Razgovori sa samom sobom
I.dio: Traženje sebe
Sjedim u sobi zeleno oličenih zidova. Do mene sjede moj tata s desne strane i moja mama s lijeve strane. Dakle, ja sam u sredini. Preko puta nas, točno ispred mene, sjedi čovjek u bijeloj kuti i s mnoštvom papira raspoređenih po radnom stolu, nešto su njegovi spisi, a sa strane stoje položeni rezultati mojih testova, test inteligencije, test logike, neke risarije...Razgovor je u tijeku:
Dakle, Ana navedite mi dva razloga zašto ne želite da Ivo sudjeluje u plaćanju režija za stan.
- Zato što ne vidim nikakvu logiku u tome da on plaća stan. Stvarno nema smisla pored mene, moje majke i bake da on sudjeluje u plaćanju režija koje ionako većinu godine nabijam ja.
- S druge strane zato što ne želim biti ni o kome ovisna o kome to ne moram nužno. U sebi se negdje bojim da će kad-tad to doći na naplatu pa ću biti napadnuta. Mislim da taj strah u sebi imam donekle zbog prijašnjih loših iskustava, a donekle i zbog toga što je to jednostavno moj prirodno ugrađeni mehanizam obrane. Ustvari vam ja ne vjerujem ljudima u potpunosti. I onda kada se osoba čini u potpunosti u redu ostavljam prostora za vjerojatnosti...da ću na kraju biti povrijeđena.
Doktor: Moram reći da ste sada sami sebi odgovorili i to vrlo stručno na ono što vas u suštini muči kada je riječ o ovome pitanju. Nemam što dodati na ovo, ustvari ste već sve sami rekli. (izgovori to s blagim podsmjehom, a i mama i tata se sa strane podsmjehuju. Mama više iznenađeno, a tata više podrugljivo, odnosno kao da je doktor rekao nešto što je on znao još od prije.)
Zašuti na trenutak kao da će postaviti novo pitanje s papira, no onda se predomisli i upita sljedeće:
Recite mi, Ana, rekli ste da studirate na Filozofskom fakultetu, to je psihologija možda?
Ne, nemam veze sa psihologijom, studiram književnost, no u slobodno vrijeme volim proučavati psihološke teme koje me zanimaju, da i mislim da znam dosta o psihologiji.
Odakle vam tako dobro znanje? (Znam da ovo pitanje postavlja ne zato što se uvjerio u moje znanje, nego zato što želi kroz moj odgovor čuti nešto sasvim drugo što će mu reći dosta o mojoj osobnosti...).
(Osjećam u zraku napetost koja dolazi s moje desne strane, više nego lijeve, tamo gdje sjedi tata. Znam da ga jako zanima što ću odgovoriti doktoru na ovo pitanje, ali i kao da se boji da moj odgovor ne bude dobro obrazložen. Zato se potrudim objasniti.)
Ha, čujte, vremena su se promijenila, što se tiče tehnologije, pa je tako i Internet napredovao u vrlo kratkom vremenu. Danas nije više svaki internetski izvor jednakovrijedan Wikipediji. Profesionalci u svom poslu mogu snimiti video u kojemu će provjereno progovarati o određenim temama koje zanimaju širu publiku. Na primjer, vi kao kompetentna i stručna osoba u svome poslu možete nakon smjene doći kući i zaključiti da imate viška slobodnoga vremena te se uhvatiti u koštac s vašim prvim YouTube kanalom.
(doktor u čudu postavlja naredno pitanje) Zaista?
Da, možete na primjer odlučiti da biste govorili o šizofreniji (karikiram). Napravite video u kojemu nastojite približiti vašim pratiteljima što je to šizofrenija ustvari i kako ju prepoznati. No, evoluiralo je i to danas, tako da više nije dovoljno samo navesti 10 simptoma od kojih osoba mora posjedovati barem 5 kako bi joj se dijagnosticirala ta bolest. Trebate odlučiti da ćete govoriti o toj problematici nešto šire i da ćete pokušati dublje ući u temu. Tako možete, opet improviziram sada, napraviti 9 videa za redom u trajanju od 45 minuta u kojima ćete govoriti sve samo o toj dijagnozi.
I to bi stvarno nekoga zanimalo?
