Roman - 2. dio

6. Netko te gleda

Osvanulo je sunčano jutro. Grad na prvi pogled izgleda začuđujuće mirno. Sunce obasjava prostrana polja kukuruza, tragovi krvi koji su ostali na mjestu jučerašnjeg poprišta sada su već izblijedjeli, sprženi toplinom sunca. Vrućina koja se zadržava u zraku ostavlja dojam zaustavljenosti u vremenu. Kamenčići na cesti presijavaju se pod vrućinskim naletima. Polagani zapusi vjetra prinose dašak slobode u nosnice koje su zagušene vječnom mješavinom zapare i zemljane prašine. Krajolik izgleda kao da je svo bilje zamrlo pod beskrajnim nebeskim svodom. Ispod tog modro-plavog užarenog poklopca. To vremensko mrtvilo razbija buka koja pridolazi iz smjera Parka Divljih ruža. U tom parku se jednom godišnje održava karnevalski festival posvećen umrlim književnicima. Ljudi se svake godine maskiraju u razne likove poput E.A. Poa, F. M. Dostojevskog, W. Shakespearea i drugih. U likove iz poznatih romana poput R. Crusoea, Ane Karenjine, Emme Bovary ili druge poznate likove iz svjetskih klasika. Naravno, tu je i onih malo suvremenijih junaka, poput likova iz Harryi Pottera kao nezaobilaznim dijelom maskiranja mlađe populacije. Festival redovito posjećuju i Pawlovski. Obiteljska tradicija. Robert se vječno maskira u svog omiljenog junaka Don Quijotea, dok Emma bira damske uloge poput raznih kraljica, princeza, grofica i ostalih društveno visokopozicioniranih junakinja. Svake godine oblači jednu te istu krinolinu, koju je inače dala sašiti prije desetak godina u krojačnici "Razigrani prstići" kod riđave Melisse. Riđava Melissa oniža je, debeljuškasta žena u pedesetim godinama koja vodi obiteljsku krojačku radnju. Poznata je po izrazito debelim prstima na rukama, ali bez obzira na to šije predivne odjevne predmete. Emma je poželjela da joj sašije tamnu krinolinu maslinastozelene boje. Od tada se od nje ne odvaja kada je u pitanju ova prigoda. Ove godine promijenila je frizuru, šminku i šešir. Oko vrata je svezala svileni šal u stilu gospođa iz devetnaestog stoljeća. Noa se umaskirao u riđavog čarobnjaka Rona iz Harrija Pottera, dok se Filipa ove godine opredijelila za ulogu kontese Nere iz Zagorkine triologije Grička vještica. Pawlovski su krenuli držeći se zajedno prema najvećem karnevalskom festivalu u Gradu.

7. Karneval

Noa i Filipa gurkaju se ispred Emme i Roberta. Emma u ruci vrti netom ubrani ljiljan iz vrta, koji je dobila kao poklon od krojačice Melisse. Vrti ga pod nosom opijajući se njegovim nježnim mirisom. Naslanja polagano glavu na Robertovo rame uz to se lagano smješkajući i govoreći mu na uho

Danas smo zaista kao prava sretna obitelj koja se ne odvaja. Pogledaj ih samo koliko su porasli, Filipa ima Gitine noge jelda? Gita, tvoja majka, uvijek je imala mršave noge, vitke, a lijepe. A Noa ima tvoj nos. Znaš tvoj nos je jedna od stvari zbog kojih sam se zaljubila u tebe. -osmjehne se zlurado. 

Dok mu Emma priča nebuloze na uho Robert se ogleda usmjeravajući svoje misli na nešto sasvim nevezano za Emmine opaske. Odjek njezinih riječi hvata kroz zaglušujuću vrevu. Ubrzo zadobiva dojam kao da čuje njezin glas iz neke udaljenosti. Zaronio je glavu pod vodu pa nejasno čuje žamor ljudi oko sebe. Robert ne može otkriti što mu je točno, pa se stalno osvrće oko sebe kao da ga netko ili nešto prati u stopu. Svaki puta kada se okrene zaključi da ipak nema nikoga. Emma shvati da je Robert isključen, te ga upita:

Što se okrećeš stalno, ne slušaš me uopće kada ti pričam, vidim da si izgubljen sav.

Ma, nije mi ništa- odgovori Robert te nastavi- samo imam neki... - okrene glavu još jednom na desnu stranu te pogleda u prostrano kukuruzno polje preko puta

-  ...neki čudan osjećaj. Kao da mi netko stoji...stoji...-ne uspijeva dovršiti rečenicu jer ga najednom budi iz snenosti prodoran, kreštavi glas:

O, pa koga to moje oči vide, kao i svake godine, na starome mjestu, ali vi kao da ste mi svake godine sve ljepši i ljepši. Vidi ih samo obitelj Pawlovski. E moji Pawlovski! Niste zalud vi ruskih korijena, pogledaj samo njih. Noa je pravi muškić, a i Filipa se divno razvija, vide se Emmine klice u njoj. - stara gospođa Melissa ili bolje gospođetina Melissa.

Presrela je Pawlovske kao i obično svojim izvještačenim pohvalama koje su više nalik grdnji, a ne iskrenom oduševljenošću. Njezina zavist, ali i duh koji vole sve znati nešto su na što su navikli svi koji se kreću istim mjestima kao i Pawlovski. Obično ju svi, ako su u mogućnosti, izbjegavaju, ali na ovakvim događajima je takvo što naprosto nemoguće. Stoga se htjeli ne htjeli zaustavljaju i lažno razvlače osmijehe kako bi iskazali svoje lažno poštovanje. Melissa negdje duboko u sebi zna koliko je naporna, ali to ju ne sprječava u nakani da sazna što je više moguće o svemu što ju zanima. Njena plava haljina s pucetima na stomaku koja jedva drže konce, zbog stomaka koji je nešto nalik pivskome buretu, pada sve do tla prekrivajući njene podbuhle i blijede venama prošarane noge. Kosa joj je svezana u visoku debelu punđu omotanu vijencem plavoga cvijeća. Robertu je pomalo i drago što su naletili na nju. Shvaća da je njezina pojava koliko i ružna, toliko i naporna, ali mu dobro dolazi njezina znatiželja kako bi odagnao misli od neugodnih osjećaja koji su ga obuzeli netom prije njezina prepada. 

