Proslava

Antonio Miškić

Na seosku zabavu, na samome rubu skrivena sela, uz nepreglednu crnogoričnu šumu i šikarje koje je već polako obolijevala od jeseni, uvukao se nepozvani gost. Iz guste šume prvo je promolio nos, a zatim trbuh, pa se kao zaobljena, ali spretna mačka preko jedne naherene borove grane, koju je iskoristio kao lijanu, umiješao među ugledne goste. Taj nepozvani i neznani gost, zbog svoga guravog dječjeg rasta, iako dijete nije bio, i zbog svoje čudnovate sposobnosti da ne pripada trenutnoj stvarnosti, nije mogao biti primijećen. Čak štoviše, kretao se među usijanim tjelesima kao sjena koju svjetlost dana pomiče kroz prostor ovdašnjosti i razbacuje ju kao jesenji vjetar stare novine. Provlačeći se među koljenima uzvanika, nepozvani je gost dostigao središnju točku seoske zabave i pogled uperio u kolosalna nebesa boje miša iznad njegove glave; tamni i teški oblaci tmurili su se kao da se nekome nešto loše piše. Znao je da se to ne odnosi na njega, već na nekoga manje običnog od njega, jer se običnom čovjeku ne može desiti kakvo zlo. Ako se i dogodi, onda to nije običan čovjek, već čovjek koji je kakvim svojim djelom izašao iz područja običnosti. Bio je to najobičniji čovjek (ili nešto slično) koji se mogao opisati na toj zabavi - glava mu je bila prosječne veličine, oči bistre i na mjestu, a pogled nije zračio ni inteligencijom, niti glupošću, već nekakvom neopisivom odsutnošću, zamišljenošću, neutralnošću. Jednom riječju, bio je običan. To mu je i odgovaralo, iako malen i bistar, bio je najtamnija sjena na Zemlji.

Svrnuo je pogled s hrđajućih nebesa koja su se napinjala od olujne svjetlosti koja je nadimala oblake i odlučio otići. Napravio je nekoliko krugova među pulsirajućom masom koja je plesala i gibala se i slavila krštenje najmlađeg pripadnika te obitelji - unuka neobičnog starca Lordana koji je ujedno i organizirao zabavu. Nepozvani je gost potom otišao na rub šume i okrenuvši se tiho, ali svečano, rekao ove riječi:

Sažaljenje nad onima koji kroz vječnost pužu trulog lišća pokrovima. Koji pohlepno grabe i gutaju vlažnu zemlju u kojoj su zakapaju do kraja vječnosti, od predaka, mudrosti i kosti!

Nakon što je izrazio svoje mišljenje, navukao je na lice tajnovit smiješak, skromno se naklonio dva-tri puta kao da je odradio igrokaz u samostanu, a onda je šmugnuo iza kulisa šumske jesenje idile kao sjenka.

"Na zabavu su se odazvali najvažniji seoski ljudi koji su bili poznati kao najvažniji seoski ljudi koji vole zabavu", pomislio je nepoznati gost dok je bježao kroz tamu i dok su se pod njim lomile grane i stare kosti i raznosilo lišće i stranice starih knjiga. I bila je to istina: zabava je bila krcata važnim ljudima, a sve je njih povezivao djed Lordan i njegovo unuče koje se spremalo primiti blagoslov. Naime, djed je bio jedan od najstarijih i najmudrijih stanovnika toga sela i svojom je mentalnom snagom i snalažljivošću ljude savjetovao i pomagao im, a oni su tada napredovali do raznih položaja gradonačelnika, upravitelja, nadzornika itd. Upravo zbog toga, djed je morao biti najaktivniji: s čašama pića i plesnim pokretima u starim stopalima probijao se kroz neviđenu masu i ta ista pića dijelio, dolijevao, nalijevao, prolijevao, ispijao, smijao se, pjevao i radio sve i svašta kako bi bio najviđeniji i najzabavniji i kako bi svima bio na usluzi. To je radio, kako je govorio, zato što valja misliti unaprijed i da bi tek kršteno unuče jednom kad odraste valjalo zaposliti kao općinskog šefa komunalija.

