupocjenu kristalnu čašu koju je naslijedila od svoje bake.
- Udri ga! - zagrmi Lukas i pokuša se ustati, ali od pijanstva sklizne poput pokrivača pod stol. Adalbert se nasmije te i sam skoro što se ne sruči s njim, ipak ga uspije podići i postaviti na stolicu, kao kakvog krpenog lutka.
- Začepi, Lukas! - zagrmi otac.
Alojz je dovršio i veprovinu, a zatim je stao čačkati zube. Nakon što je iščačkao poveći komad vepra iza očnjaka i potom ga pojeo, progovorio je:
- Ono o čem sam 'tio pričat s Vama gosn' Vrane je - plaća.
- Plaća? Ali, plaću ste već dobili za ovaj mjesec, i to par dana ranije...
- To nije problem, odvrati Alojz ni ne gledajući Franu.
- Nego?
- 'Oćemo više.
- Molim?
- Želimo plaću veću za određeni postotak. Desetak posto gore bilo bi u redu.
- Ali...
- I želimo da nas se plaća po satu, a ne po količini ugljena koju izvadimo.
- Ali čovječe, prošli tjedan niste izvukli niti gram ugljena! - uzvikne Frane uhvativši se objema rukama za glavu.
- Udri nesretnika! - ubaci se Lukas.
- Baš zato želimo po satu, onako se rudarenje uopće ne isplati. Zemlja je siromašna. Nema ni kišne gliste.
- Ali moja zemlja nije siromašna. Do vas je... Vi... Ne vadite.
- Krep'o dabogda, ako lažem.
- Shvaćate li vi što ovo znači za ovu obitelj?
- Sve ja shvaćam! Vidim ja da se lijepo gostite. Prave se zabave, jedu se gice, a mi neka kidamo dlanove i kičme za vas. Jel'?
- Ali, uložio sam u strojeve, radnike, a i sam rudnik koštao me je pravo bogatstvo! Ja godinu dana sigurno neću vidjeti profita od tog rudnika, isplaćujem vas od svog novca, a ne od novca zarade... - Frane htjede još nešto reći, ali ga usred rečenice prekine neočekivana buka. Na vratima se pojavio i drugi nepozvani gost. Bio je to Ilija - dugački, obrijani radnik, nešto bolje obučen od Alojza i donekle pristojniji, a ujedno je bio i jedan od rudara koji je najduže bio u Hoffmannovoj rudarskoj službi. Svi su ga bez riječi gledali. Kad je ušao u sobu, Alojz i Ilija pogledali su se nekako značajno, dugo, pokvareno, cinično.
- Gospodine Frane! Alojze! Dogodila se strašna nesreća! - uzvikne Ilija, zadihano mašući rukama.
Svi su šutjeli: nisu znali da obrate pažnju na prepirku o plaći s Alojzom, ili o velikoj i strašnoj nesreći o kojoj je govorio Ilija. Glave Foršićevih i Hoffmannovih okretale su se čas lijevo, čas desno.
- Govori, čovječe, govori! - uzbudi se Frane i počne tresti Iliju za ramena.
- Rudnik... Urušava se!
- Kako, kako je to moguće? Napravio sam sve što se moglo kako do toga ne bi došlo! - počne vikati Frane i čupati si kose.
- Rudari su naišli na džep zraka, nekakva podzemna pećina. Prokopali su u nju i propali! Pola tunela se urušilo dolje, pećina je ogromna! Na desetke ih je stradalo!
- Bože sveti spasi nas! - klikne Frane i samo što se ne sruši od brige.
- Trebamo pomoć! - zavapi Ilija.
- Idemo svi, moramo pomoći tim jadnim radnicima!
- Ali... Dragi! - Reče Margita pokušavajući popričati s mužem, ali on ju više nije slušao.
- Nikša, Martine, požurite po konopce. Margita, donesi nam svjetiljke! I ostat ćeš ovdje, ti s nama ne ideš! Jerko, Lukas, trebat će nam dodatna snaga! Adalberte, ti... sjedni ovdje i ništa ne diraj. Katjo, ti pođi s nama da nam nosiš vode! Trebat će i nama i radnicima. Idemo, idemo, brzo, nemamo vremena za gubljenje!
- Vi ste budale što im idete pomagati. Sve su to džukele. Nek' si sami žderu ono što su zakuhali... - nasmije se Lukas zlobno, a zatim nastavi:
- Ujo i ja nećemo sudjelovati u ovoj šaradi, nas dvojica odosmo u birtiju. Jel' tako ujo?
- Tako je, ujino zlato.
- Kako hoćeš, Lukas, ali poslije mi se više nemoj pojavljivati pred očima! Vrati se u Njemačku i nikad se više ne vraćaj! Javno priznajem: sramota si za obitelj Hoffmann!
Svi se sjatiše za svojim ciljevima i kuća Hoffmannovih ostane prazna. Alojz nije krenuo za njima.