Nebo se sada zamutilo. Najavljuje svojim izgledom kišu. Lagani vjetrić počeo je puhati. Njiše kukuruzne klipove. Nakon par minuta kiša počinje polijevati kukuruzne listove i padajući s velikih listova klizi na tlo. Na cesti se počinju praviti lokve u nedostatku asfalta. Trubački orkestar "Trivia" penje se na improviziranu drvenu binu i trima udarcima o bubanj, koje izvode niski, odeblji svirači najavljuje početak otvorenja. Festival je počeo. Ljudi se okupljaju pravo u centar ispred pozornice. Nose u rukama razne voćne slatkaste napitke. Djeca zadovoljno razvlače po prstima šećernu vatu, dok pretežno muški dio posjetitelja ispija iz velikih plastičnih čaša točeno pivo. Uokolo festivala nalazile točionice s buradima piva. Ispod bijelih šatora peku se razne živine. Miris pečene svinjetine, janjetine i piva pomiješan sa slatkastim mirisom ušećerenih slastica širi se do nosnica promatrača. Pogledaš li oko sebe uviđaš da se na obližnjim štandovima peku kukuruz i langošice, dok se na drugima opet prodaju razni kozmetički preparati od eteričnog bilja. Dok sve tako vrvi radosnim poklicima i žamorom posjetitelja odjevenih u raznolike kostime glumačkih, književnih i glazbenih zvijezda, na drugome kraju Grada, tamo kod napuštenoga tiska, ovdašnje veselje se pretače u sumornu atmosferu tjeskobnog iščekivanja. Tvoj pogled je sada fokusiran na starca koji sjedi kao i obično na istrošenoj drvenoj stolici ispred tiska. Pored njega žena na tisku i dalje razvlači svoju žvakaću gumu po ustima dok joj se prami kose lijepe po čelu. Vjetar koji puše suši njeno oznojeno tijelo. Vrijeme je ovdje stalo. Oboje, umorni od života gledaju negdje u daljinu. Osluškuju zvuke koji dopiru s obližnjeg festivala. Mogu se čuti, no vrlo, vrlo slabo ovdje. Prolazi vrijeme... u jednome trenutku žena ispuhuje svoj posljednji balon žvakaćom gumom, a starac zacokče jezikom. Nebo se smračuje. Kiša se pojačava. Pljušti. Šljunak na cesti sada poskakuje pod naletima kišnih kapi. Lokve zadobivaju tamniju i mutniju nijansu. Nedaleko u polju jedna srna trčeći odjuri u obližnje grmlje. Prva munja zabljesne nebom, a iz daljine vrisak. Znojna žena nagne se preko pulta i pogledala starca. Oboje si pogledom kažu sve, ali samo oni znaju što. Kao da su oboje znali unaprijed o čemu je riječ. Starac potvrdno kimne glavom nikome. Ustane se da pomakne stolicu od kiše ispod stare nadstrešnice pored tiska. Ustvari je to napuštena lovačka kuća u kojoj su nekoć bila smještena lovačka društva.

8. Novi slučaj-prijelaz

Samo par metara dalje tim forenzičara skuplja dokaze u polju. Katrina se odvezla autom za Janijem, policijskim inspektorom koji je zbog slučaja morao doputovati iz obližnjega grada. Leonida sjedi na suvozačkom mjestu njegova automobila.

Mama će me ubit...al ono baš jebeno ubit.

Zašto bi te ubila Leonida?, upita ju Jani 

-ne znam ja samo privlačim sranja, prošli vikend kad sam išla kod Sare na vikendicu upala nam je murja i napravili su pretres cijele kuće. Čim vide da se netko zabavlja prave reda. Ne kužim, po njihovom svi trebamo sjediti kod kuće i heklati ili što?

Jani se u sebi nasmije tom nezrelom mladenačkom stavu, ipak je i on nekoć imao dvadeset, no s obzirom da je trenutno na dužnosti mora zauzeti ozbiljan stav i upozoriti da trenutno razgovara s isto tako jednim policajcem te da oni zasigurno nisu upali jer se mladež "samo zabavljala". Doveze ih ispred policijske postaje. Jani uvodi Leonidu, a iza njih iz parkiranoga auta izlazi Katrina. Stavlja ruke na bokove i laktom desne ruke ošine Janija po ruci te mu govori 

Bit će ovo duga noć. Jani joj potvrdno kima glavom te slaže izraz lica kao da se opravdava: 

Tako valjda mora biti, težak slučaj. Bojim se da nije samo jedna duga noć u pitanju.

9. Novi slučaj-čin

S druge strane festival se počinje polagano razvodnjavati posjetiteljima. Vani spustio mrak, a mnogi od od prije samo par sati razveseljenih gostiju sada sjedaju na obližnje klupe pod nadstrešnicama. Drugi se odmaraju od preveć unesenog alkohola, dok treći ljuljuškaju usnulu djecu u krilima. Oluja je odnijela mješavinu miomirisa. Zrak je svježiji i čišći. Po licima posjetitelja vidi se izmorenost od sparine, pića i masne hrane. Ostatci pečenki i oglodanih kostiju stoje porazbacani po plastičnim tanjurima. Neki koji si nisu odredili mjeru pozaspali su za stolovima, glava naslonjenih na ruke, a pivo iz srušenih čaša slijeva im se po krilu i podu oko njih. Izmoreni prodavači, pečenjari, nosači i drugo osoblje brišu znoj sa čela. Sa zadovoljstvom pospremaju ostatke ne prodane robe. Na razglas najavljuju kako će se uskoro veliki šator morati skupiti. Emma je odmah po prvim kapima kiše odvela Filipu i Nou doma na njihovo očigledno zadovoljstvo. Robert ostaje sjediti poznanicima pod šatorom čekajući Emmu da se vrati i po njega. Pričajući tako za stolom njih par starih kolega iz školske klupe, premećući teme o raznim poznanicima s kojima više nisu u kontaktu, Robert se najednom ustaje i odšetava do obližnje šume kako bi se pomokrio. No, ubrzo ga obuzima nanovo čudan osjećaj kao da nije sam. Što s jedne strane i nije začuđujuće ako se uzme u obzir činjenica da su u njegovoj neposrednoj blizini ljudi s festivala, ali ta prisnost koju sada osjeća nalazi se točno iza njegovih leđa. Naglo se okreće ne bi li iznenadio nevidljivog protivnika, ali shvaća da se to baš i ne isplati jer iza njega nema baš nikoga. Zakopčava šlic i odluči se vratiti nazad. Krenuvši prema mjestu obitavanja opet obuzima jeza. Odluči da je vrijeme da ode kući. Skida šešir s glave i pozdravlja okupljene uz napojnicu:

-Bez brige ova je moja, pošto se prvi povlačim. Ko izda...zna se...

-Ha daj, baš jesi! , reče debeli Jon, nisi li rekao da žena treba doći po tebe?

Ma, zapela je s Filipom i Noom, tko zna, možda je već i zaspala pred televizorom zaboravivši na mene. Ne bi me čudilo -načini glupasti smiješak.

 Ništa društvo budite pozdravljeni. Nekom drugom prilikom.  Okrene se i ponovno se glupo nasmiješi svojem još glupljem izgovoru za odlazak. 

