Ela Ristevski

Draga Kati!

Ponekad tako razmišljam i dolazim do zaključka kako smo svi mi zapravo isti na ovome svijetu i u ovome svemiru. Sazdani od iste materije. Pišem ti ovo pismo, ako se to može tako nazvati, zato što želim porazgovarati s nekim ljudskim bićem, pa makar to moralo biti i ovako na daljinu. Imam osjećaj da sam zarobljena među ovom silnom tehnologijom i da sve svoje misli i ideje dijelim samo s nekim od koga neću dobiti povratni odgovor. Može li stroj pustiti suzu nakon što pročita romantično pismo? Možda sad već i može, ne znam... Želim da znaš kako nisi jedina na ovom svijetu, rođena u ovom malom gradu s velikom rijekom. Puno malih i izgubljenih duša i dalje besciljno lutaju i danas u 21. stoljeću kada zgrade niču svuda i zauzimaju i ono malo prostora koji se treba zeleniti, industrija baš i ne cvijeta, ali zato je ponude sve više. Svega je toga nečega modernoga, osuvremenjenoga, naprednoga, ali kuda nas vodi taj napredak? Ljudi je sve manje. Trg, glavni trg, pust je... Samo sunce donese zrno nade, kada obasja ulice ovoga grada pa djeca, mladi, oni srednjih godina i stari iziđu upiti zrake sunčeve svjetlosti koje obasjavaju promenadu i ljeskaju se na površini zamućene vode. Mutnom vodom i dalje plovi kompa i kao nekoć prevozi putnike nakratko željne bijega od civilizacije s druge strane Bijeloga mosta. Površinom rijeke plove brodice i lađe i pokoji gliser koji svojom brzinom oštro siječe bliješteće zrake upekloga sunca. Kada sunce obasja ovaj grad trava je zelenija, dječji osmjesi su glasniji, ritam koraka opijenih šetača je ubrzaniji. U zraku se miješaju mirisi užeglog asfalta, pijeska, Autan spreja, cvjetnih parfema, klora, krema za sunčanje, cigareta, kokica, sladoleda, ribe, pečene pizze, caffe lattea...u toj beskrajnoj simfoniji mirisa jedan je najjače istaknut miris. Miris života ili miris povratka. Nemoguće je opisati taj miris koji se čovjeku zavuče u nosnice dok šeta uz Dravu, pored mosta, pored djevojke koja prodaje sladoled iz Ledine škrinje, pored zaljubljenih parova na klupama, pored staraca koji hrane golubove koricama kruha, djece koja bezglavo trče zamusana sladoledom, biciklista zacrvenjenih obraza, joggera, rolera, trkača, vježbača, hodača i ostalih una vita sana pobornika... Treba samo zastati među tom gomilom i udahnuti duboko. Ne kao udisanje svježega zraka, nego zagušljivog i oporog mirisa mase, ljudi koji se kreću paralelnim smjerovima jedni pored drugih u svojim paralelnim svjetovima. U tim izmjeničnim kretnjama prepoznajem ritam, melodiju koju proizvodi mnoštvo koraka pomiješanu s naizmjenično ženskim i muškim glasovima, s glazbom koja trešti iz zvučnika s prijeke strane obale koju donosi rijeka. Čuje se škripa kočnica, ribanje točkova po mekom asfaltu. U prvi mah slabašno, potom prodorno i jače zujanje komarca najednom naglo prekinuto glasnim pljeskom ruke o lijevo rame, toplina na nozi koju nakratko osjetim kada pored mene prođe ožednjeli dahtajući pas, kapljica sline koja mi pade na nogu... i evo ga slijeće opet komarac omamljen mirisom tople lužine na nozi u nadi da se domogne okusa željeza, ali ne dam mu, otresem nogu i nastavim hodati dalje. Ne dam tom vampiru krvoločniku da uništi ovu meditaciju beskrajne sinestezije mirisa, boja i zvukova od kojih razabirem jedan jaki zvuk. Zvuk koji sve sporedne zvuke postrojava u čete. Vojnici spremni na salutiranje. Pozdrav novome predsjedniku države. Pooo-zdrav! Zvuk je to ŽIVOTA sa Ž. Ali, taj Ž polagano blijedi kako se bliži rujan, a za njim i I u listopadu i V u studenom i O u prosincu i T u siječnju i A u veljači. Ah veljača... snijeg bi se u veljači već trebao topiti i iza sebe ostavljati sivi beton, ulegnutu travu, ogoljelo granje, miris praznine, ustajale hladnoće ili jedno veliko NIŠTA. Ništa na ulicama grada. Opet ista lica kao i prošle veljače na kojima stoje lažni osmjesi, lažna začuđenja, lažni strah, lažna nada, a iza lažne maske emocija stoji sama praznina kao ženski akt. Oživjeti ju se može uz prošlost kao ekstrakt života koji u obliku plavičaste kapljice klizi po mramorno bijelom ženskom tijelu, klizi niz bokove i oživljava njezine udove koji se počinju gibati uz taktove bečkoga valcera. Malena balerina u kutiji. "Umiljato bijeljahu se bokovi. Kod okretanja."