Tri sata kasnije unuk je već duboko spavao u svojoj ručno izrezbarenoj kolijevci, u tamnoj i tihoj sobi debelih zidova s malim prozorom na kraju kuće, na potpunoj drugoj strani od šumske čistine na kojoj je ludovao njegov brižni djed. Zabava nije primicala kraju. Rakija se pila sve više i više, svi su postajali sve glasniji i sve manje svjesni da su glasni. Njihovi gromki krici orili su do nebesa, svirači su na violinama natezali žice koje su se glasale kao obijesni čagljevi, stotine stopala mljackalo je po vlažnome blatu pod teretom starinskog plesa... a unuče u svome krevetiću ni da bi trgnulo. Čuvali su ga daljina i debeli zidovi doma, bršljan koji je obrastao preko stakla prozora i nije dopuštao prodor svjetlosti i zvuka u sobu. Ranije te noći djed bi ga dolazio obići, utisnuti poljubac u čelo, ubaciti drvo u peć kako bi soba bila toplija, rastjerati muhe koje su gnjavile dijete, no sada je rakija dala maha: djedove posjete bile su sve rjeđe. Djedovi obrazi napirili su se i pocrvenili kao fiš, glasovi koje je ispuštao bili su sve neartikuliraniji, pokreti sve brži, ali sve nezgrapniji, mišići i živci grčili su mu se kao jednom kad je pao s mlina na trticu. Bilo je nešto zarazno u svemu tome: ljudi su po uzoru na djeda Lordana počeli jednako plesati - nespretno i nezamislivo brzo. Dizali su noge preko glava držeći se za ruke i ponavljali ples gotovo ritualno, jer u tom plesu nije bilo ni zabave niti natjecanja. Bio je to ples koji je bilo gotovo nemoguće izdržati, a koji je djed upravo bio izmislio i uspješno provodio i to samo zato jer mu je čarobno žuto piće umrtvilo sva osjetila i smisao za ispravno i neispravno.
"Što bi unuk pomislio kad bi vidio svoga djeda i kad bi mogao pomisliti sada i ovdje?" Pomislio bi djed kad bi mogao misliti u ovome trenutku i kad bi bio trijezan. Ali nije.

Sat vremena kasnije situacija je bila nepromijenjena. Ples i glazba nisu nimalo popuštali, već su se pojačavali skupa s kišom. Na horizontu je bljeskalo. Ljudi još uvijek piju, cijuču i plešu vrlo agresivno kolo, međusobno se podbadajući laktovima, ramenima, koljenima. Kako se što popije, tako se iznese duplo iz Lordanova podruma. Blata je sve više.
Kum donosi pušku na zabavu. Želi pošteno proslaviti krštenje maloga. Gosti videći pušku ostaju oduševljeni - svađaju se tko će prvi pucati. Lordanova zabava, Lordanova pravila - on bira tko će osvijetliti zabavu. Djedov iskusni prst zapleše prema gomili i zaustavi se na jednoj točki: čast dopadne starijeg, desetogodišnjeg djedovog unuka, koji mu nije bio baš najprisniji karakterom, ali s kojim se žarko htio zbližiti. Svi oduševljeno pogledahu maloga, a zatim u pušku koja se caklila na svjetlosti vatre koja je proždrljivo gutala borovinu. Kum ljutit što on neće pucati repetira pušku i pruži malome u ruke objašnjavajući mu da čvrsto drži pušku da mu ne bi pokidala rame ili zglobove. Kum potom ljutit zaobiđe gomilu i ode u kuću. Ali kum nije objasnio kumčetu da mora pucati u zrak. I tako mali nanišani gomilu točno ispred sebe, opali rafal i zadimi se cijela livada.