Pa gledajte, spektar publike na internetu je vrlo širok. Netko bi slučajno naišao na vaš video i odgledao svih 45 minuta, netko bi možda samo do pola, netko bi nakon njega odgledao još dva ili tri videa s vašega kanala, a postoje i oni koji bi ogledali cijeli serijal čak i pod uvjetom da im nije svaki video jednako uzbudljiv. Možda bi se natjerali na to zato jer zaista žele znati nešto više o toj temi na efikasan način. No, ne zaboravimo da tu i tamo posudim koju knjigu iz stručne literature što će reći da osobno ipak nisam veliki zagovornik Interneta. No, vi zaista možete posvetiti jedan dio svoga privatnoga života i tome, što da ne. Znate kako mladi danas više posežu za internetom nego za knjigom.
Jako zanimljivo, mislite li da je znanje stečeno pomoću tih izvora jednako znanju stručne osobe?
Ne, naravno da ne. Može se saznati puno toga, ali u konačnici sve ovisi o znanosti o kojoj govorimo. Mislim da je psihologija svima nekako bliska zato jer se bavi čovjekom. Na kraju, mislim da nas nitko ne poznaje bolje doli Nas Samih. Ovo drugo naglašavam jer postoje i oni ljudi koji bi se rado upoznali, ali imaju te neke blokade koje im ne dopuštaju da upoznaju sebe. Mislim da svatko od nas ponekad naiđe na takvu vrstu blokade, no ne vjerujem baš da postoji čovjek koji se ne bi htio upoznati... osim ako se nečega ne boji.
Kada vas slušam kako razmišljate mogu reći samo kako ste vi jedna sasvim drugačija osoba ovako, za razliku od rezultata na vašim testovima. Kao da pričam s istim čovjekom.
To što ste mi sada rekli, moram priznati da mi nije rekla ni jedna druga osoba s kojom sam vodila sličan razgovor. Čak ni profesori u školi, ali ni na fakultetu. Upravo je to nešto što bih ja rekla samoj sebi da sjedim na vašem mjestu. Vjerujem kako testovi koje držite u rukama govore nešto sasvim drugo, vjerojatno bi se iz njih dalo iščitati kako imate posla s pomalo mentalno zaostalom osobom. (Nasmijala sam mamu i tatu, ali ne i doktora. On je ovu opasku uzeo za ozbiljno. Očekivano...doktor je. ) Logika mi, na primjer, nikada nije bila jača strana, a da ne pričam o testu inteligencije. (Osjetim kako se tata slaže s ovom mojom izjavom, iako ništa ne govori, no mogu vidjeti periferno kako slabo kima glavom ili mi se samo čini.)
Zašto to mislite o sebi? Ja bih vam baš obrnuto sada rekao. Evo upravo ste se sami analizirali tako što ste uzeli moju izjavu i primijenili je na sebi, zar to nije logičko povezivanje stvari i okolnosti?
Hm, ne bih rekla, no ni ne mislim da sam u krivu. Štoviše, mislim da je to činjenica koja me više toliko i ne uzbuđuje, svatko je za nešto jel'...
Postoje različite vrste inteligencije, uistinu vas takvo što ne treba brinuti, no nikako se ne bih složio da kod vas uopće ne postoji logika.
***
Mama i tata su došli samo kao moja pratnja, doktor im je striktno zabranio da se miješaju u naš razgovor i da odgovaraju na moja pitanja. Oni su ovdje čisto radi doktorove cjelokupne procjene. Stoga dogovorno šute dok im se doktor ne obrati, ali on nastavlja razgovarati sa mnom...
***
Pričajmo malo o sadašnjosti. S čime ste trenutno zadovoljni?
Uf, to je teško pitanje. No, i da ste me pitali obrnuto jednako bih vam teško dala pravi odgovor. Možda bih imala samo duži popis stvari koje me čine nezadovoljnom. Govori li to nešto o mojoj osobnosti? Jesam li ja ustvari onaj negativni tip koji misli da je čaša uvijek napola prazna?
Ne znam, vi mi recite, što mislite o tome?
Pa... vjerojatno. Mislim da sam u više situacija u životu pesimist, nego obrnuto. Lakše mi je birati negativno, nego pozitivno. Kako da vam objasnim...ja ne mislim za sebe da sam u suštini nesretna osoba, depresivna možda pomalo i ponekad jesam, no i to ovisi o fazama. No, nisam klinički tip despresivca, takvi mi, iskrena da vam budem, već pomalo i dižu tlak. Kad ih vidim da se vucaraju okolo s tom svojom brigom koju silno unose u svaki mogući trenutak nas "normalnih" čisto mi dođe mučno. Dosta mi je toga, mi koji nemamo papir da smo ludi smo isto tako zaslužili biti sretni. Ne mogu imati razumijevanja za svakoga u svakom trenutku, nisam Majka Tereza. Ponekad mi se čini da su ti nazovi depresivni ljudi više sebični, nego depresivni. Stalno ja, ja i ja i njihova tuga. I onda kada si pored njega tužan tebi je kao super jer se ti možeš izvući iz toga već sljedeći trenutak, a oni ne mogu. Uvijek si pored njih jedno veliko "ništa". Tvoja tuga i tvoja sreća ne smiju doći do izražaja jer što god da si pored njih se osjećaš kao govno. Oni ne mogu više biti ni tužni, ni sretni, a kada nešto i osjete onda su uglavnom tužni. Plači i kad se smiješ pored njih, e pa neću, ja ne.