Dijapozitivi sjećanja izmjenjuju se jedan za drugim. Mnoštva dijapozitiva nad glavama prolaznika na ulici, različitih prikaza. Klik, klik, klik, ...jedna za drugom, sličica po sličica. Kada bi se svaku od njih moglo oživjeti prikazivala bi svaka kratki nijemi film. Projektor vrti stari film na platnu. Slika 1.: Dječak šuta krpenu loptu po neasfaltiranoj cesti. Slika 2.: Kroz prozor velike katnice ispod stropne lampe sjede majka, otac i dvoje djece i sklopljenih očiju mole prije večere dok vani pada bijeli, gusti snijeg. Slika 3.: Kolona izgladnjelih i pogrbljenih logoraša prolazi cestom, dok ih starice prepletenih prstiju pod bradom zabrinuto prate pogledima. Slika 4.: Josip Broz Tito s kubankom među bijelim zubima, a dim suklja iz kubanke sve više i više i viš... i onda zamagli cijelu sliku i sve se pretvori u n i š t a. Slika 5.: Na crno-bijeloj slici nasmiješeno svježe lice mladića u ranim dvadesetim godinama u drvenom okviru na nahtkasliću stare majke. Majka sjedi na krevetu i otirući maramicom suze gleda u sliku izgubljenoga sina. Mladićev se osmijeh razdužuje u nepravilnu dugu crtu koja polagano nestaje i na mjestu usta sada stoji velika crna rupa koja guta lice i vrti se u spirali i vrti i vrti i vrti i vrt... i onda izlijetanje iz vrtloga van - u realnost - u sadašnjost - u ono Ništa. Gdje je mladić? Zašto plače stara majka? Kome se mladić smiješi? Možda djevojci u bijeloj haljini koja ga čeka na zelenom proplanku, duge plave kose koja se vijori pod naletima vjetra i bijele mramorne puti? Dođi bliže, pogledaj u lice djevojčino. Zadnji pogled u djevojčine beskrajno modre oči i odjednom bum kao nagazna mina podlo skrivena među zelenom travom. Za tebe je "bum" bio zadnji pogled na njezine oči u kojima se zrcalila tvoja budućnost. Od ovoga trenutka postao si zarobljenikom svoje prošlosti. Slika 6.: vojna povorka. Vojnici stupaju u četama. Bum-bum-bum skladna povorka hodi do Tuđmanovog mosta. Ulice su prazne. Tišina. Vum-vum-vum jure auti zatamnjenih stakala. Otvaranje mosta. Rat jenjava. Otvara se most. Vodi li taj most u budućnost, u napredak? Ili vodi još istočnije? Slika 7.: Mlada dama za kozmetičkim stolićem natače spužvicom puder u prahu na nosnice. Vrti se gramofonska ploča. Straussov valcer. Bombe padaju na grad, ali negdje u daljini. Slika 8.: Dojenče u zagrljaju uplakane i izmorene majke, sreća na licima onih koji stoje pored bolničkog kreveta, zadnji udah i izdah starca na smrtnoj postelji u drugom dijelu bolnice, otac iza staklom ograđenoga dijela sobe u kojoj se majka netom prije porodila. Otac pritišće dlan o staklo. Želi plakati, želi se veseliti, želi poljubiti ženu i čestitati joj na hrabrosti, ali nedaju mu bljeskovi u glavi da prođe kroz vrata. Oni ga zaustavljaju i govore mu da je dijete cvijet budućnosti. Pusti da raste obasjano suncem majčine ljubavi, nedaj da se spali crvenim i žutim otrovom koje prosipa tvoja aura. Slika 9., 10. ... izmjenjuju se slike. Ljudi hodaju s dijapozitivima nad glavama. Prošlost nad glavama. Kao oblačići u stripovima. Prošlost je njihova sadašnjost. Sadašnjost je praznina i jedno veliko n-i-š-t-a. Ti ljudi. Te hodajuće kutije u kojima se nalaze stare, zaboravljene fotografije iz prošlosti. Jesu li oni koji su otišli zapravo kutije s fotografijama koje vlasnici nisu zaboravili ispod kreveta dok su se selili? Jesu li oni sada te iste kutije samo na drugome mjestu smještene ispod nekog irskog ili njemačkog "spitzenqualitäten" kreveta? A vrti li taj njihov mentalni aparat i dalje dijapozitive i onda kada prijeđu granice Lijepe naše ili u tim novim sredinama prestaje raditi jer nema podražaja koji bi ga pokretao? Što se događa s njihovim glavama tamo? Resetiraju li se one i dožive li reprogramiranje čim se odmaknu iz Zombielanda? Kao da se Europski kontinent rastavio na dva dijela pa se jedan dio polagano odvaja i tako stoljećima klizi niz padinu. A drugi dio Europe, onaj zapadni, stoji čvrsto i stasito u inat tektonskom potresu. Balkanski dio lagano tone sve dublje u tlo. Pretvara se u crnu rupu koja guta njih neljude. Samo ostatke ljudskih obrisa, njihova je koža blijeda, gotovo prozirna, njihove si oči vodenaste, njihovi udovi kržljavi poput kokošjih nožica. Kosti lica prekriva im tanki sloj te jedva vidljive kože, a prsti na rukama dugi su i tanašni poput pruća. Pružaju te tanke prutove u zrak ne bi li se uhvatili za nekoga, za nešto, jer oni vjeruju da tamo gore u onome crnome svemiru koji im stoji nad glavama postoji nešto veće od njih samih. Veće od zemaljske kugle, veće od cijeloga svemira. Oni žele dotaknuti tu ruku spasa, ali svaki put kad pruže ruku zapuše snažni galaktički vjetar koji ih otpuše nazad u bezdan crne rupe. Niz rupu padaju u peti, šesti, sedmi, osmi, deveti krug - Danteov pakao.

