Ovo ti je zatvor

     Ispred očiju - potpuni mrak, crnji od ugljena, crnji od najcrnje crne koja apsorbira ama baš svaku zraku sunašca koja ju je odlučila pomilovati. Strah me. Strah me otvoriti oči, onoga što će se pred njima stvoriti. Držim ih zatvorenima, svakim atomom snage. Ali ne mogu više izdržati. Svaki mišić oko očne jabučice, svaki mišić oko kapaka me moli da ga otvorim. Bol napinjanja je prevelika. Odbrojavam si. Oči ne otvaram malo po malo, nego odjednom, kao da je između kapaka stajala opruga, čekajući da ih istog trena odbije. Dočeka me zasljepljujuće svijetlo. Neka skroz druga vrsta boli. Od jedne krajnosti prema drugoj.

   Dižem ruku prema očima. Teško je. Mišićna vlakna odbijaju i šalju informaciju mojem mozgu - "već dugo nismo korišteni, smiluj nam se". Tek tada postajem svjestan svoje pojavnosti. Svoje fizičnosti. Dok mi se oči privikavaju, sve sam svjesniji svoje nestabilnosti, neuravnoteženosti. Pokušavam naći nekakvo uporište, ali koljena mi se suviše klimaju. Tlo ispod mene je mekano, gotovo gnjecavo. Zjenice mi se predugo privikavaju na neizmjernu, zasljepljujuću svjetlinu.

     Zatim - zelenilo. Predivno, bujno zelenilo, polako mi se počinje stvarati pred očima. Korak po korak. Pogledam prema stopalima. Napokon pronalazim uporište. Pokušavam napraviti korak, ali i mišići bedra kao da su mi zakržljali. Postajem svjestan i trave ispod sebe. Izgleda rosno. Miris svježine stiže do mojih nosnica. Kao da je trava bila netom pokošena, nakon noći burnog pljuska. Do mene dolazi i miris ljubičica. S lijeve strane mrljice ljubičaste i ružičaste boje. Zatreptah. S desna, nalaze se ruže. Neke crvene, neke žute, koje okružuju one crvene zajedno s narcisima, ponosno okrenutima prema suncu. S njihovim mirisom, do mene dopire i miris zimzelenih jela koje se nalaze iza nasada ruža. Njihovi nizovi prekinuti su samo pokojom vrbom, čije grane vise tužno prema tlu, u suprotnosti s narcisima.

     Veoma sporo zakoračim i drugom nogom. Nailazi na prepreku. Veliki ispupčeni korijen. Skoro se popiknem preko njega. Shvatim da se nalazim ispred ogromnog hrasta. Izbrazdan je. Star. Veoma star. Korijenje mu seže duboko pod zemljom. Njegova ravnoteža je apsolutna. Fokusiram se na njegovu smećkastu koru. Pratim duboke brazde prema visokom vrhu. Lišće mu je zelenkasto s par žućkastih mrlja. Iznad mene nazire se blaga i melodična pjesmica vrabaca. Ne vidim ih. Ali svjestan sam i njih. Moja osjetila polako počinju nazirati i oblik puteljka iza ogromna hrastovog debla, prosut je sivkastim šljunkom. Nalazim se u nekakvom širokom parku. Šetalištu. Noge su mi još preslabe da se prošećem. Prislonim ruku uz grubo deblo starog hrasta. Osjećam njegovu staloženost, njegovu energiju. Ona mi kola kroz dlan, u svako vlakno mojeg bića, u sam krvotok. Sjedam u turski sjed i izravnam svoja leđa naspram grumenastog debla te još jednom zatvorim oči, ovaj put nježnije. Znam da ne može govoriti, ali ipak kao da ga čujem. "Smiri se." kaže mi. "Pronađi svoje središte."