Zanimljivo kako ste izbjegli konkretan odgovor na moje pitanje. No, dobro recite mi onda zašto gledate tako na osobe koje pate od depresije? Mislite li da je to ispravan stav u vezi njih?
Nisam psihijatar, nisam ni dobar čovjek. Ja sam ja, u trenutku kako se osjećam sam ja jednostavno ja! I sada me nazovite kakvim god imenom hoćete. Ja bih rekla da je ovdje prva u plan izišla moja sebičnost, nakon toga i poprilična zatucanost, osjećam se kao buntovnik u pubertetu kojemu je svega dosta. Ali, prvi korak u izlječenju je priznati sebi tko si, nije li? Evo ja priznajem sada, u trenutku ovog mog djetinjeg buntovništva-ja sam osoba koja teško podnosi teret koji nije u sferi moga interesa!
Na kakav teret sada mislite?
Takav kakav sam spomenula.
Nisam siguran je li mi jasno na što ciljate...
Teret da, dobro ste čuli i razjasnit ću. Znači ja se bojim trošiti previše energije na drugoga, tako bih ja to objasnila ili da se izrazim slikovito- ja sam čvrsto uvjerena kako svatko od nas posjeduje za života određenu količinu energije. Nešto kao mobiteli i njihove baterije. Kako svaki mobitel ima različitu jačinu baterije tako i mi ljudi. Svaki čovjek je napunjen energijom do one granice do koje je on, psihički i fizički, spreman potrošiti ju. Nisam nikada razmišljala što dolazi onda kada se ta granica premaši. Zasigurno neki tumor od kojega umreš ako si slaba karika u tom energetskom lancu. Stoga, treba spoznati koliko energije imaš u svom tijelu. Nekako intuitivno ja to znam i evo mislim da moje tijelo ima visoku količinu energije, ali se ona brzo troši. Znači nešto kao Iphone, onaj prije, ne znam kakvi su ovi novi?...
Ne znam ja sam pobornik Androida, oduvijek.
Ah da, kako sam to mogla predvidjeti. Znači ovako: potrošim li ja veliku količinu energije na jednu stvar za drugu će mi ostati vrlo malo gotovo nimalo energije. Stoga, energiju treba čuvati u sebi te paziti gdje ju usmjeravamo. Tamo gdje sam do sada usmjerila najveće količine imala sam i najvećega uspjeha. Ja tu energiju zamišljam kao neku narančastu tvorevinu u tijelu čija se razina spušta i podiže. Kada je jako nisko, logično, treba mi san. Znači energetske zalihe koje imam u tijelu, a nisu vječne i nema ih pregršt, želim utrošiti na nešto značajno. Možda na više značajnih stvari u životu. Tu se, stoga, nameće sljedeće pitanje: Koliko moraš biti značajna osoba za moj život da baš za tebe poželim prodrijeti u te zalihe?
Nakon kraće stanke doktor upita: I koliko mora biti značajna ta osoba za vas?
Hm...ne znam, iskreno. Ne znam ni sama odgovoriti na ovo pitanje. Nekako spontano se to dogodi pa se tako i spontano u određenim trenutcima javi ta neka kočnica koja kao da me brani od uzaludnog trošenja energije i viče mi neki unutrašnji glas: Uspori! Ne sada, ne ovdje!
Zanimljivo...
Čudno je to kako volim vizualizirati svoje unutrašnje procese. No, da se vratimo na vaše pitanje od prije nekoliko minuta.
Moram vam priznati da sam ga i sam već zaboravio...
Podsjetit ću vas: Što ja mislim o tome, jesam li više pesimist ili optimist. Eh, ne znam ni ja, odgovorite nakon svega ovoga vi meni, no sigurno se gubite. Možda sam u ovome trenutku veći pesimist jer sam započela priču o depresivnim ljudima. Recite mi zašto nisam pričala o sretnim ljudima kako mi idu na živce. A idu ponekad, vjerujte mi na riječ.