***

Sjedim tako za radnim stolom pod svjetlošću lampe koja mi stoji natkriljena nad glavom. Svrnem pogled na prozor pored, vani pada gusti snijeg. Na radnom stolu pari se vrući čaj od mente. Kažu da su došla teška vremena. Neko doba virusa. Pandemija kažu. Jesmo li zaslužili ovo? Ljudi okolo hodaju s maskama na licu, idu van iz kuća samo ako je nužno, ako je u pitanju posao, neophodna nabavka u trgovini ili pomoć "starima i nemoćnima". Ne radi se. Sve je stalo, samo nije vrijeme stalo, vrijeme i dalje ide. Briga vrijeme za naše probleme. Bila je kriza pa je sad zaboravljena i ona, neki nam poslije ovoga prognoziraju još crnje dane, a neki kažu da se mora nešto promijeniti nakon ovoga. Kažu gore ne može nego što je bilo. Ako uopće preživimo. Ja mislim da je to za sada jedini cilj - preživjeti. Vidjet ćemo. Odjavljujem svoje misli s ove frekvencije, dosta je gledanja kroz prozor i razmišljanja o sada. Sada neka prolazi. Ja sam bestežinska materija u ovome, izgubila sam svoj kompas. Plovim u trenutku, ali postoji li za mene i taj trenutak? Ili gubim pojam o vremenu i prostoru... nema za mene sada, nema sutra, nema naprijed, samo nazad. Svi smo mi Đuro Martić. Svi smo mi kreacija Leskovarova lika koji tone u ludilo i gubi pojam o vremenu. Svi mi živimo za prošlost. I evo, sada sam opet zašla u svoju filozofiju prošlosti, time sam i intelektualno izgubila žicu sa sadašnjošću. Uzimam pero postmodernističkoga doba i otvaram novi elektronički list. Utipkavam crne obrise slova na praznu stranicu papira...

Kako je zanimljivo slušati priče starih ljudi. Kako je zanimljivo proučavati naše korijene i misliti o tome otkuda toliko prokletstvo koje se sručilo na našu zemlju, na naš narod od davnina. Jesmo li mi nesretna nacija ili nešto više? Jesmo li mi svi zapravo nesretna civilizacija? Je li nesreća nešto bez čega nema sreće i bez sreće nema nesreće, i svaka je obitelj naizgled sretna, ali i tužna i Tolstoj to kaže da je svaka obitelj na svoj način nesretna, a na jednak sretna i odnosi li se to na obitelj moju, tvoju (Kati) ili smo svi mi jedna velika obitelj (čovječanska obitelj)? Kako Tolstoj misli da je svaka obitelj na svoj način nesretna kad svi mi u nesreći najbolje upoznajemo jedni druge, a u sreći si okrećemo leđa i postajemo stranci jedni drugima? Do jučer braća, danas krvni neprijatelji. Zašto? Jer je jedna strana htjela sreću za svoje, druga za svoje i u toj silnoj želji da budu sretne postale su silno nesretne... Danas kad je to sve "KAO" prošlo evo uspoređujemo svoju nesreću i kažemo nije ništa bolje tamo nego tu. Svi smo mi u istim govnima... Kažu.