*

Frane, Jerko, Nikša, Martin i Katja dotrčali su do rudnika s pomagalima koja su mogla koristiti u izvlačenju stradalih rudara. Frane je stezao užad u rukama, Nikša je osposobljavao svjetiljke, a Katja se zalijevala kantom vode koju je nosila objema rukama. Kad su bili skoro tik do ulaza, pogledom su tražili ranjenike, urušavanje, prašinu ili kakvu akciju spašavanja, ali ništa neobično nisu uočavali. Zapravo, jedino neobično bilo je to što ih pred rudnikom nije dočekala nikakva tragedija, već naprotiv, sve je bilo u savršenom redu. Iza njih poslagao se stroj rudara u čistim i izglačanim odijelima, ispoliranim cipelama s metalnim kapicama. Katja odloži kantu s vodom. Iza njihovih leđa Ilija se tiho hihotao. Rudari su stajali u stroju, zlobno ih pogledavali i nešto tiho međusobno šaptali. U prvi trenutak nisu shvaćali što se događa, ali ubrzo su shvatili da je ovdje sve u savršenom redu i da su bili prevareni:
- Gdje su ozlijeđeni? - začudi se Frane.
- Ovdje. - reče jedan od rudara i uperi prstom u njih. Odmah su znali što će se sljedeće dogoditi: ubrzo su im prišli rudari s leđa, prebacili bijele platnene vreće od kukuruza preko glava, a zatim ih srušili na tlo i stali udarati drvenim i metalnim batinama. Svih petero srušilo se na pod, sklupčalo u fetalne položaje i pokušavalo obraniti od nemilosrdnih udaraca koji su letjeli sa svih strana. Frane se grčio, a i Martin, jer obojica bijahu već ljudi u kasnim pedesetima i ovakve batine teško su im sjedale. A teško su sjedale i mladima: Jerko se branio rukama, ali ubrzo je shvatio da je sve besmisleno, jer mu je podlaktica pod udarcima metalne cijevi pukla kao borova grančica u vatri. Nikša je dobio batinom po glavi i nije se više micao, a Katju su donekle štedjeli od batina jer je bila žena, pa su je samo bacakali okolo i kotrljali po blatu. Kad su batine prestale sijevati, više se nije znalo tko je živ, a tko je mrtav, jer im vreće s glava nisu odvezivali. Usto, nisu se usudili ni pomaknuti bojeći se da krvnici ne nastave s batinama. Vladala je tako jeziva tišina, sve dok se rudari nisu počeli smijati, gradirajući iz pakosnog hihota u golemi, odjekujući smijeh kakav se mogao čuti u kazalištima za vrijeme komedija.