Zaista ne znam, ali zašto vam sretni ljudi idu na živce?
Bolje pitanje bi ustvari bilo: Kakvi sretni ljudi mi idu na živce?
Doktor pomalo zbunjen, ali svejedno postavi to pitanje: Kakvi sretni ljudi vam idu na živce?
Ne postoje iste vrste sreće. Na primjer, volim kada su moji bližnji sretni. To ne govorim zato što su mama i tata ovdje to govorim jer uistinu tako mislim. Možda prije par godina ne bih toliko čvrsto vjerovala u to, no nakon što sam vidjela kakvi su kada su tužni, ali i bila u mogućnosti saživjeti se s njihovom tugom, zaista mislim tako. S druge strane postoji jedna susjeda, kat iznad mene, koja je toliko vesela da me zaista svaki put natjera na to da počnem razumijevati one psihopate koji su iz čista mira uzeli oružje i pucali u neku nevinu žrtvu, a kasnije na sudu kao razlog naveli neku banalnost. Nešto poput: "pregorio joj je tost i nije to što je pregorio, ali što se miris toga sprženoga tosta pomiješao s mirisom moje Yankee Candle svijeće koju sam baš u tome trenutku zapalio kako bih se mogao opustiti nakon napornoga dana." Naravno, pola sudnice i javnosti nakon toga ostaje u šoku, a meni su takvi profili oduvijek privlačili pozornost ili izazivali podsmijeh. Puno je takvih zločina zaista. Uostalom, vječno pitanje koje se postavlja je postoji li opravdano ubojstvo. Društvo jednostavno za neke stvari ima više razumijevanja, dok za druge manje. Baš mi je zato Camusov Mersault oduvijek bio najdraži književni lik.
Zašto baš Camus i Mersault? Objasnite mi poveznicu s pitanjem.
Camus se uhvatio u koštac s tom vječnom problematikom koja se vrti oko pitanja etike i pravosuđa, ali i društvenih normi. Zato njegov lik. Zašto ljubomorni suprug ima više prava na ubojstvo ljubavnika svoje žene od jednoga mladića koji je samo htio uživati u mirisu novokupljene svijeće, a njegova stara majka je baš u tome trenutku morala zaboraviti na tost u pekaču. Možda će netko reći da je postupak njegove majke bio nesmotren, dok je ljubavnik s namjerom nanosio drugome bol i poniženje. No, ja ne razmišljam uvijek crno-bijelo. Postoje okolnosti i niz čimbenika koji na kraju ubojicu ljubavnika pretvaraju u psihopata, a čovjeka koji je ubio svoju majku (ili možda ne-majku) zbog tosta, u čovjeka kojemu je jednostavno prekipjelo.
A vaša susjeda, što s njom?
Vratimo se sada na priču o mojoj susjedi. Nadam se da niste onaj šablonski doktor koji sada pravi scenarije u glavi o tome kako sam ja sposobna jednoga dana uistinu upucati svoju dosadnu susjedu...ili sam možda baš pogodila o čemu mislite, no ne brinite, ja se ne usudim otići gore ni zakucati kada je potrebno, odnosno kada debilna susjeda i njen debilni dečko prave tulum uz Sašu, Tina i Kedžu tako da odjekuje cijelo naselje. Nisam im čak ni policiju poslala na vrata, a trebala sam jer je bio radni dan i vrijeme kućnoga reda se moralo poštivati. No, ja sam se sjetila tada da sam u svojim tinejdžerskim godinama završila u policijskoj postaji ni manje ni više nego zbog istog razloga.
Što, netko vas je prijavio kada ste ga došli upozoriti na vrata da stiša glazbu ili?
Ne, baš obrnuto, nekome namrgođenom susjedu (vjerojatno upola starijem nego ja sada) zasmetala je naša glazba te je odlučio poslati nam policiju na vrata. Znam sada da je čovjek imao puno pravo na takvo što jer znam i kako mu je bilo no, ne mogu jednostavno glumiti heroja ako znam da sam griješila nekoć na isti način.
Zašto mislite tako?
Mislim jer...ponekad je stvarno lakše onim dvoličnim i licemjernim ljudima, ali evo ja se zaista trudim ne biti takva, ponekad moram, stvar je energije-pričala sam vam gore.
A gdje je "sretna susjeda" tu u priči?