Iza sebe ostavlja negodovanje i mrmorenje pijanih kolega. Krečući se po putu zapazi krajičkom oka siluetu u polju. Okrene se i shvati kako je zapravo ta prikaza puno dalje nego što su ga osjećaji naveli. Zastane kako bi bolje promotrio polje te shvaća da je to nešto samo nalik ljudskom obličju što se kreće po polju, puno krupnije i više od njega. Rekao bi nadljudski više. Isprva pomisli kako se "to" kreće prema njemu pa na trenutak ustukne, dok ne vidi da je "to", nešto nalik visokom i mišićavom mesaru, skrenulo lijevo od njega u nasade kukuruza. S obzirom da su kukuruzi iznimno visoki, kako to biva u ljetno doba, ne uspijeva dokučiti prema čemu ili komu se kreće taj mesar. To biće nadljuskih proporcija nosi na sebi bijelu mesarsku kutu, na glavi ima gas-masku te nalikuje na prikazu iz Teksaškog masakra motornom pilom, samo što u ruci drži sjekiru, a ne pilu. Robertu se želudac preokrene pri pomisli na jadnu životinju koja će doći pod ruke ovomu gorostasu, no zauzda misli pri pomisli da je možda mesar zaslužan za ogromne količine mesa kojim su se napajali na festivalu. Radoznalost i višak alkohola u krvi nagna ga da dozna tajnu mesarovu putanju. Zađe dublje u polje i skrivajući se iza klipova kukuruza polagano se približi smjeru kojim se kreće prikaza. Možda je zaista riječ o nekom izrodu staroga mesara, koji je odlučio obogaćivati obiteljski biznis živinama iz obližnje šume. No. najednom ga iz misli prene drugačiji prikaz onoga što ugleda. Ispred njega se sada nalazi ogromna čistinu u kukuruzištu. Nalik onoj iz filmova o NLO-u. Skutri se iza velikog kukuruza koji mu pravi dobar zaklon i nastavi promatrati dalje. Velika mesarska pojava svojim još većim mesarskim stopalima, u glomaznim vojničkim čizmama, stupa prema nekakvoj drvenoj stolici koja se nalazi u središtu velike čistine. Najednom se s prijeke strane kukuruzišta pojavljuju još dvije prikaze. Nešto su manje od mesara i crnim odijelima. Preko glave imaju navučene kapuljače. Nalik kakvome tajnome kultu. Svaki za jednu ruku vuče nešto za sobom. Zbog već zagasitoga mraka koji se spustio Robert ne uspijeva razabrati što je to što vuku, ali kada se približe krugu u polju, na koji baca sjenu svjetlost uličnih svjetiljki s ceste, razabire da su to što svaki vuče u jednoj ruci nečije ruke. Tanke ručice mlade djevojke koja iznemogla već puzi na koljenima s polusklopljenim očima. Fokus na djevojci: iz rana na izgriženim usnama kapa joj krv, a tijelo joj prekrivaju krvave posjekotine i zemljino blato. Njezina prljava plava kosa u slijepljenim pramovima pada joj na izmučena prsa kroz koje se nadziru kosti. Tako izmučenu dovlače je do stolice. Roberta su snašle emocije pa drži ruku na ustima kako se ne bi razotkrio. Poželi utrčati u tu čistinu, ali nekako osjeća da time neće učiniti ništa korisno te je ostaje čučati sčućuren iza kukuruza i nastavlja promatrati. Nema predosjećaj da će se nad djevojkom vršiti blagoslov, ali mu neka jača znatiželja neda da postupi drugačije. Najednom veliki mesar priđe polagano izmučenoj djevojci. Ona klone glavom u stranu gledajući ga kako joj se približava krajičkom poluotvorenoga oka. Mesar podigne jednu ruku u znak stopa i time ustvari poruči onoj dvojici da odstupe od djevojke te se približi paćenici. Drugom rukom podigne visoko svoju sjekiru. Robert sada požali trenutak te se u još u čućećem položaju jednom rukom odupre od tlo kako bi se priremio na bijeg. Drugu ruku zadržava na ustima. Mesar proizvede neki neljudski zvuk nalik nekakvoj krištećoj životinji te odbaci sjekiru i uzme veliko deblo s naoštrenim šiljkom i prinese ga između djevojčinih očiju. Djevojka samo iznemoglo podiže svoj zadnji pogled. Mesar zamahne snažno i probode deblom djevojku točno u čelo između očiju. Robert se sada ne uspijeva suzdržati i ispušta glasan krik. U istome trenutku dolazi do svijesti i shvaća da je razokriven. Mesar se okreće u suprotnom smjeru od djevojke. Protrlja dlanove i odbacuje deblo od sebe na zemlju. Nastavlja koračati negdje u mrak u kukuruzištu i gubi se u tami skupa s onom dvojicom. Robert sada izleti naglo iz kukuruza i dotrči izbezumljeno do djevojke. Lamata izbezumljeno rukama te noge drži polu savijene u koljenima oslabljelim od straha. Vrti se u lijevo pa desno ne znajući što mu je prvo činiti. Mahnito se hvata mobitela iz džepa i utipkava policijski broj, ali se javlja upozorenje za slab signal. Pokušava identificirati njezino okrvavljeno lice kako bi se uvjerio da ju ne pozna i biva u pravu. Najednom ugleda nešto bijelo, kao kakav papirnati smotuljak što viri iz djevojčine stisnute šake. Odluči se dočepati toga papira. Uspijeva ga izvući i odmotava ga. Na njemu piše vrlo čitkim rukopisom u kurzivu, Leonida. Zaključi da to nije bilo na njemu već na policiji da pronađe pa odbacuje papirić na pod i potrči prema cesti kroz kukuruze kako bi nazvao policiju.

10. Leonida

Katrina i Jan ispituju Leonidu o probodenoj djevojci koju je zatekla u polju. Leonida drhti i ne zna što više žele čuti od nje, s obzirom da im ne može dati više informacija nego što zna.

-Zatekla sam se tamo, nisam jednostavno sudjelovala ni u čemu drugome. Ne znam što bih rekla više. Ne znam kako da vam pomognem. Samo želim ići kući, umorna sam i smrdim. Hoću topli tuš. Mama i tata će me ubiti. 

-Neće te nitko ubiti. Javili smo tvojima gdje si, da si na sigurnome i objasnili smo im situaciju- reče Katrina

-Mislim da će biti ovo dovoljno za sada, vjerujem da si iscrpljena i da nam ne možeš dati više informacija.

-u redu je. Recimo da si gotova za večeras, reče Jani i pokupi svoj esspreso u plastičnoj čaši s ispitivačkog stola. 

Katrina, ti ju odvezeš?-upita, Da, naravno.- reče Katrina.

Katrina i Leonida smjeste se u Katrinin automobil i krenu prema Leonidinoj kući. Pljusak je opet započeo, a vjetar nemilice puše. Najednom Katrini zazvoni službeni mobitel. Jani, piše joj na zaslonu.