Sjede tako za stolom dvije starice, dva različita svijeta. Jedna dolazi iz bogate obitelji i jedinica je svojim roditeljima iz drugoga braka, druga dolazi iz siromašne obitelji i peto je dijete svojim roditeljima. Jedna se diči titulama, rosenthal porculanom, bisernim nakitom i zlatnim naušnicama, druga se diči kozama i janjcima i sinjskim genima. Kad sjednu pa popričaju zanimljivo je slušati sudar tih dvaju svjetova. Sjećaš li se da sam negdje tamo gore spomenula dijapozitive nad glavama? E, pa nad ovim glavam slike su iste. Rijeka evo. Jedna vidi rijeku kako se ljeska na suncu i lađicu koja po njoj lagano plovucka. U lađici ženica osrednjih godina obučena u strukiranu bijelu ljetnu haljinu, a na glavi veliki bijeli šešir s crnom vrpcom. Ljupko sjedi skupljenih koljena, a ruke je položila na malu kožnu bijelu torbicu u krilu koja se presijava na suncu. Usnice je napućila i ogledava oko sebe ne bi li ulovila pogledom koji cvijet ili ptičicu na grani u gustoj zelenoj šumi koja s obiju strana natkriva vodeni put rijeke. Putuje lađica do Beča vozeći damu s bijelim šeširom. Odlazi u Beč kako bi udahnula zadnji trag onoga čega se plaši da će ponestati uskoro u njezinu gradu. Osjeća ona da nam stižu velike promjene zato bježi-brže bolje u Beč jer tamo može kupiti umjetničke slike, haljine, nakit. Tamo se može osjećati kao da je kod kuće. Tamo se ne mora bojati svoga prezimena. Tamo će stati nasred Heldenplatzea i prvim udisajem udahnuti veliko slovo K za KULTURU. U njezinom gradu govore kako žele srušiti kulturu i uzdignuti narod, a ona... ime joj je Marija, mišljenja je da naroda nema bez kulture i kulture nema bez naroda i sve je to jedno za nju. Vidi ona umjetnost tamo gdje nitko drugi ne vidi. U svakom izlogu s keramičkim lutkama obučenim u haljine s tilom, u prstenu na kojemu se presijava rubin u zlatarnici preko puta, u cvijetu u okviru prozora staroga stana, u golubu koji kljucka po betonu na središtu Marijinoga trga, u harmoniji ptičjega pjeva na drveću, u svakome spomeniku, u svakome vodskoku, u svakoj žardinjeri... Gleda ona tako u zelenu šumu i plaši se njezine pojave, ali koliko je zastrašujuća toliko je i lijepa dok se zrcali u rijeci kojom mirno plovi njena mala lađa i odvodi ju u samo kulturno središte. Dijapozitivi su se premotali brzinom svjetlosti i sada svoj vidni skener prebacujem na drugu glavu. I ove slike prikazuju rijeku, istu onu od malo prije, ali ova rijeka više nije tako spokojna i mirna, nema više ulogu spasonosnoga puta. Ova rijeka predstavlja opasnost zvanu potop. Velika kompa natrpana ljudima siječe ju poprijeko. Ljudi stoje tjelesa nagnutih nad njezinu ogradu i neki gledaju u mutnu smećkastu vodu, dok drugi gledaju prijeko u zelenu šumu. Puno poredanih nogu obuvenih u cipele jedne do drugih u nizu. Narančaste, tamnoplave, crvenkaste, bijele, smeđe i žute boje cipela najednom prelije nalet muljave smećkaste vode. Nebo se zamračilo. Panika kreće. Ljudi se povlače od ograde prema sredini kompe, ali im to ne pomaže da se spase od tonuća. Kompa tone. Hladna riječna voda ju guta. Većina ne zna plivati. Pozivi u pomoć. Ne gledaj na kompu, spasi ljude iz vode. Odrasteš uz tu rijeku na neki način vodeći suživot s njom bez obzira što nisi siguran što sve krije u sebi jer niste istoga "soja". Nije ona tako prozirna kao tvoja ljudska duša, nego mutna i prijeteća, danas prijatelj, a već sutra najveći neprijatelj. Ali znaš da ti nema druge. Takva ti je sudbina da si samo za nju vezan jer nemaš kamo. Sve tvoje leži tu pod njezinim okriljem i kuća i brat i sestra i štala i koza i ležaj ti i voćka i drva za potpalu. Nemaš ti kuda, tebi je tu dobro. Jesu li kuća i ležaj ostali tako pozitivno urezani u onu prvu glavu ili su joj kao rijeka postali stranci? Odmičem objektiv od druge glave i promatram opet sa strane. Jasna mi je ova izmjena semantike. Forma je ista, ali sadržaj se mijenja. Jedna glava pamti rijeku kao put spasa, druga kao put potonuća. Zanimljivo je kako ljudi mogu pamtiti potpuno iste entitete na drugačije načine. Nije sunce svima sreća, a kiša svima tuga i obrnuto, a zašto onda crtamo sunce na papiru kada smo sretni, a kišu kada smo tužni? Što ti Kati crtaš kada si tužna? A što crtaš kada si sretna? Reci mi.