Uglavnom, sve bih ja preživjela još da se ta moja susjeda ne smije tako glasno i iritantno gotovo svaku večer. Ne znam više živcira li me to što ne mogu spavati, a potrebno mi je, ili to što je u tome trenutku ona sretna, a ja ne. Bez obzira na to što ne znam iskreno ni zbog čega. Ne znam ni kako izgleda iskrena da vam budem samo znam kako zvuči, a mislim da mi ovo drugo govori puno za sada...Neka to bude odgovor na vaše pitanje. Next.
Doktor se nevoljko promeškoljio na svojoj stolici mičući ustima lijevo-desno kao da pred njim stoji iznimno teška zagonetka za razrješenje.
Recite mi, kakvu sliku imate o sebi trenutno?
Kao osobi ili?
Da, kao osobi ili kako god vi želite.
Ne mogu vam to trenutno reći kakvu sliku imam o sebi kao osobi. Ali, priznat ću vam nešto. Evo kakvu sliku imam o sebi kao pacijentu.
Hm, nezahvalno bi bilo da tražim takvo što od vas. To na kraju i nije na vama da odredite. (Oglušila sam se na ovu opasku).
Mislim da sam komplicirani slučaj. Ja nemam pojma kako ste vi sada iz mojih odgovora složili kliničku sliku, no ja uz sav trud ne znam reći ništa više, nego to da sam ja jedan spoj svega. Možda je stvar u genima. Mislim zasigurno je u njima stvar. Mislim da sam rođena u obitelji koja je podijeljena na dvije totalno suprotne strane. Obje bake su mi totalno različite osobe, kao i djede pa prema tome i mama i tata. (Nisam ih gledala dok sam ovo izgovarala.) Ima nekih dodirnih točaka, ne mogu reći, no meni se ponekad čini kao da sam od svakoga pokupila nešto i došla na ovaj svijet kao jedno veliko nesređeno šarenilo. Ne znam, zove li se to u vašoj struci krizom identiteta ili kako već, ali ja zaista ponekad ne znam tko sam. Teško je to ovako riječima objasniti.
Kako mislite ne znate tko ste?
Pa znate, čitala sam te neke self-help knjige, inače ako bih imala zadatak urinirati po jednoj vrsti knjiga u knjižnici to bi zasigurno bile one. ( Doktor nabaci blagi smiješak na lice) Priznajem ima i nekih malo stručnijih od onih "stručnih" knjiga, što god to značilo. No svi oni pišu sve to na isti način. Ukalupljeno rekla bih. (Doktor me sada opet gleda zbunjeno.) Mislim ustvari da je cijela psihologija jedan veliki kalup. Koji svaku jedinku oblikuje drugačije, ali je ustvari riječ o jednom te istom kalupu. Ustvari pravi se da prihvaća razlike, a zapravo kada ne zna što bi s nekom osobom- poput mene-stavlja te u kalup. Oblikuje te da bi zadobio značenje. Da bi iz ništa postao nešto pa makar to bila i dijagnoza. Pitanje koje se onda postavlja je pripadaš li ti zaista tom kalupu ili za takve kao ti kalup možda još i nije oblikovan.
Doktor me nastavlja gledati zbunjeno.
Svakako kakav god da sam ukalupljeni tekst pročitala rijetko sam se u kojemu pronašla. Najznatiželjnije se tražim u onim najgorim osobinama kao što su psihopatske ličnosti na primjer. Što vam to govori? ...možda se to može nazvati "tendencijom da budem psihopat" ili nekom bolesnom željom da imam neku dijagnozu, iako je u pravilu nemam...Neka neuroza jest u svakom slučaju, ali eto vi psiholozi i psihijatri biste prije to nazvali nekim ustaljenim nedostatkom pažnje, pretpostavljam. Voljela bih ustvari da sam u krivu, da čujem nešto drugo, nešto novo što mi nikada ne bi palo na pamet za sebe da jesam.
Zašto biste nešto novo željeli čuti o sebi?
To bi mi otvorilo novi pogled na sebe. Nekako se stalno bojim da se još uvijek tražim kao osoba. (Doktor se privuče bliže k stolu stavivši sada obje ruke na njega. Napokon govorim o nečemu što bi mogao povezati sa svojim prvotno postavljenim pitanjem o tome zašto ne znam tko sam. ) Znate, imam osjećaj da sam iz nekoga razloga pomalo u zaostatku sa psihičkim razvojem koji se kod mene zadržao na nekoj infantilnoj razini. Tamo u nekom periodu traženja sebe, a to je ja mislim dosta bolesna stvar ako uzmemo u obzir moje godine...ili nije? Ako mi sada kažete "da" bit ću pomalo razočarana priznajem jer ću opet znati da sam normalna i da je to sve "normalno".