     To i pokušavam učiniti. Upijam totalni mir i osluškujem. Pjev vrabaca počinje se stapati s blagim proljetnim povjetarcem koji mi miluje obraze svojom toplinom. Duboko udahnem. Vjetar dopire do dijafragme. Zrak je čist, nezagađen. Izdahnem. Do mene dopire i žuborenje vode. Čudno. Nigdje nisam ni primijetio ikakav izvor ili potočić. "Pronađi me." šapće mi zavodljivo u uho. Ustajem. U nogama napokon osjećam nalet energije, čiste poput zraka. U uhu još osjećam šaputanje, no ono postepeno jenjava sa zvukom teških koraka na šljunku. Nevidljiva sila vodi me kroz spokoj ovog mjesta. Kroz taj spokoj, kao da samo moji koraci odzvanjaju. To me čudi, ali ne i razočara. I bolje da se ne čuje ljudski glas. Samo bi narušio savršeni red ovog mjesta, njegov yin i njegov yang, savršenstvo njegova balansa.

     Šaputanje potpuno iščezne. Ostane samo zvuk struganja. Svakim dugim, teškim korakom kojim sam vukao noge, počeo je opet padati mrak. Želudac mi se zgrči. Park kao da se počeo pretvarati u duboku, gustu, tamnu šumu. Čak se i zrak zgusnuo, otežavajući mi disanje. Jedva osjetno, namirišem metalan miris bakra. Hrđavog bakra. Niotkuda, kao direktno posred uha, odzvoni mi odjekujući zvuk crkvenog zvona. Škripalo je kao da se, poput mojih mišića, godinama nije koristilo - dapače, desetljećima.

     U meni počne, poput rijeke, bujati panika. S njome krene rasti i mrak. Užurbam korak, ponovno gotovo slijep i gluh. Zbog nemira vrpoljim, bez cilja, bez orijentacije. Sve dok se ne zaletim u nešto glomazno. Nešto metalno. Okrenem oči uvis, privikavajući se ponovno mraku. Bio je to visok kip, nemilosrdno zastrašujuće, smrknute pojave koja se uzdizala nad mnom, brkatog lica, s knjigom u ruci. Lice i naličje nekog strogog intelektualca, neke stroge očinske figure - stare, mudre osobe oštrog oka, koje kao da te kori. Zagledavši se duboko u to željezno, čvrsto oko, lecnuo sam se vidjevši da se pomaklo da me odmjeri. Posrnem u iza, pavši na travnato tlo, tik do jedva zamjetnih tulipana. Škripa mi ponovo ispuni uši dok se njegova metalna ruka digne i pokaže ravno u me kažiprstom. Zatim, odzvanjajući glas, glasniji od zvona.

     "Ovo je zatvor. Nemaš kuda. Ravnoteža ne postoji. Red ne postoji. Mira nećeš nikad znati. Nikad! Ovo ti je zatvor."

     Podigavši ruku prema nebu, pokaže mi razlog zamračenja. Cijelo nebo kao da je bilo prekrito jedva vidljivim energetskim poljem, poput polarne svjetlosti kada obavi polove mrklom, vječnom noći. Tada počnu ostali glasovi. Pozivaju me k sebi. Kosa na vratu nakostruši mi se te trznem glavom iza sebe. Ugledam ogromna gradska vrata, naizgled baroknog stila te brže bolje skočim na noge da kroz njih prođem, dalje od uznemirujućeg, živućeg kipa. Vrata su izgledala staro, starije od samog stoljetnog hrasta u parku - poput njega bila su izbrazdana, linearno, s masivnim srebrnkasto-zlatnim ornamentima i velikom bakrenastom, okruglom kvakom. Iznad njih nalazio se urezano glomazno kameno oko unutar trokuta, okruženo sunčevim zrakama. Dobio sam dojam da i ona posjeduju svojevrsnu dušu, a da njihovo oko gleda direktno kroz moju, ogoljavajući me i sve ono što jesam.

     "Nikad!" i dalje čuh jeku. "Nikad..."