Sjedim na terasi zavaljena u pletenu fotelju na kojoj su poslagani jastuci izvezeni u cvjetni dekor. Gledam ispred sebe u gustu hrastovu šumu i pijem čaj. Ispred mene je prostrani zeleni travnjak, a oko mene raznovrsne cvijeće posađeno u kaliće. Simfonija mirisa, boja i zvukova koji dopiru do moga uha tamo dalje iz guste hrastove šume. Odlažem šalicu vrućega čaja na drveni stolić do nogu. Bijela porculanska šalica lagao lupne o drvenu podlogu stolića. Niz grlo mi poteče zadnji gutljaj vreloga čaja i nadraži glasnice. Glasni gutljaj zadovoljstva. Pred očima mi se izmjenjuju slike. Uska pošljunčana ulica koja se proteže duž maloga sela. Sa svake strane stoje kuće naherenih krovova s jednim prozorom koji gleda na ulicu i malom uličnom žaruljom za rasvjetu. Na kraju ulice velika neoličena katnica. Jedino su prozori u PVC stolariji dok joj ostatak krasi crvena cigla. Pas vezan za lanac u dvorištu ulaz nije ograđen. Na prozorima nema zavjesa, samo žaluzine. Nema zavjesa jer Mirko ne želi da mu žena bespotrebno troši vodu na pranje tih "koještarija". No Mirko ne voli ni kada se zagleda u interijer njegove kuće. On radije navuče žaluzine čak i onda kada iziđe prvo sunce proljetno. Mirko ionako rijetko biva u kući, a za Mariku nije važno što ona želi. Bitno je da ga svako veče dočeka s toplim objedom jer je na pecanju u suton na Dunavu hladno. Uvijek ga početkom tjedna dočeka ono što najviše voli za jelo - piletina u orli tijestu i pire, a vikendom, ako Bog da ulova, bude i ribe. Marika prži ribu i sprema krumpir salatu za Mirka, njemu omiljenu. Jedino srijedom ne jede ništa jer srijeda je posna. Onda i Marika posti koja je sliku Djevice već davnih dana pospremila u ladicu svojega noćnoga ormarića. Nekada se i ona križala prije počinka ispod Djevičine slike, ali je onda shvatila da što se više križa to Djevica sve više svrće svoj pogled od nje koji je ionako već uperen negdje u stranu. Marika joj vidi dobro samo površinu desnoga obraza. Ljubila je Marika nekoć taj obraz na koji je kanula prozirna suza iz Djevičina oka. Brisala je Marika uzaludno naslikanu suzu s Djevičina obraza brišući tako svoju tugu. Pa bi malo brisala Djevičin obraz, a malo svoj. Što je Marika više brisala imaginarnu suzu to su njene prave suze sve intenzivnije kapale na staklo okvira. Da je Marika mogla, naslikala bi ona djevičin portret u akvarelu sa suzama. Svaka suza nosila bi jednu boju; plavu za nebesku pozadinu i djevičine oči, bijelu za njezinu kožu, roskaste za obraze, žute za svjetlost koja obasjava Djevičinu glavu. Prava umjetnost. Voda i boja. Suze kapaju po sklopljenim djevičinim rukama s kojih visi krunica. Tamnosmeđa boja za krunicu u Djevičinim rukama. Suzu bi svoju Marika otkinula i zalijepila na Djevičin obraz. Zna ona da bi joj ta suza pristajala jer dijele one istu tugu. No, Marika nije bila vješta slikarica suzama, niti nije više htjela s Djevicom dijeliti svoju tugu, nije više nije htjela ni plakati. Nije ona htjela ni za Mirka poći kao mlada djevojka. Htjela je ona nešto drugo. Htjela je ona visokoga crnoga Ivu, htjela je ona da se nikad nije mogla poistovjetiti s tužnom Djevicom, htjela je ona da nije morala biti najstarije čeljade u obitelji i pješačiti kilometrima do Osijeka po tijesto za kruh, htjela je ona da nikada nije morala služiti bogatim švabama u Osijeku, htjela je ona kao i njena sestrica Magdalena uživati na suncu s kozama i trčkarati za kokama po dvorištu, htjela je ona da joj majka nije umrla tako rano i da tata nikad nije digao ruku na pokojnu joj mater i njezinu braću i sestre, da tata nije toliko pio i besjedio po lokalnim birtijama. Htjela je ona da nije nikada upoznala Mirka i da nije poželjela kiselkastih jabuka onoga vrućega kolovoza kada se uputila do obrta Jelčićevih u susjednom joj selu. Jer da nije poželjela tu kiselu jabuku da joj zabridi po desnima i da joj poteče kiselkasti sok niz grlo, ne bi se ona nikada zaputila u susjedno selo, ne bi ona nikada otvorila onu drvenu ogradu i ne bi ona nikada kupila jabuku iz one crne, zemljom umrljane ruke. Ruke koja joj je tad posljednji puta pružila užitak i pažnju, a kasnije joj postala najvećim neprijateljem. Kasnije joj je ta ruka postala križ s dva šiljka. Pa ju bode i grebe i reže i donosi joj bol fizičku i psihičku... Nekada kada joj se prišali, kaže Marika da je ta jabuka prokleta bila, ona ju je izgnala iz raja kao Adama i Evu. Ali Marika nikada nije bila u svome raju. Marika je iz jednoga pakla prešla u drugi, onaj još gori. Možda se cijelost njenoga bića nalazi u tom paklu, toj nesreći. Sada je ona potpuna. Prije je to bila samo psihička bol i tuga jer ju otac nikada nije tukao kao njezinu braću i sestre. Ona je najviše radila pa je bila pošteđena batina, no sad joj je Mirko nadoknadio taj nedostatak i sada, gle, živi svoju nesreću u potpunosti. Marika je cijela.