-Da, reci.

-Čuj me Katrina, znam da će zvučati nevjerojatno, ali imamo još jedan slučaj. Isto sranje. Djevojka, polje, kolac. Samo što ovoga puta imamo i poruku. -

-Daj zezaš me, čekaj, poruku. Kakvu sad jebenu poruku. Zna se što piše? -

-Mislim da nisu htjeli ništa bez nas, morat ćemo izaći na teren. Ja sam već u autu evo. Dojava je od Roberta. Znaš Roberta, Pawlovski onaj? -

-Znam, znam, mislim ne znam osobno, ali čula jesam. Oni su blizu mene, ako se ne varam. Imućnija obitelj rekla bih. Ništa vraćam Leonidu i stižem čim prije, vidimo se.

Katrina ostavlja Leonidu pred kućnim vratima i ubacuje u petu. Kreće na mjesto zločina. Približava se već poznatoj ruti i u daljini uočava čovjeka osrednje građe kako nervozno cupka nogom, dok rukom više puta prolazi kroz razbarušenu kosu. Katrina izlazi iz auta i zalupivši vratima stavlja ruke u džep svojega šuškavca. Kreće ka nadležnima na mjestu događaja. Odeblji policajac joj pruža smotuljak papira. 

-Hvala ti Frki. Znači to je to što je naš počinitelj ostavio a? - reče Katrina te odmatajući pismo gleda debeljuškastom policajcu u oči. 

-Prema tvrdnjama svjedoka navodno je pismo stajalo u djevojčinoj ruci. -reče debeljko. 

Katrina odmota pismo i iščita velikim slovima napisano Leonidino ime na njemu. 

-Čekaj, ako se ne varam u ovom Gradu postoji samo jedno jebeno ime takvo čudno i osebujno i to je djevojka koja je netom bila kod nas u postaji. Odbacila sam ju kući prije nego što sam stigla ovdje. 

Katrina sada poziva Janija da joj se približi te mu pokazuje poruku. 

-Misliš da ima kakve poveznice?-upita Jani.

-Mislim li?- reče Katrina iznervirano - ne da mislim, nego je očito! Dvije slične nesreće i na jednoj se zatekla baš Leonida, na drugoj njeno ime u poruci. Premali je ovo grad Jani za takve slučajnosti. Nismo u New Yorku ili negdje u metropoli kakvoj da nas ovo ne može uzdrmati, ne?

- Istina.- reče Jani čudeći se pomalo samome sebi kako mu je uopće takvo pitanje moglo pasti na pamet.

***

Sviče drug dan. Sunce rastjeruje sinoćnje tragove kiše. Ponovno se temperatura podigla iznad razine podnošljivoga, a zemlja ispušta od sinoć nakupljenu vlagu. Zrak postaje zagušljiv i vlažan. Obitelj Pawlovski sjedi za velikim stolom u kuhinji bezvoljno jedući jutarnji omlet. Robert pilji kroz veliku staklenu stjenku koja gleda na njihovo besprijekorno pokošeno dvorište usput ispijajući sviježe cijeđeni narančin sok. Robert je inače picajzla po naravi. Voli držati sve oko sebe u najvećem redu. Njegov kutak u kući, koji mu je služi kao oaza mira, besprijekorno je uredan. Ne razlikuje se puno od njegova ureda u tvrtki. Svaka olovka ima svoje mjesto, kao i svaki notes. Ponekad samoga sebe uhvati kako odvaja tehničke olovke od kemijskih. Uvijek kada od kuće radi nešto za posao sluša Mozartove simfonije. Drži da ga one potiču na rad, ali i ujedno smiruju. Često se zna osamiti i slušati Mozarta ispijajući čaj od mente te rješavajući svakodnevne zadatke. Danas nije takav dan. Danas hipnotizirano pijucka narančin sok koji mu klizi niz bradu po bijeloj košulji. Emma se ustaje i nervozno briše stol pod njegovom rukom "Roberte, znam da si pod stresom zbog onoga što si vidio jučer, ali stvarno daj se dovedi malo u red, barem zbog posla, a i djece. Znaš da moraš Nou odvesti na tenis." Robert ne obazire pažnju na Emmu, već nastavlja hipnotizirano buljiti u prozor sve dok Emma napokon ne odustane i iziđe na dvorište zaliti maćuhice koje pomno njeguje svako jutro. Robert napokon ispije posljednji gutljaj soka i svrne pogled na prljavu košulju koju ne odluči presvući.

-Noa, ajde!-poviče. 