Svi se mi u ponekim trenutcima tražimo u životu. To je proces koji ne zastarijeva s godinama, a ni životnim iskustvom.
Znači normalno je, a ja eto imam neku ludu potrebu da barem djelić mene ne bude "normalan", ako me razumijete.
Hm, morate biti precizniji.
Nemam potrebu, možda mi je samo čudno što se to zove normalno, ne znam. Mislim ne bih ja sad da imam halucinacije kao one glasove u glavi, znate što mislim, bože sačuvaj! Ma da me ta šizofrenija fascinira kao poremećaj, mislim ima još stvari pored nje, no s njom sam se dosta zabavljala zadnjih mjeseci. Na internetu postoji simulacija tih zvučnih halucinacija, iskreno, ne znam za koje novce bih si ju pustila prije spavanja...
Kako je itko uspio simulirati nečije glasove u glavi i prenijeti na Internet?
Rekla sam vam već doktore, Internet je čudo. Ne znam kako, pa valjda je to improvizacija. Da dobijemo sliku kako je njima zapravo znate.
Ne znam bi li itko htio znati kako je njima zapravo...
Ja bih, a i mnogi drugi ljudi. Ima puno pregleda video. Negdje oko milijun.
Pričajte vi o sebi dalje. Tu smo radi vas.
Čudna sam vam ja biljka doktore. Uvijek me privlači ono čega se najviše plašim. Nisam žena od rizika, to nikako ne!
Kako onda mislite "privlači vas ono čega se najviše plašite"?
Evo na primjer ovako: bojim se visine. I ne, ne bih se više nikad u životu nigdje popela na nagovor neke druge osobe i riskirala cijenu života, ne! No, ako ćete mi pustiti preko videa kompilaciju najriskantnijih skokova ili akrobacija, a da je pri tome isuviše vizualno potkrijepljena i realna, rado ću je pogledati. Dalje, mrzim štakore, ali ću pogledati iz znatiželje film u kojemu je čovjek živio u kući s pregršt štakora. Zamislite to! Da taj film uistinu postoji samo mu ne znam više ime. Vrtio se po TV-u davno, mislim da me on i naveo na toliku mržnju prema tim stvorenjima. Ne znam pod cijenu čijega života ili za koliku svotu novca bih provela noć u napuštenoj kući u kojoj se dogodilo masovno ubojstvo ili se za nju priča nešto slično, ali ću vrlo rado pogledati nešto na tu tematiku, oh vrlo rado! Mislim da mi se noge uvijek sasijeku otprilike poslije 9 navečer kada hodam ulicom i odjednom me obasjaju farovi nadolazećega automobila, naravno pod uvjetom da je ulica prazna. S druge strane ako nešto volim, volim filmove i knjige koji detaljno opisuju svu muku koju su žrtve prošle prilikom otmice, pri tome ne mislim toliko na fizička mučenja, nego na to kako su se psihički nosili s time. Po svemu sudeći ja sam mazohist...jelda?
Doktor šuti. Roditelji sjede pognutih glava, no briga me za njih i zaboravila sam da su ovdje. Sada sam napokon ja bitna.
I pored te moje čudnovatosti i pomalo izopačene znatiželje teško da bih se upustila u bilo koju vrstu navedenih eksperimenata i evo dok vam ovo pričam, a vani se spušta mrak, nekako se pribojavam vašega odgovora. Ne želim se bojati same sebe. Ponekad želim biti opasna po druge, ali po danu više nego po mraku.
Ne razumijem sada vaš strah povezan s mrakom, razjasnite mi to malo, na što točno mislite?
Noć me čini labilnom...noću je lako prizvati sve moje strahove. Negdje u ranu zoru me stegnu i brige, ali noću sam još od djetinjstva bila uplašena djevojčica. Nisam voljela ni jednu čudnovatu tjelesnu senzaciju kada se dogodi noću. Čekala bih da svane jutro jer sam znala da me ono čini jačom i mentalno i fizički. Danju sam mogla biti najživčanija na svijetu i najzločestija osoba, ali noću ne.
O kakvim tjelesnim senzacijama govorite?