*

Lukas i Adalbert sjedili su u lokalnoj krčmi nasuprot nekim radnicima i bjesomučno ispijali gin.
- Vidiš šta ti je današnji rad i radnik. To ti je naš mentalitet, drago moj ujo, radi što manje, a zaradi što više! Danas nije lako biti ni robovlasnik, robovi imaju svoje predstavnike, prava, štite ih zakoni, sudovi...
- Pa ni nas ne plaćaju u sanatoriju. - složi se Adalbert.
- Napredak! - razočarano će Lukas.
Radnici se uzbunili nešto, slušaju razgovore dvojice pripadnika čestite, lokalne obitelji. Na izgovorene se riječi digne jedan veliki radnik u bijelom odijelu, obrijana lica i čvrstih, izbrazdanih šaka:
- Dečki, čujte ovu dvojicu faraona!
- 'Ej, začepi. Nemaš mi se pravo obraćati, životinjo! - zagrmi Lukas na njega.
- Vidi, vidi, nije li to...? Pa ja znam jednog od ove dvojice: ovaj manji pjetlić član je čestite obitelji Hoffmann, obitelji koja nam stavlja kruh na stol. Ovaj drugi valjda mu je batler.
- Ha-ha-ha! - nasmiju se svi.
Veliki radnik priđe Lukasu, uhvati za za ovratnik i kaže:
- Čekam ovo cijeli život! 'Ajde, mali, ponavljaj sada za mnom: ja sam dobar i poslušan kmet!
Lukas ga s prijezirom pogleda, iskesi svoje bijele zube, i preko zadaha od alkohola procijedi:
- Ja sam aristokrat!
Veliki radnik skupljenom mu šakom udari poštenu šamarčinu. Lukasu krv grune u lice, poprimi ljubičastu boju, a u glavi mu je zvonilo kao onda, kada je jednom kao manji pao s konja na glavu.
- 'Ej, pusti mi nećaka! - pobuni se Adalbert.
- Mora ponoviti: Ja sam dobar i poslušan kmet! - nasmije se radnik, stegne Lukasu šiju i zaprijeti mu prstom.
- Ja sam aristokrat! - procijedi Lukas i pljune golemom radniku u lice.
Radnik mu odvali još jednu jaču šamarčinu, a njegov ujak zavapi:
- Nemojte tući dečka, dobar je on, samo je previše danas popio...
- Neću, matori, ako ne ponovi ono što sam rekao. - zaprijeti radnik sad već ozbiljno prstom prema Adalbertu.
- Hoću, hoću, evo samo priđi bliže, nemam snage... - prostenje Lukas.
Radnik se približi, a Lukas skoči i iz sve snage zarije mu zube u svježe obrijani, meki radnički obraz. Obraz koji žena ljubi prije posla i obraz koji se smije kada donosi obitelji kruh na stol. Obraz koji se brije kako bi ostavio svoj pečat u društvu. Taj je obraz bio oskvrnut: zubi su propali u meso kao svježi sir, krv je šiknula i zalila Lukasu dio lica i skupi pleteni džemper koji je nosio. Svi su kriknuli od užasa: konobar, radnikovo društvo, radnik, a i sam Adalbert. Radnik je u svoj toj nemoći i strahu iz sve snage još jednim udarcem udario Lukasa koji se srušio na pod kao sušena hrastova daska. Nepomično. S osmijehom na licu.

*

U rezidenciji Hoffmannovih ostao je Alojz olizivajući prste od veprovine, a preko puta njega stajala je zbunjena Margita, kojoj uopće nije bilo jasno zašto Alojz nije potrčao pomoći nesretnim rudarima s njezinim mužem, sinom, batlerom i susjedima. Alojz nije žurio, sve je polako radio: polako je brisao ruke u salvetu, kuckao srebrnim priborom za jelo i polako je lio preostalo vino u svoje ždrijelo.
- Alojze, jeste li gotovi s ručkom? Hoćete li ići pomoći mome mužu?
Alojz joj nije odgovarao, već je podbočio glavu rukama i noge digao na stol: njezin skupi, starinski stolnjak sada je prljala njegova otrcana, blatna radnička čizma. Presjeklo ju je u prsima, a on je u tome istinski uživao.
- Alojze?
- Odite vamo, Margitice, da vam nešto šapnem. - reče Alojz pokazivajući joj masnim kažiprstom da mu priđe dok se drugom rukom gladio po koljenima, dajući joj do znanja da želi da mu ona sjedne u krilo.
- R-recite ovako, naglas, čujem vas dobro. - reče ona izbezumivši se od straha.
- Ne, ne, moram vam šapnuti. To je tajna. - cokne Alojz lascivno jezikom.
- Izađite iz kuće, molit ću vas! - reče ona i ode do izlaza. Jednom rukom uhvatila se za štok vrata, dok mu je drugom rukom pokazivala da izađe.
- Svirajte mi nešto, ja znam da Vi predivno svirate.
- Molim vas...
- Uvijek ste mi bili zanimljivi, Margitice: vaši koščati bijeli obrazi, tamna kosa, prodorne plave oči, vaše... bijele, vitke noge. Vaš je trbuh sada lijep: velik i sjajan kao jabučica.
- Zvat ću muža...
- Samo zovite, ali sumnjam da će doći. Vaš muž i tako ne uživa dovoljno u Vama. Da ste moja žena, sada bismo imali čopor djece...
- Napolje! - krikne ona i glas joj prepukne.
- Šta se krije u tom trbuhu da se Hoffmannovi tako čestiti rađaju?