Noa se strči niz stepenice s torbom za reket u ruci i s rukohvata pokupi tenisku kapu koju mu je Emma pripremila. Stavlja je u hodu na glavu i sjeda na suvozačko sjedalo obiteljskog karavana. Nakon što ostavlja Nou u teniskom klubu, Robert nastavlja voziti do ureda. Došavši u ured žurno pozdravlja sekretaricu i hita ka stolu razbarušene kose, umrljane košulje i namještajući do pola svezanu kravatu jednom rukom, dok drugom nosi aktovku. Sekretarica nemarno odmahuje rukom i nastavlja raditi svoj posao. Za to vrijeme Robert sjedi za računalom i u tražilicu Facebooka utipkava Leonidino ime. Nakon dugotrajne potrage pronalazi Leonidu s poznatim mjestom boravišta. Ulazi u njezin profil. Odmah na zaslonu pojavljuje se djevojka plave kose u oskudnom kupaćem kostimu. Slika prikazuje nju kako sjedi na rubu bazena jedne noge umočene u bazen, a druge savijene u koljenu. Preko očiju joj stoje sunčane naočale. Robert klika dalje mišem na njezine fotografije, koje se na sreću mogu pregledati čak i ako joj niste facebook-prijatelj. Ulazi u pregršt šarenih fotografija koje mu se pojavljuju na zaslonu ekrana. Mnoge od njih su sa raznih zabava, rođendana i ostalih veselih prigoda na kojima se nalaze pretežno mladi ljudi, boce šampanjca i raznolikog žestokog pića, te lude svjetlucave odjevne kombinacije. Spušta se dalje mišem po fotografijama na kojima su sada slike s raznih putovanja i odmora po obalama južne Europe s društvom. Napokon nailazi na fotografije na kojima se Leonida nalazi sama ili takozvane selfie. Ulazi u jednu na kojoj Leonida pozira, doduše našminkana i spremna kao za izlazak, ali mu to biva dovoljno da dobije uvid u ono što je htio. Robertu nije jasno čemu ime te djevojke na onome papiriću. Kroz glavu mu sada prolazi njegova kći Filipa. Iako znatno mlađa, ne djeluje mu kao netko tko bi polaskom u srednju školu vodio sličan život Leonidinom. Filipa je previše zauzeta dobrim školskim uspjesima i treninzima da bi si dopustila toliki hedonizam, ali tko zna, pomisli u trenu, možda je i Leonida nekoć bila jednaka Filipi. Ta ga pomisao zastraši. Tada mu kroz glavu prostruji misao kako je možda Leonidin način života upravo jedan od razloga zbog kojega njezino ime stoji na onome papiriću. U to ga prođe strašna jeza te se odmah potom usredotoči na ono što mu je prvotni cilj. Okriti tko je Leonida. Pregledavajući slike dugo vremena ne nailazi ni na jednu djevojku nalik onoj koju je sinoć zatekao u šumi. Ili možda ipak nije tako. Pogleda na digitalni sat na svome računalu i shvati kako još ima vremena dok mu ne započne zvonjava telefona kao znak da vrijeme da je počeo radni dan. Inače, ovo vrijeme prije nego krene strka koristi za opuštajuće ispijanje kave koju mu priređuje tajnica, ali danas je kavu zamijenio za kopanje po tuđim životima. Ponovno se vrati na početak Leonidinih fotografija i koncentrira se samo na one gdje se nalazi Leonida s društvom. Pregledava jednu po jednu fotografiju ne bi li uočio nekoga nalik onoj djevojci. U to se zaustavlja na jednoj. Bila je to fotografija slikana u autobusu. Na nekakvom putu. U prvome planu su Leonida i njezini prijatelji koji se opušteno smiju u kameru, ali iza njih negdje u samome kutku fotografije Robert ugleda onu prljavo plavkastu kosu koja mu je sada i više nego poznata. Pokuša ju uvećati pomoću zooma i uspijeva. Sada ga obuzima osjećaj ponosa što ga njegovo precizno oko istrenirano za detalje nije odalo. Možda je na tragu da riješi veliku zagonetku. U prvi mah ne zna što bi točno mislio o tome što je ugledao, ali se pribere i pokuša analizirati subjektivno detalje s fotografije. Očito je kako je djevojka netko tko ne pripada u dio Leonidine, naočigled iznimno široke i popularne, ekipice ljudi. Sjedi iza gledajući u prozor sa slušalicama u ušima, crna žica koja se nadzire iz njene pepeljasto plave kose. Robert shvaća kako je nešto teže odgonetnuti povezanost između tih dviju djevojaka na temelju fotografije, pa odustaje od svoga plana. U to zatutnji poznata skladba "Mama" Freddie Mercuryja iz mobitela. Uzima mobitel i uviđa kako ga zove nepoznati broj. Javlja se. 

-Gospodin Robert? Katrina pri telefonu, viša policijska inspektorica. Molila bih vas da čim prije dođete u policijsku postaju na 69. na službeni razgovor kao jedini svjedok jučerašnjeg nemilog događaja. 

Robert pomisli kako je više - manje nažalost sam svoj šef pa ne može izmisliti ni to kako zbog nečega ipak mora odgoditi današnji susret, ali se sabere i odgovori -" Naravno, evo me kroz nekih pola sata. Vidimo se. " 

 -Vidimo se gospodine Robert- zaključi razgovor Katrina.

Robert vozi prema policijskoj postaji trljajući rukom nos i lice kao da se želi razbuditi od teškoga sna. Uparkira se ispred male postaje koja iznad trošnih ulaznih vrata tirkizne boje, ima jedno malo svjetlo nalik onima na starim seoskim kućama. Ostali zidovi te postaje obojeni su davno, pa su sada prljavo žuti te objekt izgleda zapušteno. Ušavši unutra za pultom ga dočeka žena sijede kose koja mu zatraži osobnu iskaznicu. Robertov dolazak je najavljen unaprijed pa ga žena za pultom brzo pusti uputivši ga na lijevu stranu niz dugački sivi hodnik u kojemu jedna lampa nemilo treperi najavljujući svoj konačni "odlazak". Roberta Katrina presreće na pola puta te mu pruža ruku kako bi se ponovno upoznali. Robert pomisli kako je inspektorica zgodne građe. Oduvijek su mu se sviđale niske i tamnopute žene. Robert ulazi za njom u ispitivačku sobu, a za stolom sjedi postariji čovjek u jeftinom smeđem odijelu. Na košulji ima zataknute sunčane naočale marke Police. Pruža mu ruku i predstavlja se kao Jani.

-Sjedite gospodine. Hoćete kavu, čaj, toplu čokoladu, mlijeko? -upita ga Jani. 

Robert se iznenadi širokom ponudom pića što ne priliči jednom tako staromodnom objektu. Mora priznati samome sebi kako ni on sam nije uveo u svome uredu više od kave i zelenog čaja. 

-Neću ništa, hvala. Samo da dovršimo ovo što prije- reče Robert. 

Ispitivanje potraje cijelo popodne, ponajviše zbog pauze koju su svi troje morali uzeti zbog ručka toplih sendviča iz policijske kantine i hot-dogova sa senfom. Robert međuvremenu prizna svoju malu uredsku istragu na što se Katrina i Jani ne iznenade.

  -Ne brinite, taj dio posla smo obavili već

- I? - upita Robert.

-Za sada ne možemo ništa tvrditi bez Leonide. Jedino što vam možemo reći kako je obitelj odlučila napraviti sprovod u subotu. Na našem mjesnom groblju -reče Katrina te nastavi 

 -Nego, da potvrdimo, rekli ste nam kako je počinitelj natprirodne građe i kako je bio obučen u bijelu mesarsku kutu, s vojničkim čizmama te na glavi imao nekakvu gas-masku, odnosno nije mu se vidjelo lice, je li tako?- Katrina ponovno iščita zapisnik, a Robert joj na to samo potvrdno kimne glavom.

-Znate, ja vjerujem inače policiji, mislim, nikada nisam ni dovodio u pitanje vašu sposobnost kada je bilo riječi o hvatanju nekih lokalnih prijestupnika I to. Sjećam se one godine kako ste samo efikasno riješili slučaj onog kamiondžije koji je pokupio dvije tri maloljetnice u okrugu koje je silovao na kraju. Znam da je to bio jedan od težih slučajeva s kojim ste se susreli. I ja sam se tad strašno bojao za Filipu, zbog toga ju i danas Emma i ja vozimo kada negdje treba ići. Nekako me strah još uvijek da negdje ne vreba neki njegov nasljednik, kao Mansonov kult, razumijete me, ne? Dok sam sposoban činit ću to za njeno dobro. Mada Filipa uvijek negoduje zbog naših restrikcija, ali ne mogu protiv sebe. Ni žena ni ja. - Robert podiže pogled koji je dok je to izgovarao bio uperen u sivi stol te nakrivljuje usta kako bi barem u njihovim pogledima pronašao razumijevanje, a onda nastavlja

- ali, ovo, vjerujte mi na riječ, ovo nije slučaj kao svi ostali. Manson mu nije ni do kuka, ali doslovno, ako me razumijete" -podsmjehne se svojoj dosjetci, a na to se ubaci Jani "ne brinite znamo to već Roberte, nismo se prvi put na žalost susreli s istim ubojstvom u samo dan razmaka.