"Trebamo li pokleknuti pred ovim arhaičnim ritualima"? Pomislio bi mali pušketir kad bi bio malo stariji i malo odgovorniji. "Normalno da ne", odgovorio bi sam sebi kad bi se rascijepio na dvije osobe.

Dim se polako razilazio s čistine i stapao s nadolazećom maglom. Čula se samo kiša i zadovoljno pucketanje vatre. Mirisala je prasetina. Usred polja stajalo je kršteno dijete od deset godina s puškom u drhtećim rukama, a ispred njega nazirala se nijema gomila u kojoj je raskolačenih očiju prednjačio njegov djed.

Djed je umno izašao iz ovoga univerzuma i to je svima prošlo kroz glavu vidjevši sljedeću situaciju: djed je posred prsa imao rupu veličine grejpa i kroz tu se rupu mogla vidjeti svjetlost vatre na kojoj se peklo prase. Kroz rupu je i dolazio zvuk pucketanja vatre. Djed kao da tu rupu nije primijetio i divljački je plesao, a njegov je um bio u tko zna kojem vremenu. Kao da je tu rupu oduvijek i ponosno nosio na prsima kao kakav dragocjeni broš, još od vremena kad je bio dječak. Unatoč svemu, pod ranom Lordan nije pokleknuo. Valjda se njegov univerzum poistovjetio s nekim drugim univerzumom u kojem se sve ovo nije dogodilo, jer djedovo unakaženo tijelo još uvijek bilo živo i još se uvijek mehanički gibalo uz ritam svirača koji ni na trenutak nisu prestali guditi u violine. Lordan je to sve vršio bez jedne, jedine emocije, kao kakva lutka na koncima nevidljivog, okrutnog gospodara. Gosti su valjda bili zgroženi prizorom koji im se rastezao pred očima jer su znojavim dlanovima redom prekrivali usta. Unuk je pobjegao u kuću po majku plačući i vičući da je ozlijedio djeda.

"Djede, sjednite malo, nije Vam dobro", trebao je kum reći kad se vratio iz kuće vidjevši propucanog djeda, ali nije mogao jer je vršio shvaćanje o stvarnosti i mogućnosti trenutne situacije, pa je to umjesto njega te riječi izrekao djedov sin: "Tata, molim te, sjedi, nije ti dobro!"
Baba Gizela hitro je izašla i vidjevši situaciju svoga muža Lordana vrisnula je i srušila se onesviještena u lokvu vode. Sin je ridajući budio majku koja se nakon vijesti koju joj je izrekao izvrnila na pod kuhinje. Kum nije vjerovao svojim očima, pa je otišao do djeda i stavio mu ruku kroz ranu, a potom ju je opipao prstima. Bila je ljepljiva i vruća. Djed se tog trenutka nije obazro na kuma, gledao je u zvijezde iza oblaka koje se tada nisu mogle vidjeti prostim okom. Kad se kum napokon uvjerio u stvarnost situacije, luđački je stao Lordana tresti za ramena i pokušavao mu pogled usmjeriti u ranu da vidi stvarnost svoje ozljede. Kad je djed vidio veličinu rupe koja je krasila njegova prsa, on je diplomatski rekao:
"Ovo ne može biti", a zatim je hitro šmugnuo u šumu.
- Gospodine djede, povikao je za djedom jedan susjed vrlo staloženo, smrt je jedna od slabosti koja se dešava svima i vi ju kao dobar žitelj ovoga sela morate prihvatiti!
- Ne, začulo se iz šume, smrt je izgovor za lijene!