Sjećam se da sam kao mala često znala imati te neke čudne dječje probleme koji su valjda normalni tijekom razvoja djeteta. Kako se razvijamo fizički tako i naša psiha poprima nove oblike, a proces je nepredvidljiv kao i ovaj prethodni. Znala sam često, a najčešće kada bih imala temperaturu, misliti kako se stvari udaljavaju od mene i postaju sve manje što ih duže zadržavam u svom vidnom polju. Možda će zvučati smiješno, no na primjer kada bih se tako duže vrijeme zagledala u bakino lice njezina glava bi mi postajala sve manja. Ne onako manja kao balon kada se ispuhuje znate, nego nekako čudno manja. Kao manja i dalja. I onda bih se valjda previše uživjela u to stanje pa bi mi počelo sve uokolo izgledati tako. Ni na čemu ne bih smjela zadržati pogled dulje od sekunde. Izluđivale su me te faze. Često sam tada znala žmiriti i tražiti što bolji zaklon jer sam vjerovala da će mi tako oči nadoći na svoje, u protivnom ne želim znati što bi bilo. Isto sam tako znala upasti u paniku kada bi mi se nešto događalo što je novo i čudno i znam da nije uobičajeno. Na primjer mrzila sam se slikati jer su fotoaparati tada imali onaj glupi blic toliko jak da bi mi se on zadržao u oku još neko vrijeme nakon slikanja. Nisam znala kako ga "izbaciti iz oka" pa sam žmirila što sam duže mogla jer bi mi se u tom mraku smanjivao i postajao s vremenom sve slabiji kada bih ponovno otvorila oči.
To je sasvim normalna stvar, ne bih to nazvao "senzacijama".
...kažu da nije važno što proživimo, važan je način na koji to prihvatimo...a ja sam si stalno tada ponavljala u glavi: prestani, kada će ovo prestati, želim da prestane već jednom! I vrtjela sam se u tom krugu očaja, bijesa, straha i tjeskobe dok me to nešto ne bi napustilo. Kada je prestalo kao da nikada više tu nije ni bilo.
Kako danas gledate na takve situacije?
Oh, pa jednako. Znate kako...moram se opet pozvati na djetinjstvo, kao mala sam mrzila sve što se vrti u krug znate. Mrzila sam kružni tok, mrzila sam one glupave sprave u dječjim parkovima na koje staneš pa te netko zavrti, mrzila sam i Twister i vrtuljke, no išla sam ja na sve to jer su išli i drugi. Čak sam jedno vrijeme i uživala u Twisteru...bože me sačuvaj ne bih sada na njega sjela nema šanse. Mene ako želiš ubiti ili razočarati do maksimuma odvedi me u adrenalinski park.
Mi doktori volimo kada pacijent priča sam o svome djetinjstvu.
E, a vidite ima to neke veze s mojim pogledom na stvarne probleme danas. Kad bih se kao mala vozila s djedom i bakom kružnim tokom djed bi uvijek namjerno promašio izlaz i napravio jedan dodatni krug kako bi me zasmijao. Ja bih se naravno smijala prvo, no kasnije bi mi se taj smijeh pretvorio u neki čudan grč na licu. Počela bi me mučiti neka vrlo čudna paranoidna ili opsesivna misao...
Kakva misao?
Ta da će se djed u inat nastaviti vrtjeti u kružnom toku. Da više nikada nećemo moći izaći iz auta, ni baka ni ja dok se on ne iživi...čudno zar ne? Isto tako ne volim ni brzu vožnju, po mraku posebno, imam osjećaj da kada tata da gas u autu radi to kako bi ispuhao svoje živce, a što ja mogu znati koliko on živaca ima za ispuhati i koliko će to trajati? Danas kada gledam na neke probleme koji se uzastopno vrte u krug uhvati me jednak osjećaj panike i nemoći kao i tad na kružnom toku s bakom i djedom: Kada će ovo prestati i hoće li ikada biti bolje? U moderno vrijeme se ovakve misli nazivaju anksioznim mislima, ja ne bih rekla za sebe da sam anksiozna ni tjeskobna...nikako.
Doktor je pomalo zabrinjavajuće pogledao u tatu koji je nastavio držati glavu pognuto. Ne znam zašto nije rekao ništa u svoju obranu, a i mama je samo šutjela.
Mislite li za sebe da se znate nositi s problemima?
Ne, ne mislim, mislim baš obrnuto. Mislim da što sam starija, a problemi su veći, da je sve teže.
Mislite li za sebe da se znate uhvatiti u koštac s problemom?
Kako za koji, ali mislim da u većini slučajeva želim. Teško je reći za tako apstraktnu i složenu stvar da znam, prije bih rekla da se želim uhvatiti u koštac s mnoštvom problema. No ne zaboravimo na problem s energijom o kojoj sam vam već ranije pričala.
Čega se bojite trenutno, najviše?
Budućnosti.
Kakve budućnosti?