Sjedim za pisaćim stolom i opet razmišljam kako su nas stigla čudna vremena za preživjeti i pomiriti se sa sudbinom, a opet u toj svojoj čudnovatosti zanimljiva vremena za promatranje. Književnost nam stagnira već dugo godina, nemaju ljudi o čemu pisati, pa se više i ne pišu značajna djela. Prošao je rat, barem za književnost. Iscrpili smo ratnu tematiku pa sad čekamo da se nakupi neke tuge i nesreće i prevrata i nezadovoljstva i poigravanja ljudskom sudbinom i zdravim razumom da bismo nastavili pisati dalje... Mislim da će poslije ove epidemije književnost dobiti prostor za svoj ponovni uzlet, ali tko zna. Tema ima, ali ima li pojedinaca? Ne znam... Ja vjerujem da ima. Ne moramo više crpiti prošlost da bismo pisali nešto kvalitetno jer evo upravo nam se piše nova prošlost i svako sutra je jedan fragment prošlosti već sada. Žalosno je to što da bi se pisalo o novoj prošlosti treba emocionalno raskinuti sa starom, ali za nas su 90-e još uvijek novo-stara prošlost, a gle pored nas prolazi jedno značajno razdoblje, a mi ga opet nećemo znati iskoristiti jer evo i sad govorimo "Ovo je gore nego u ratu", "U ratu si vidio neprijatelja, pa si znao s kim se boriš, a sada ga ne vidiš". Sve svoje prostorne i vremenske koordinate mjerimo po ratu. U ovoj zemlji je rat, rat, rat i samo rat. Kad nisu četnici, onda su ustaše i partizani. Do kada? Što se značajno treba dogoditi da bude ZNAČAJNIJE od toga rata? Neko bi rekao da se dogodilo sada... no ja i dalje slušam ratne generacije kako se prisjećaju rata, a možda je i "napokon" došlo nešto vrijedno značaja toliko da ga se nastoji usporediti s onim što je do danas imalo najveći značaj za nas. Virus vs. rat, virus vs.rat, virus vs.rat, virus versus rat...Tko će u ovoj bitki zavrijediti orden značaja? ...orden odnesenih života još se mjeri ratom, orden za sve psihički unakažene pojedince još nije blizu onome ratnom, ali postoji mogućnost da u ovom razdoblju anksioznosti i depresije koji još značajno harače, samo se podeblja brojka psihički oboljelih, oštećenih pojedinaca, samo što ovaj puta nisam ni ja slušač toga, već izravni sudionik. Počinju nas već sada gušiti 24-satna izvješća o tome što se smije, što ne smije, zabrane, pa popuštanja, hvatamo svaku priliku da se nadišemo zraka, guše nas naša četiri zida, ali nije nama do zraka i šetnji... Nas guši naša nutarnjost. Svi smo mi u prirodi psihički oštećena bića samo to ne znamo. Da bi saznali potrebno je tako puno, a u stvari tako malo truda. Pošaljimo virus jer nas još jedino virus i atomska bomba mogu zastrašiti i natjerati, barem većinu, da se povučemo u domove i poslušamo savjete. A kad smo prosipali virus natjeramo ljude da sjede u svoja četiri zida barem tri tjedna. I to je sve što je potrebno. Jednostavni recept u dva koraka koji će nakon vremena proizvesti masu nestabilnih pojedinaca... No neke ni virus ne straši kao što ih nisu strašile ni sirene za uzbunu tijekom rata. Takvih je bilo uvijek. Prirodna selekcija kažu. Zapitajmo se u ovim danima o pitanjima vezanim za ljudsku civilizaciju. Promišljajmo o grijesima nas i naših potomaka... Kršćani, budisti, hinduisti, agnostici, gnostici, ateisti, nihilisti... Bog, karma, sudbina, kvantna fizika, ništa,... Što nas je stavilo u ulogu pokusnih kunića ovoga eksperimenta? Izazov humanosti, još jedan u nizu, trenutno traje. Hoćemo li ga položiti? I dok bi jedni čak i u svoj brizi za sebe prebacili ovo klupko sudbine na onoga drugoga, samo da nitko ne dira u njihovo, drugi kroz pljesak šalju podršku i suosjećanje...i opet se tu nalazimo na raskrižju zajedničke sreće i nesreće...Marika je nastavila živjeti svoju nesreću, a u selu nekoliko kilometara dalje, u kući, katnici, s bijelom fasadom i tamnosmeđom drvenom ogradicom koja je obrubljivala maleni vrt prepun šarenoga cvijeća begonija, s bijelim izvezenim zavjesama i zelenkastoj ogradi balkona, nalazio se Joza. Jozina žena davno je napustila njega i njegovu kćer Milu. Mila je sada zrela djevojka koja ne želi više da joj Joza glumi