I to je bilo sve od čestitog Lordana, oca, djeda nekrštenog unuka, poglavara sela i prijatelja svih, jer ga više nitko nikada nije vidio niti čuo. Sat vremena kasnije, nastupilo je ozbiljno vrijeme, jer se stropoštala ledena i teška kiša koja je za sobom dovela još više prljavih lebdećih grumena vate iz kojih je nemilosrdno lila voda o svetu zemlju toga sela. Šuma je bujala i izvijala se prema nebesima, a rampa koja je odjeljivala šumski put od autoceste veselo je hrđala na kiši. Gosti su se razbježali po svojim kućama bježeći od lišća, vjetra i krvavog događaja koji su zaveli proslavu krštenja u sivilo. Samo su nahrabriji i najgladniji gosti još uvijek bili prisutni na zabavi i krajičkom su oka češljali šumu u potrazi za djedom. Nitko nije ulazio u šumu. Djeda još uvijek nije bilo. Trebalo bi poći za njim.
- Kiša ispire krv, trebamo ju slijediti dok se još uvijek vidi trag, pomislio je sin, a onda stao pred ono malo uzvanika što je ostalo i svečano rekao:
- Kiša ispire krv, trebamo ju slijediti dok se još uvijek vidi trag!
Kiša ispire krv, krv se ispire kišom! Trag se treba pratit', pratit' se treba trag! - započela su obližnja djeca brojalicu, a majke su ih ljutito i osramoćeno ušutkavale.
Uzvanici su se zbunjeno pogledali, a zatim su pogledali u krvavu bljuzgu koja se presijavala na početku šume u rastućoj tami: istina je, vidjela se još vrlo malo, trag i sjećanja polako su počela biti nagrižena sumnjom i sve je bilo nevjerojatnije da se događaj kojemu su svjedočili zapravo i dogodio. Nisu znali što se točno očekuje od njih i trebaju li uopće početi djelovati ili se jednostavno okrenuti, pograbiti hrane pod ruku i izgubiti se kući. Sve je bilo tako zbunjujuće, koraci teški, glave u alkoholnoj sumaglici, pokreti neprecizni, zavladao je opći umor koji se borio s brigom za ozlijeđenog čovjeka. Ljudi su stajali i okretali se na peti, jedan trenutak bi rado i žarko htjeli pomoći, a drugi bi se samo željeli utopiti u odlazećoj masi, ostaviti kišu i blato i krv za sobom i utopliti se u domu kraj vatre. Neodlučnost gostiju da pomogne samo je još više razbudila članove Lordanove obitelji koji su nekako uspjeli uspostaviti telefonsku vezu s lokalnim šerifom i pozvali ga u pomoć. Nakon što su mu objasnili situaciju i nakon što je šerif obećao pomoći, otpremili su preostale goste i svirače s kolačima i pladnjevima prasetine umotanih u alufoliju i poželjeli sretan put. Gosti su zadovoljno odahnuli, grijali prste na masnom paketu i mališanu koji se trebao krstiti još jednom poželjeli sve najbolje u životu i sreću da se Lordan pronađe živ i zdrav. Mališan se tada meškoljio u sigurnosti svoje tamne sobe kao da je ponovno bio u majčinoj utrobi.

Na sreću Lordanove obitelji, seoski se šerif pojavio prilično brzo s dva mršava njemačka ovčara, dva smotana pretila pomagača i jednom velikom baterijskom lampom nakon čega je krenio u šumu. Potraga je trajala otprilike dva sata, jer je uskoro nastupila gusta, nepregledna tama. Tu i tamo bi se iz šume znao promoliti snop svjetlosti policijske lampe, začulo bi se dozivanje, svađanje, vrijeđanje, a pred sam kraj pretrage začuo se prepukli vrisak. Iz šume su vukući uzice za sobom istrčali psi kao da ih goni sam đavo, a iza njih se promolila tanka nit već umirućeg svjetla policijske svjetiljke. Za njom su izgegali policajci koji su nosili jednog od smotanih pomagača koji je u šumi u tami nekako uganuo nogu. Svi su odahnuli vidjevši izvor nemilog krika koji se prolomio prije nekoliko minuta, a za koji su mislili da je bio znak loše vijesti. Šerif je stoički popravio košulju, ispravio naherenu kapu i brzo, ali ponizno prišao Lordanovoj obitelji:
- Čika Lordana nema. Pročešljali smo čitavu šumu do Jarećeg ponora. Bili smo do kuće ona dva brata grobara - svjetla su ugašena, nigdje nikoga. Ništa. Čika Lordan il' je upao u ponor, il je ispao iz ponora. Sutra ću zvati gradsku policiju u ispomoć. Naći ćemo ga. Laku noć.
- Laku noć, rekao je otac kad su policajci već bili kilometrima daleko i kad je utrnulo zadnje svjetlo na svijetu.