-Ne, ne-presiječe ga Robert- on, taj, taj mesar, to sve, to nije nešto ovozemaljsko vjerujte mi. Ne znam, ako kako mogu pomoći. Evo, poznajem puno njih koji se bave proizvodnjom ratne opreme, robota i ostalih suvremenih pomagala za obranu kao i tvrtki zaduženih za njihovu proizvodnju. Rado ću ih kontaktirati ako želite.

Katrina se podsmijehne Robertovoj očajnoj želji za suradnjom, ali je također i svjesna onoga što tvrdi Robert, baš kao i Jani. I sami su osjetili tu nadljudsku snagu koja je upotrijebljena nad njihovim žrtvama. Iako kao I bešćutnost, ali im dakako nije potrebna Robertova pomoć. Barem ne za sada.

 -Roberte, mislim da si nam već puno pomogao i ovako -reče Katrina I otprati Roberta do izlaznih vrata, a u hodniku ih dočeka Leonida. 

Njezina duga plava kosa nemarno je počešljana. Obučena je u mini teksas suknju, mrežaste čarape i crne čizmice sa zakovicama. Bijela uska majica joj seže do pupka, a preko nje je nabacila tamno ljubičastu adidasovu trenerku. Obujmi gornji dio trenerke oko stomaka, pokrivajući ga kao da joj je hladno te se uputi u sobu za ispitivanje. Robert izlazeći iz postaje napokon ugleda Leonidu uživo te po upečatljivim dugim tankim nogama, svijetloj dugoj kosi i ekscentričnom oblačenju prepozna da je riječ o djevojci s Facebooka kojoj je još jutros zavirio u virtualni život. Sve se odvije kao u nekom usporenom filmu. Oblije ga naizgled val vrućine zbog srama koji osjeti susrevši se s tom djevojkom oči u oči, ali ona naočigled po stavu koji je zauzela ne obraća pažnju na njega, već juri u smjeru sobe za ispitivanje za Katrinom. Katrina uvede Leonidu u sobu za ispitivanje. Ona i Jani joj razjasne tko je Robert i što se zbilo sinoć u Gradu. Leonida sjedi zbunjeno pogledavajući Katrinu pa Janija ne razumjevši kakve to veze opet ima s njom, a onda joj pokažu papirić na kojemu je njezino ime. Leonida se lecne ugledavši svoje ime na papiru. 

-Čekajte, ne, ma, nisam ja jedina Leonida ovdje naravno- Katrina pogleda krajičkom oka Janija, a onda doda

nisi, ali koincidencija je i više nego očita Leonida. Isto mjesto, gotovo ista smrt, opet ženska osoba, a i tvoje ime, ime baš tebe koja si se noć prije zatekla na istom mjestu zločina. Ne?

Leonida se sada nasloni na stolicu na kojoj sjedi kao da se predaje i odustaje od bilo kakvih daljnjih naklapanja zašto se to možda ne odnosi na nju, te reče

- Dobro, a djevojka? Ima li kakve veze mrtva djevojka sa mnom, hoćete li reći da sam i to bila ja -  

Katrina sada opet pogleda Janija te pruži fotografiju s mjesta nesreće Leonidi preko stola. Leonida zbunjeno drhtavom rukom preuzme fotografiju gledajući još uvijek u Katrinu i Janija, a ne u nju. Kada je napokon svrnula pogled na fotografiju reče:

-Pa to je, to je Zita." Katrina se sada ubaci- "Poznaš ju?- Leonida odlučno odgovori 

-Da, da, mislim kako ju ne bih poznavala išla je samnom u razred I...-zaustavi se naglo, ali naravno ne uspije izbjeći Katrinino sljedeće pitanje

 - I što? - Leonida sada zbunjeno gleda u fotografiju na stolu grizući nervozno palac ruke. Njezine oči se pune suzama. Ispušta nokat palca iz usta i progovara: 

-I bivša djevojka moga dečka. Katrini se otvore nade za slaganje kockica te nastavlja 

-Leonida, svjesna si koliko je smrt ove djevojke povezana s tobom je li? , Leonida kima potvrdno glavom

- Molim te, ispričaj nam onda sve, sve što znaš o toj djevojci i sve što bi tebe ili tvoga dečka moglo vezati uz nju. Počinitelj leži tu negdje, a ti si nam glavna točka do toga saznanja, možda čak i jedina. 

Leonida bi inače šutila ili bi se možda upustila u avanturu laganja da nije ovo bio slučaj s kojim se nažalost već upoznala dan ranije, a ono što je vidjela taj dan u polju će ostati zauvijek ružna slika u njezinom sjećanju.

-U redu, reć ću vam sve, ali molim vas samo jednu stvar, nemojte da neke stvari dođu do mojih. 

Katrina je već sada svjesna kako će ova priča zadobiti puno prljaviju pozadinu od one s početka.

Znači bivša djevojka kažeš ha ?- upita Katrina kako bi podsjetila Leonidu na dio na kojem je zastala. 

Da.- odgovori Leonida te nastavi

- Gledajte, nije samo bivša. Mislim...je ono bivša, bivša, ali nije ona bila onaj tip cure koju pamtiš pa se sjetiš svega što se zajedno prošli kad ju ugledaš nakon nekog vremena. Taj tip, hm, mislim, taj tip sam možda ja ili neka druga cura koja je znate...malo upečatljivija. 

Katrina i Jani se sada pogledavaju, a Leonida nastavlja kao da se nalazi na seansi kod psihijatra i nastavlja

Uglavnom, David, moj sadašnji dečko, završio je na nekom partiju s njom u krevetu za jednu noć. Znate kako to bude. Napiješ se uloviš prvu koja te požudno gleda naslonjena na zid dok pijucka svoj koktel ili pivce, namigneš joj i tvoja je. Još kad si takav frajer kao David jedan mig je dovoljan za takve kao što je bila Zita. I uglavnom, završili su navodno tako zajedno za jednu noć . David je tada bio malkoc gluplji, nego sad pa je znate izvadio mobitel i usnimio ih. Njih dvoje. U klinču je li. I nakon toga partija, logično, snimka je počela kružiti hodnicima, okolo među nama. Meni su je čak uspjeli poslati preko fejsa i na Instagramu pa sam vidjela neke dijelove. Ono ne baš sve jer nisam mogla gledati sve. Ipak...sam ga voljela. Nakon toga Zita se povukla. Više nije razgovarala ni s kim i čak se navodno jednom pokušala ubiti kažu. Mislim da je zbog toga odležala na psihi koji mjesec jer je dugo nije bilo u školi, a onda je nastavila ići po posebnom programu. Skrenula je totalno. Neki kažu kako je često noću znala šetati baš za vrijeme nevremena po polju i pjevušiti neke tupave pjesmice što joj je valjda mama pjevušila dok je bila mala. Tako je navodno "čistila" svoje tijelo, kažu. 