Bilo kakve, bojim se da ću učiniti pogrešan izbor, da ću učiniti nešto za čime ću žaliti kasnije, bojim se neuspjeha, odbijanja, bojim se posla, bojim se da tek dolazi ono pravo vrijeme...eto toga se bojim.
Imam osjećaj da je doktoru sve bilo jasno do ovog posljednjeg.
Što za vas znači to "pravo vrijeme"?
Možda bih to bolje mogla nazvati pravim trenutkom.
Kakav je to trenutak za vas?
Onaj u kojemu bih morala samoj sebi pogledati u oči.
***
Nakon što je razgovor završio mama,
tata i ja smo izašli na hodnik. U čekaonicu. Doktor je rekao da se strpimo malo
jer se on mora konzultirati sa svojom asistenticom pa će doći da nam pročita
(točnije mojim roditeljima) rezultate analize.
***
Pola sata kasnije...
Poštovana gospođice Ana, poštovani roditelji pacijentice, zahvaljujem Vam na tome što ste pristali doći i provesti naš prvi, probni susret. Nadam se da ste nakon današnjega razgovora sigurniji u vašu odluku o nastavku ovoga tretmana. Pozitivna vijest za vas je ta što je današnji susret, iako rijetka pojava, ispao iznenađujuće ugodan bez većih zastoja i problema u komunikaciji. Pripisao bih to Aninoj izričitoj nadarenosti za govor i njezinoj snažnoj volji da nam ponudi svoj odgovor na svako moje postavljeno pitanje. S druge strane vam nerado, ali ipak nužno, kako i priliči mojoj ulozi u ovome trenutku, moram iznijeti svoje trenutno viđenje pacijentice Ane. Naime, pacijentica Ana, iako iznimno elokventna i nadarena za govor, vodi borbu s teškom krizom identiteta (kako je i sama naglasila negdje u razgovoru). Razočaravajuća vijest za nekoga tko bi htio otkriti nešto novo o sebi (blagi podsmjeh). Uz to imamo izniman deficit pažnje te povećanu potrebu za privrženošću koju je pacijentica razvila tijekom vrlo ranoga razdoblja odrastanja. Na to je ponajviše utjecao njezin odnos s majkom u prenatalnoj dobi. Dakako, dalo bi se iz svega navedenoga primijetiti kako pacijentica nosi popriličnu grižnju savjesti kojoj su uzroci za sada nepoznati. Iz toga se javlja snažna potreba za opravdavanjem vlastitih postupaka čak i onda kada su oni u potpunosti prihvaćeni i moralno, kao i zakonski opravdani. Zasigurno je ovdje riječ o krivim odgojnim modelima koji su uzrokovani vezama majke i djeteta ili oca i djeteta ili polaze od obiju strana. U tijeku razgovora moglo se doći do zaključka kako imamo posla s jednom izrazito nestabilnom ličnosti koja svoju borbu vodi s dvije suprotnosti. S jedne strane imamo zrelu i informiranu mladu ženu, a s druge strane, kako i sama navodi, u njoj leži buntovno dijete/tinejdžer koje još uvijek traga za svojim identitetom. Za takvo što nije bila potrebna dublja psihološka analiza. Naime, dovoljno se daje zaključiti iz pacijentičinih monologa prošaranih svim navedenim karakteristikama. Pacijentica se često prepušta naočigled bujnoj mašti koja preuzima vodeću ulogu nad njenim razumom. U drugome trenutku shvaća krivi smjer kojim se vodi te pokušava uspostaviti balans tako što vraća svoju svijest u stanje prizemljenosti. To konstantno kretanje između ovoga i onoga, fikcije i fakcije, stvarnosti i mašte, rekao bih čak sna i jave, stavlja našu pacijenticu u vrlo težak i nerazgovijetan položaj. A to dovodi do problema koje sam upravo ranije naveo. Krize identiteta popraćene manjkom samopouzdanja, izgubljenost, rezignacija. Što sve skupa na kraju objašnjava i česte napadaje panike i tjeskobnosti koje pacijenticu Anu prate od njezinih najmlađih dana. Na kraju ne bih htio donositi pretjerane zaključke unaprijed, no mogu pretpostaviti kako je riječ o jednoj vrlo teškoj i gotovo nepopravljivoj podvojenosti s kojom se ova mlada djevojka bori. Uz to popraćenoj snažnim paranoidnim mislima. No uvjeren sam kako bismo uz nastavak liječenja i pravilnu terapiju ovoj pacijentici pružili priliku za normalan život. Dakako, ništa bez vaše podrške i suradnje. (Namontirani smiješak za kraj.)