Te večeri spustila se oluja kakvu dugo nitko nije vidio. Vjetar je puhao sa sjevera, udarao vratima, prozorima i ogradama, a iz mračne šumske utrobe iznosio je granje i lišće i smeće koje su mještani tamo odlagali. Drveća su se savijala i lomila pod silinom vjetra, struje je nestajalo, pa dolazilo, telefonske žice klatile su se selom kao paučina za babljega ljeta. Grede su mrmorile, životinje negodovale, sajle se zatezale i škripale. Ljudi koji su imali podrume tamo su se sklanjali, a koji nisu - zakucali su daske na prozore i tako probdjeli noć. Nitko živ neće ovu noć pamtiti po velebnoj zabavi koju je priredio plemeniti Lordan. Zviždalo je i bljeskalo svake sekunde, urlikalo je tamo negdje iza oblaka. Munje su udarale sa svih strana, svako se živo biće pokunjilo i šćućurilo kako je znalo i umilo pokušavajući biti što manje, neprimjetnije, običnije, kako na sebe ne bi navuklo gnjev nebesa. Nije više bilo važno probdjeti noć, već ostati umno zdrav.

Svanulo je bijelo jutro, tiho, bez sunca, bez oblaka. Od jučerašnje tutnjave čulo se samo blago hukanje vjetra koji se probijao kroz guste zidove šume. Sve je bilo mirno kao poslije bitke, gavrani su obilazili lešine: ljudi u selu krpali su krovove, tješili volove, cijepali drva, kucali ograde, rezali polomljene grane. Svijet kao da je bio poharan nedaćom biblijskih razmjera. Sve je bilo muklo i ponizno, a situacija nepromijenjena: Lordan se nije vratio kući.
Baba Gizela noćas nije spavala. Vikala je do dugo u noć, a potom izgubila glas. Muža više nije tražila glasom, ali ga je tražila umornim pogledom. Za vrijeme vučjeg sata znala je i po nekoliko puta izaći na prag i u potpunoj šutnji motriti u šumu, ne obazirući se na apokaliptično vrijeme. Kad je vidjela da se ništa ne događa, vratila se u svoj sobičak, utonula u misli i tako dočekala jutro. Kad se u bijelom jutru trgnula iz svojih misli, nijemo je izašla na prag kuće i na ogradi opazila zapetljanu Lordanovu košulju koju je vjetar tijekom noći ispirio iz šume. Nije ju vidjela sinoć, bilo je previše mračno. Košulja je bila vlažna, krvava i bez dugmeta, a posred prsa bila je ogromna, propaljena rupa natopljena suhom, crnom krvi. Nije rekla ni riječ već se polako i tromo uvukla u tamninu svoje kuće.
Sunce je granulo negdje daleko iza oblaka ne pokazujući se još uvijek u svom punom sjaju, a sa suncem pojavio se i policajac. Bio je to moderni gradski policajac u špicastim kožnim cipelama s nekakvim indijanskim uzorkom, modernim šeširom kratka oboda i čistim bijelim rukavicama. Sa svojom torbom i u svojoj odjeći više je nalikovao kakvom činovniku.
Pokucao je na vrata i učtivo pozdravio ukućane:
- Dobar dan. Iz policije sam. Moram razgovarati sa ženom gospodina Lordana.
- Uzalud. Mama nije progovorila ni riječi od jučer.
- Svejedno.
- Uđite, molim.