Leonida se malo zamisli, pa nastavi:

- Ma uglavnom, njeni starci su doprinjeli puno tom njenom ludilu. Znate tata joj je bio doktor, a mama je bila odvjetnica koja se nakon udaje umirovila i postala prava domaćica. Zitu i njezinu mlađu sestru slala je još kao male na razne strane jezike, klavire, i ostala sranja na koja takva fina dječica idu, znate. Stalno su ih driblali za ocjene u školi, nisu smjele lakirati nokte do prvog razreda srednje niti se šminkati,i onda odjednom BUM. 

Leonida sada izgovori to posljednje kao da izvodi neki kazališni performans na audiciji, a Katrina i Jona lagano poskoče na trenutak sa svojih stolica iznenađeni njezinom afektivnom izvedbom. Leonida shvativši da nije sama pogleda na kratko Janija i Katrinu te nastavi s pričom 

-I tako mala, nevina, poslušna Zitica snimi porno uradak koji procuri ne samo po školi, već je došao, nažalost, i u ruke naših roditelja. Moja mama je odmah naravno uletila u moju sobu i počela me histerično ispitivati da joj dam lozinku od laptopa i od moba kak bi pronjuškala jel možda ja nemam neki sličan sadržaj na mobitelu.. Ja sam ju uvjeravala da nemam te da ja ne radim takvo što po zabavama kao ostale fukse. Uostalom kao da bih to čuvala negdje gdje bi ona mogla lako pronaći! Ali, naravno bila je i dalje uporna. I tako su onda mnogi roditelji počeli braniti svojoj dječici da se druže sa Zitom, a čak i oni koji su prijateljevali s njezinim starcima u slobodno vrijeme na čajankama prestali su dolaziti kod njih. Sjećam se kad su priredili veliku ljetnu zabavu u njihovom dvorištu za rođendan Zitine sestre, navodno je došla na kolače i tortu samo tetka Lili iz susjedstva. Zitina mlađa sestra se strašno naljutila na roditelje i Zitu kriveći nju da je ona zaslužna za to što nitko nije došao na rođendan i što ju sada ljudi mrze zbog Zitine pogreške. Zita je navodno nakon toga utrčala u kuću i prerezala vene tatinim žiletom. U svojoj sobi. Pronašla ju je majka kako leži iznemogla i krvava na podu. I tad je Zita završila na psihi. Navodno je tamo proplupala još više, pa onda u internatu. U internatu je završila po tom nekom posebnom programu, što znam. Uključila se i u neku vjersku sektu koja čisti od seksualnih grijeha, a njezini pripadnici vjeruju kako će s vremenom povratiti izgubljenu nevinost. I uglavnom je to sve što znam. O Davidu naravno nije bilo nikakve riječi, on se čak nije ni vidio na snimci pa nitko nije ni mogao znati kako se dobar doktorski sinčić nalazi na istoj snimci.

11. Jani

Katrina i Jani nakon Leoninog odlaska pospreme papire i prazne plastične čaše s kavom sa stola. Već jedan sat iza ponoći. Teta za pultom već je odavno završila s radnom smjenom. Dežurni čistač Max također. Katrina i Jani su posljednji napustili policijsku stanicu. Katrina izađe prva iz stanice na svježi zrak, a Jani za njima zatvori teška, troma drvena vrata od stanice. 

Zaključa ih i dobaci:

- Kakva noć, ha?

-Teška-odgovori Katrina. Sutra je novi dan, ugodnu noć ti žeilm!

-Također- 

reče Jani već jednom nogom zakoračivši u svoj maslinasto zeleni Mercedes G 270. 

Obožavao je taj auto. On mu je bio jedna vrsta skloništa za preživljavanje pored njegove kamp prikolice u kojoj je inače živio. Jedini problem je bio to što nije previše brinuo za čistoću svoga limenog mezimca pa se tako po autu nalazio pepel od cigareta, limenke od Coca-cole ili kofeinskih napitaka, koji su ga održavali budnim ujutro, popodne i navečer. Janijeva kamp-kućica je bila smještena izvan Grada na osamljenom mjestu što i priliči takvim zdanjima. Prije nego što se doselio u Grad živio je sa ženom i kćeri u obiteljskom stanu u Nizozemskoj. Žena mu je bila porijeklom Nizozemka pa su odlučili tamo osnovati život, ali brak je nakon izvjesnoga vremena propao, kako se priča po Gradu. Jani je odlučio potražiti posao negdje drugdje i odseliti iz Nizozemske. Pomoću jednoga prijatelja, šerifa u obližnjem mjestu, koje se nalazi par kilometara od Grada, dobio je posao u lokalnoj policijskoj stanici. Neki sumnjaju u tu priču da je samo tako donio odluku otići iz velegrada u mjesto za koje malo tko zna i koje je usamljeno i izolirano od ostatka svijeta. Policija ovdje više pije kave i sjedi po lokalnim birtijama i karta, nego što obavlja svoje dužnosti. Većina stanovnika vjeruje u drugačiju priču. Priča se kako je Jani u Nizozemskoj imao posla s lokalnom bandom u koju je upao zbog posla jer je nizozemska policija pokušavala razbiti lanac droge koji je tada bio čvrsto ukorijenjen u nizozemskom podzemlju te je Jani kao jedan od njihovih tajnih doušnika surađivao s ljudima koji su se bavili tim kriminalnim radnjama. Nagađa se kako je za vrijeme zadatka upao u pakao droge iz kojega se jedva izvukao. To je bio navodni razlog njegova raspada braka s bivšom ženom. Kako bi se u potpunosti odmakao iz svijeta droge i kriminala pobjegao je u Grad kako bi spasio živu glavu.

Jani skrene sa šljunkovite ceste na raskrčeni zemljani teren obrastao gdjegdje busenima trave. Samo par metara od ceste nalazila se na osami velika kamp-kućica iza koje se prostirala gusta borova šuma . Vani se čuje huk sova. Mjesec obasjava neravan put do prikolice, a ispred kućice laje veliki šarplaninac na lancu. Jani naglo zaustavi auto pred prilazom u prikolicu, a za njim se podigne dim zemljane prašine i usječe trag od guma u zemlju. Stupi jednom nogom van. Na nogama ima smeđe kaubojske čizme. Opipavši ispruženom nogom teren uhvati se rukom za gornji dio vrata automobila i iziđe van, zalupivši za sobom vrata svojega mezimca, dok mu među zubima visi poludogorjela cigareta. Na trenutak sve podsjeti na američki vestern. No, nedostaje mu revolver oko pasa i veliki smeđi kaubojski šešir na glavi. Kaubojske čizme već ima. Pravi kauboj bi skinuo šešir s glave i prislonivši ga na prsa naklonio se prpošnoj dami pred sobom. Ali Jani nema šešira, kao ni dame pred sobom, već samo velikog dlakavog psa koji uzbuđeno maše repom veseleći se dolasku gazde i svojoj večeri. 