zaštitnika pa se svako veče smuca po selu ne bi li s prijateljicama upoznala kakve momke, dok Joza sjedi kod kuće i zabavlja se drugim stvarima. Nekad peče paprike i pravi turšiju za njihovu smočnicu, nekada nahrani kokoši u dvorištu i psa Lunju, a nekada jednostavno otvori limenku hladnoga piva i gleda ligu prvaka na televizoru. Zna Joza da su nova vremena došla i da ni Mila, a ni jedna druga cura u susjedstvu i dalje ne pomaže više svojim roditeljima u kućanskim poslovima. Sad je ta neka emanipacija nastupila, kako Joza kaže. Žene sad žele neka prava pa misle da mogu lakirati nokte po cijele dane i čupati obrve, eh di su vremena kada je ženi to bilo nevažno. Pogotovo to današnje brijanje, pa nekada se znalo da što je dlakavija to je bolja u krevetu, a sada sve vole glumiti nevinost u krevetu... Pfuj, pljujem ja na tu mladost današnju... Joza je tako znao pomisliti kad Mila ne bi izlazila iz kupaonice po više sati, ali i kada bi ju u besanim noćima iščekivao da se vrati iz izlaska. Svaki puta kada bi sjedio za televizorom s hladnim pićem u ruci pogledavao bi na sat. 1:00, 2:00 sata... nema Mile "Čut će ona mene kad se vrati, neće njoj ni pokojna mater pomoći da ustane iz živih kad ju nalemam pošteno, raspuštenica jedna seoska... Ko zna kakve priče već kolaju okolo, a da i ne znam... već vidim kako mlate po Jozi udovcu koji je ostavio kćer na milost i nemilost seoskih kerova gladnih mladoga mesa... e ne, ne ne... neće Joza više biti na meti, sad će Joza ukrotit malu raspuštenicu, samo da se pojavi... samo kad se pojavi..." i zaspe Joza u svom bunilu za televizorom i limenkom pive u ruci, a Mila se vrati u zoru tiho tapkajući na prstima da ne probudi tatu jer zna ona da se ne bi proslavila kad bi ju Joza ugledao u tom miniću, a izašla je iz kuće u trapericama. I tako biva svakoga vikenda. Joza sam za televizorom iščekujući Milu iz izlaska, pljucka i mrmori uz povremene gutljaje pive koji mu ne pomažu da ohladi bijesni mozak, a Mila uistinu provodi večeri u krilu obješenih matoraca koji joj miluju nježne mladenačke noge hrapavim dlanovima. A tek kad joj napušu bockave obraze da ih poljubi svojim mekim djevojačkim usnama pa doviknu Ivki bujnoga poprsja da preko šanka dogurne koju za Milu i njezinu prpošnu prijateljicu. Mila zna da svaki od naboranih radnika hrapavih dlanova poznaje njezinog oca te da joj skupa s njom lažu u lice kad ga sretnu u lokalnoj prodavaonici, ali i zna da drugačije ona i otac ne bi imali kako platiti režije koje pristižu svaki mjesec. Joza živi u nekom svom svijetu od kada je Jasna umrla. Uvjeren da može zaraditi dovoljno novca prodavajući ajvar po selu jer, kako on kaže treba biti strpljiv, kada se ljudima omili pružit će mu priliku da otvori štand na lokalnoj tržnici i onda će se ajvar prodavati na veliko, a on će polagano podizati mu cijenu. I da vidiš nakon nekog vremena će svi hrliti po ajvar kod Joze. Ali Joza isto tako ne zna da Mila često čuje kako seljani komentiraju njegov ajvar uz rakiju pa govore kako mu je ajvar pun ulja, kako nije dovoljno ljut, a i svake godine kao da prepeče tu papriku. Al što će jadan sam s kćeri, pa im tako dođe žao i uzmu oni ajvar, pojede se već nekako... No Mila uzaludno pokušava Jozi dokazati da mu nije recept hvaljen u susjedstvu i da se primi nekog drugog posla, ali Joza na to odgovori da će razmisliti, uzme pivo i zaspe pred televizorom. Mila tada ostade bez izbora. Maturu nije uspjela položiti jer joj matematika nikako išla nije, a za instrukcije novaca nisu imali, tako da kada prođu ljetni praznici gotovo većina Milinih vršnjaka ode u Osijek i druge gradove na studije, dok Mila ostaje u selu s Jozom i svojom družicom Jasminom, koja evo sjedi preko puta Mile u krilu staroga Pike. Mila zna da to što radi ne ide na hvalu ni njoj ni Jasmini, ali posla u selu za njih nema, a obje su kratke po džepovima da bi se zaputile negdje dalje. Tako da su odlučile na ovaj način uštedjeti za "bijeli svijet" jer kažu što im ova država nudi, nit je posla, nit je sreće.