Policajac je ušao u jednu skučenu i tužnu sobu, koja mu se svakoga trenutka činila sve skučenijom i sve tužnijom. Soba nije imala prozora, bila je mala, vlažna, a u njoj je sjedila podbuhla starica koja je u naručju držala kričuće dijete. Otac požuri dijete iznijeti van, a na izlazu gurne staru, klimavu stolicu policajcu pod tur. Procijedi nešto poput: "ako me trebate, bit ću u kuhinji" ili nešto slično, ali policajac to nije čuo, već je zaključio značenje smušenih riječi prema svome dosadašnjem poslovnom iskustvu. Policajac zadovoljan nastalim mirom tiho povuče stolicu i podboči se na naslonjač koji zaškripi. Suosjećajno se potom obrati starici:
- Gospođo... u vezi jučerašnjeg događaja. Sve mi ispričajte.
Baba Gizela šutjela je gledajući svojim izbečenim očima u napuhani parket. Situacija je bila teška, muljava, otegnuta, sluzava, a trenutak nikako nije htio ili nije mogao proći. Policajac kao da je bio duh nekog drugog vremena, težina zračnog stupa koji se protezao iznad njega pa sve do svemira bila je neizdrživa. Svakom sekundom kojom je baba šutjela, policajcu je sve više odumirao gubeći elan i životnu boju lica. Zastajala mu je knedla u grlu, mljackao je suhu pljuvačku i, po prvi puta u životu, bojao se nečega. Bojao se onoga što će čuti, osjetiti, onoga što će naći i vidjeti, ali i onoga skrivenoga i dalekoga što nikada neće pronaći niti uspjeti vidjeti ma koliko se trudio. Osjećao se kao da se pred njim proteže bezdan, jedan ponor koji kad se otvori, progutat će i njega i sve ono što je ikada spoznao i ono u što je ikada vjerovao.
- Sanjala sam čudan san.
- Izvolite.
- Lordan i ja šetali smo poljem. Nikad tamo nisam bila. Samo polje. Rekao je da se bavi konjima, da se bavi voćnjakom... To mu je posao, znate, nije hobi. Išao je, išao... Od onih skromnih kućica sa štalom do kraja voćnjaka, do kraja divljeg voćnjaka iza štale, nekih desetak kilometara. Na kraju je voćnjaka bunar s podzemnim vodama koji smrdi toliko užasno... Znate kako ustajala voda smrdi? Ne, nije tamo ostao, rekao je da ga ostavim još jedan kilometar uz cestu, pored jednog znaka. Ne znam kamo je išao. Rekao je da je zaboravio nahraniti ispijene konje i ispijene kerove i da je otjeran od kuće. Odvela sam ga do znaka, ali se put još dobrano produžio: naime, kod znaka je rekao da ne želi više biti ovdje i da želi da produžim. Nastavila sam pričati, o da, samo sam prokleto mljela, a on je samo šutio. Govorila sam kako nije u redu od njegovog oca što ga je otjerao i da svatko može pogriješiti. Ali on ga je branio, rekao je da mu je baš otac bio gostima i da nije bio sretan kad je ugledao polumrtvog konja u štali. Lordan je bio jako ljut jer mu je jako stalo do očevog mišljenja. Počela sam se znojiti i mucati, pitala sam ga šta mu je otac rekao...
- Šta je rekao?
- Njegov otac kaže da džokej ne može jahati kosturskog konja...
- Zašto? Upitao je policajac.
Baba je šutjela neko vrijeme.
- Zašto?! Zavapio je policajac.
- ...jer nemaš gdje podbosti mamuze.