Mir Sultan, mir!- poviče Jani na psa te mu se približi i odveže ga s lanca u čučećem položaju. 

Dobro je došao sam da, tko je moj lijepi dečko. Tko će sad jesti, Sultan će jesti da, da. Ajde debeli, ulazi unutra zahladilo je.

Jani otključa žuta vrata svoje limenke, a pas se veselo provuče između Janijeve noge i vrata kako bi ubrzao do kuhinjskoga pulta. Jani, držeći još uvijek cigaretu između zubi, započne pripravljati psu hranu. Spuštajući posudicu na pod gladna životinja nestrpljivo počne lizati Janija po prstima pa prijeđe na hranu

Dobro je dečko, gladan si da, dug je ovo dan bio, bogami za obojicu- reče pa se uspravi držeći ruke na kukovima. 

Tad se odšeta do svojega gramofona u koji je bila umetnuta ploča njegovog omiljenog benda Die Straits i pusti njihov hit Sultans Of Swing. Skine smeđu kožnu jaknu, odloži pištolj na kuhinjski pult i ugasi već dogorjelu cigaretu u pepeljari na pultu. Iz hladnjaka, kao i po običaju, izvadi ohlađenu limenku piva te skinuvši čizme sjede na fotelju ispruživši noge na stol. Upali televizor, nešto stariji od njegovih čizama, i počne prevrtati kanale u potrazi za kasnonoćnim vijestima. Red vijesti je ne iznenađujuće jednak kao i uvijek. Politička prepucavanja između Zapada i Istoka, neriješena pitanja s izbjeglicama, nasilje u obitelji i nestale osobe pod čudnim okolnostima. Ne mogavši više slušati stalno jedne te iste patetike prebaci na drugi kanal na kojemu se upravo odigravao talk show u kojemu se raspravljalo o nasilju nad ženama. Jani je bio pobornik ženskih prava, ali jednostavno mu nije do teških tema kasno navečer, a ovo je uostalom bila repriza od popodnevnog emitiranja. Okrene na Crime Chanel na kojemu se upravo prikazivao Hitchcockov film The Birds. Klasik iz 60-ih koji je zaveo mase gladnih obožavatelja horrora. Janija ovakvi filmovi opuštaju s obzirom na prirodu posla kojim se bavi, a koji je daleko stresnije od klišeiziranih horror-klasika. Vani se sprema nevrijeme. Puše snažan vjetar, a kiša polagano lupka po malom prozorčiću Janijeve kamp-prikolice. No, Jani je već u dubokom snu držeći limenku s pivom u jednom ruci na ručki od fotelje, a drugu da opušteno visi. S njegove desne strane opružen leži Sultan, koliko je dugačak i širok, naslonjene glave na prednjim šapama. Sultan hrče glasnije nego njegov gazda, a nakon ukusnog večernjeg obroka takvo što je i očekivano. Hrću tako skladno u paru uz ritam udaranja kiše po prozoru sve dok se duboko u noć ne začuje snažno udaranje po ulaznim vratima. Jani se prene iz sna protrljavši oči i usmjerivši pogled u televizor koji je prvi objekt u njegovom vidokrugu. Film je odavno završio, sada se prikazuje repriza late night talk-showa nekog kvazi-komičara. Sultan zareži i načuli uši čekajući da mu Jani da znak za pokret. Naučen je tako da kada Jani nije u blizini instinktivno brani kuću i napada protivnika, ali kada je Jani pored njega uvijek prvo čeka gazdinu procjenu opasnosti. Jani ustane i da znak prstom Sultanu da se ne miče s mjesta. Uze pištolj s pulta i zaputi se lagano ga nategnuvši prema vratima, jednim uhom okrenutim u smjeru vrata i nogom lagano savijenom u koljenu. Drugu nogu stavlja iza nje. U pripravnosti da potegne pištolj na uljeza kao James Bond 007. No, izvana dopire samo tišina. Nakon tridesetak sekundi začuje novi udarac o vrata. Jani poviče glasno:

-Tko je?

 a Sultan još jače zareži iskezivši zube. 

Odgovor ne dolazi, Jani pokazuje Sultanu, stavivši prst preko usta, da bude tih te izbroji u sebi do tri i premjesti pištolj iz jedne ruke u drugu. Naglim pokretom slobodne ruke otvori vrata. Brzinski se vrati u stari položaj uperivši pištolj u potencijalnog protivnika, ali pred njim se nađe samo prazan prostor. Nigdje nikoga. Zakorači jedan korak naprijed držeći još uvijek pištolj ravno uperen i gledajući u tamu ispred sebe. Sada je već toliki mrak da se ne vidi prst pred nosom. Najednom ugleda bijelu pojavu kako pretrčava preko zemljanog puta i utrčava u gusto šipražje. 

Ej, stani tamo!-poviče nervozno, a bijela pojava u daljini se naglo okrene. 

Jani sada ustukne korak unazad ne mogavši razlučiti san od jave. Ne ispušta pištolj iz ruku već samo brzinski jače zatrepće kako bi dodatno osvježio još zamagljene snene oči. Uvjeri se kako ono što vidi nije halucinacija od umora, već uistinu nakaza blijede puti, crvenih očiju i iskeženih zubi. Zubi su joj naizgled veći od same glave. Ogromni, debeli, žuti očnjaci. Prikaza se dobro vidi u mraku jer je gotovo bliješteće puti, a na sebi ima poderanu bijelu halju. Nije visoka, možda metar i pedeset, izrazito zgrbljena u leđima s nezgrapnim debelim nogama, jakih listova i nesimetrično velikih stopala. Tjelesna konstitucija koja podsjeća na hobita ili goblina. Većina glave joj je ćelava jedino po sredini glave ima dvije do tri stršeće sijede vlasi, dok joj ostali dio kose, duge do leđa, strši tek od sredine tjemena. Nešto kao fudbalerka u babe, pomisli Jani. Jani se sabere i povuče obarač kaneći zapucati u vanzemaljsku pojavu, ali se ona najednom zgrči i uz neki čudan zvuk gušenja, nalik dahtanju mopsa, odskakuće u žbunje oslanjajući se više na jednu nogu, nego na drugu. Možda je već negdje ranjena, pa šepesa. Jani zapuca, ali u zrak znajući da neće pogoditi goblinsku nakazu. 

13. 11. 2020.

Autorica teksta: Ela Ristevski