Dan po dan Mila i Jasmina stavljaju "zarađene" novce u kasice ispod svojih kreveta, a Joza sjedi i pijucka pivo...i tako dok jednoga dana nije netko pozvonio na broj 64 gdje stanuju Joza i Mila. Bijaše to čovjek nešto podeblji, uvijenih brkova i u nekom crnom kaputu i šeširom na glavi. Držao je u rukama neku oveću pošiljku. Joza se trgnuo iz popodnevnog drijemeža u koji je zapao netom popivši još jednu rundu Pana, a Mila si je taman pripremala tursku kavu kako bi došla sebi od sinoć. Zvonjava ju je prenula u trenutku kada je odlučila srknuti svoj prvi gutljaj vrele kave. Joza se trgnuo iz fotelje i prolio po svojoj već umašćenoj bijeloj potkošuji pivo. "Mila otvaraj ako boga znaš, ako je ona tvoja flundrica Jasmina reci joj da mi ne ulazi u kuću dok ne opere sa sebe smradurinu onih starkelja što ju navlače svako veče po birtijetinama." -"Daj tata smiri se nije nikakva Jasmina to, vidim kroz prozor da je neki debeli poštar, sad ću ja, ostani tu." - "A dobro, dobro." Promrmlja Joza i ubrzo zahrče ponovno na fotelji. Mila je oprezno izišla na dvorište i počela koračati do kapije iza koje je stajao debeli posjetitelj. "Za Milu Janković", pošiljka iz Zagreba." Mila je zbunjeno primila pošiljku u ruke te se vratila u kuću u kojoj je zatekla već klonulog Jozu. Odnijela je pošiljku u sobu kako bi ju mogla rastvoriti. S nevjericom je kidala tvrdi karton u kojemu se krilo nešto za nju. Znala je da nema nikoga u Zagrebu tko bi joj slao pošiljke i ta činjenica ju je najviše uznemiravala. Predosjećala je da se iza svega toga krije nešto čudno, nešto tajanstveno, no znatiželja ju je nagonila da pogleda što je unutra. Otvorivši napokon kartonsku kutiju dočeka ju na dnu crna kutijica na kojoj su bili izvezeni inicijali MJ. Mila je podigla poklopac kutije u kojoj se na bijelom baršunastom jastučiću nalazi preklopljeni papir. Odlučila ga je odmotati i pročitati naglas sadržaj koji se nalazio u njemu, a na papiru je pisalo sljedeće:

Draga Mila,

Ponekad tako razmišljam i dolazim do zaključka kako smo svi mi zapravo isti na ovome svijetu i u ovome svemiru. Sazdani od iste materije. Pišem ti ovo pismo, ako se to može tako nazvati, zato što želim porazgovarati s nekim ljudskim bićem, pa makar to moralo biti i ovako na daljinu. Imam osjećaj da sam zarobljena među ovom silnom tehnologijom i da sve svoje misli i ideje dijelim samo s nekim od koga neću dobiti povratni odgovor. Može li stroj pustiti suzu nakon što pročita...

I tako dalje, i tako dalje, Milin glas se polako gubio u mnoštvu riječi unutar pisma kao u nekoj zaglušujućoj daljini sve dalje i dalje... Možda je Mila samo jedna čestica u ovome materijalnom svijetu koja se razlikuje od nas baš kao i mi svi skupa u tom mnoštvu čestica, ali s nekog drugog stanovišta, nekog višeg od našega možda je Mila ja, a ja sam ti Kati, a ti si Kati Marika, a Marika je Joza, a Joza je one dvije starice, a svi MI smo možda oni nazovi neljudi s blijedom kožom i tanašnim prutićima koje pružamo i pružamo ne bi li dotakli slučajno neku snažnu, čvrstu ruku koja bi nas primila i povukla za sobom u neki bolji svijet od ovoga našega svijeta. U neko bolje sutra, ne sutra ni na zapadu ni na istoku, neko sutra koje nije još upoznala ni jedna strana svijeta. Neko izvanzemaljsko sutra gdje nas sve čeka novi početak, gdje se briše prošlost i kreće se od nule, gdje se čistimo od grijeha iz prošloga života i započinjemo živjeti neki novi život. Možda, a možda je i to samo priča u koju želim vjerovati i nema baš nikakvog naročitog smisla, kao ni življenje, ali je tu i postoji iskonstruirana u mojoj/našoj glavi dok ju ne zamjeni neka nova, a kada se ona negdje javi pisat ću ti ponovo. Obećajem!