     Uz oglušavajući tresak, vrata se zatvore. Nekoć blagi povjetarac pretvori se u vir hladnog sjeverca koji me gura prema naprijed, kroz malene, uske, skučene ulice, a zidovi kuća kao da su se svake sekunde sve više skučavali u pokušaju da me potpuno zgnječe, uhvate u zamku. Ulice, bez kraja, vodile su me neprestano u krug nekog labirinta te mi se u glavi zavrti. Pluća mi se stegnu još više.

     "Prati mene!" dovikne mi kreštavi glas sa sjevera.

     "Ne, mene!" istovremeno dovikne drugi sa juga.

     "Ovdje, budalo!" dobaci u isto vrijeme treći s istoka.

    Frantično počinjem ogledavati oko sebe. Glasovi kao da su izniknuli iz zraka. Iz praznine. Glavu još jednom hitro trznem prema istoku, u nadi da ću opet ugledati neki izvor svjetla, blaženstvo sunca, ali ovaj grad kao da je neprestano obavijen nečim tmurnim. Ljigavim. Smrdljivim. Napokon, na zapadu ugledam prigušen izvor svjetla koji kao da je dolazio od uljane svjetiljke. Popiknuvši se preko vlastitih nogu, potrčim prema njemu. U isto vrijeme, bestjelesni glasovi počeli su se nadglasavati u tome tko će baciti veću psovku, tko će ispustiti jači povik.

     Začepim uši. "Ne. Ovo je nemoguće. Ovo je ludilo! Deluzija." pokušam se uvjeriti u glavi.

  Napokon, stignem do skučenog, pravokutnog trga. Ugledam toranj, onaj isti koji je vjerojatno širio svoju nadasve milozvučnu glazbu. Također zelenkaste boje, vinuo se prema nebu punom sivih oblaka. No nisu ispuštali običnu kišu. Zidovi zgrada koji su zatvarali trg možda bi i bili svijetlih boja da na njih nije padalo nešto viskozno, ljepljivo, nešto što je na blijedoj mjesečini izgledalo tamnocrveno poput krvi, okaljavši svaki kutak ovog prokletog mjesta. Uto shvatim da su glasovi prestali. Skroz naskroz. Svrativši pogled na suprotnu stranu trga srce mi gotovo iskoči iz bolnih grudi. Nepomična figura stajala je tamo, rukama uz bokove, mirno poput istog onog kipa koji me tako nesmiljeno korio, bilo kakve odlike njezina lica neprepoznatljive. Usprkos tomu, kao da je... buljila u mene. Ravno u mene... kroz mene.

     "Gdje sam?" doviknem na sav glas.

     Ništa.

     "Gdje sam?!"

     Sporim korakom figura krene prema meni. Zatim niotkuda iskoči i druga meni s lijeva. Pa treća iza prve. I tako sa svake strane trga, poput duhova, jedva dodirujući popločeno tlo, figure me počnu kružiti. Požurim prema središtu, no već je bilo prekasno. Svakim beskontaktnim korakom, deformirana, gadljiva, buljava lica figura postajala su sve izražajnija. 

     "Odgovorite mi! Molim! Molim vas!"

     Ispred mene pojavi se lice toliko odvratno i odbojno, prepuno plikova, prazne desne duplje i kože kao spaljene kiselinom te otvorivši krezuba usta, prasne u kreštavi smijeh. Isto učini i druga, dok treća ispusti zloguk vrisak. Na tisuće i tisuće glasova ispune mi umornu i izmučenu glavu.

      Sklupčam se u loptu i prepustim se. Prepustim se sudbini.

     "Nije važno iz koje si dimenzije preskočio. Ovo je jedina, prava dimenzija. Nećeš znati mira. Entropija je jedina konstanta u svemiru. Entropija koji vodi prema čistom kaosu."

     "Ne, molim vas! Ovo je deluzija."

     Gromoglasan smijeh opet prasne. Ponižavajući. Rugajući.

     "Ne. Ovo ti je zatvor. Znamo te. Znamo sve o tebi. Znamo što zaslužuješ. Ovo je zatvor iz kojeg nikad nećeš izaći."

Nikola Foršek