Srce na tračnicama

"Poštovani putnici, unaprijed se ispričavamo na potencijalnim neugodnostima koje će uslijediti. Također Vas molimo da se na naš znak iskrcate s mlažnjaka. Uskoro ćemo sletjeti na granicu s balkanskim zračnim prostorom, gdje, kako nam javljaju, morate nastaviti njihovim internim putnim sredstvima. Pri dolasku na Vaše ciljano odredište, na Vaš zahtjev pravodobno ćemo Vas kompenzirati preko Vaše platne aplikacije. Hvala Vam što ste odlučili putovati s nama."

Pogledam zbunjeno jedino četvero putnika koji su putovali sa mnom en route prema Bliskom Istoku. Svi su djelovali jednako zbunjeno. Nakon što smo izmijenili par smetenih pogleda i međusobno slijegali ramenima, pogledam kroz prozor. Mili zvuci stjuardesinog glasa emitiranog u moje uho kroz bežičnu slušalicu bili su u direktnoj jukstapoziciji s prizorima koji su mi se počeli otkrivati pred očima. Bližili smo se mađarskoj granici s Hrvatskom.

Koja rupetina, jebem ti sve. Tako mi i treba kad sam odlučio uštediti par novčića za jedan od posljednjih poslova koji ću ikad sklopiti. Treba nešto ostaviti unučićima. S gađenjem sam gledao kako dvojica divljaka mašu golim rukama da sletimo na oronulu pistu usred teške pripizdine. Koje je ovo stoljeće? Dvadeset i prvo? Tko još maše rukama da prizove avion? Štoviše, tko još traži od pilota da okrene kljun prema pisti? Nemaju li suspendiranu pistu? Necivilizirano.

Umjesto da zbunjeno odmahnem glavom, sada sam je zamahnuo s razočaranjem. Klikom na sljepoočnicu zaustavih emitiranje međunarodnih vijesti.

***

Zapljusne me smrad baruštine. Cijeli je krajolik (ako ga tako mogu nazvati) ličio na veliku baruštinu. Suton je stao zalaziti, što je davalo ovom prokletom mjestu jeziviju atmosferu. Jedan od glomaznih balkanskih grubijana samo je podigao ruku udesno i (pomalo nepristojno) prstom pokazao put, kazavši teškim slavenski naglaskom: "Ovim putem prema željezničkoj stanici."

Željezničkoj stanici?! U kojem su stoljeću ovi zapeli?

"Prijatelju moj, u žurbi sam. Imate li uopće ikakav zračni sustav putovanja?" upitah ga, očigledno rastresen.

"Ne od 2099. Morali prodati sve. Država u velikoj gabuli. Novčano."

Podignem obrvu. "Ma, ne seri.", pomislih. Očito je i u mraku prokužio moj izraz lica. Hladnim, dubokim, odmjerenim glasom samo mi odvrati: "Petsto metara pješice. Pazite na blato.", pogleda me, ogavno se iskezivši.

"Hvala.", odvratim sarkastično.

Nije se zajebavao. Prvim korakom zagazim u nešto što je imalo teksturu psećeg govna. Tako je bome i bazdilo. Tih petsto metara činilo se poput križnog puta za moje jadno srce. Ili, barem za ono što je ostalo od njega. Pitam se imaju li ovdje zdravstveno koje pokriva augmentacije na pejsmejkerima? Kad mi pogled padne na malenu, blijedu, oronulu lošu izliku za željezničku stanicu, momentalno sam pretpostavio da nemaju. Nešto mi je govorilo da im je naziv za kirurga i mesara posto istoznačnicom. Podsmjehnem se u bradu.

"Čovječe, kako se možete smijati u ovoj situaciji?", upita me jedan od suputnika, prijatelja po mučeništvu.

Prihvatim se za prsa. "Ništa, ništa... Samo...", zaustavim se. Nisam uspio dovršiti morbidnu misao. Nešto mi je govorilo da smo kilometrima daleko od najbliže medicinske institucije. A poprilično sam siguran da se tamo ne koriste suvremenim metodama. Jedino... Tko još to tako radi?!

***

Blatni, izmoreni - ali živi - stigosmo do željeznice. Vrata zaškripe, a nas zapljusne opojni miris vlage. No nigdje nikog na vidiku. Naravno, ovo nije bilo mjesto na kojem biste mogli očekivati da će vas poslužiti uslužni android na raspolaganju od nula do dvadeset i četiri - to je bilo i više no očigledno - ali dočekao nas nije niti jedan samposlužni aparat za karte. Na vlažnom zidu barem nas je dočekao vozni red, prikriven iza zamrljanog, smećkastog stakla. Sljedeći bi vlak stigao u 6 ujutro. Pogledam na sat i odmah pokunjim glavu.

Izgleda da ćemo morati prespavati u ovoj vukojebini. Nevoljko zasjednem svojom starom guzicom na škripavu klupu. Prije no što mi se spustio mrak na oči, u ušima mi je stalo odzvanjati jedno jedino pitanje: "Tko još to tako radi?"

***

Iz krajnje nelagodnog sna, probudi me krajnje neugodan, šiljasti lakat među rebra. Uz njega osjetim ubod usred prsnog koša. "Hej, čovječe... vlak je stigao."

"Napokon.", protrljam krmežljave oči i otvorim ih u potpunosti. Dočekao me apsolutni šok. "ŠTO JE OVO ZA LIMENKU?"

"Ovo je vaš prijevoz, gospodo.", obrati nam se još jedan teško akcentuirani glas s ulaza u vlak. Kondukter je vrata otvorio ručno. Ručno! Imali ikoga tko još uvijek nema automatizirana vrata?

"Prvo bih vas molio osobne podatke. Imate li kakav popust na račun vaše prijevozne kompanije?"

"Zašto? Nisu li vam javili, Bože mili?", upita jedan od mojih suputnika. Dočekao ga je potpuno teleći pogled.

"Javili? He-he. Trebate mi to sve zapisati. Uz vlastoručan potpis.", kondukter mu preda neki duguljast predmet, koji je izgledao poput pisaćeg, uz papirnati obrazac. Nešto čega u civiliziranom svijetu već odavno nema.

"Što je ovo? Čovječe, nemate li nekakav skener prsta? Ovo bismo mogli riješiti u manje od dvije minute.", upitah ga, blago rečeno zaprepašteno. Osjetih stezanje u prsima.

"Jeste dobro, gospon?", ravnodušno mi odvrati tupavi kondukter. "Uglavnom, trebam nekakav papirnati trag. Plaćate novčanicama. Cijena vam je u donjem desnom kutu."

"NOVČANICAMA?!", nisam stigao ni dovršiti tiradu, kada mi pogled padne na cijenu. U istom trenu, moj pejsmejker zataji. Nisam mogao zaustaviti svoje tijelo koje se odjednom oduzelo i stalo lagano padati prema tračnicama, kao da je punjeno olovom.

Koje li sreće da je zadnje što sam vidio prije vječitog sna taj pogled. Taj jebeni teleći pogled.

***

Više od godinu dana trebalo je hrvatskoj vlasti da obavijesti obitelj Earhart o smrti njihovog starosjedioca. Na adresu u Novom Londonu stiglo je izlizano, požutjelo pismo, obavještavajući gospođu Earhart da su zbog problema u transportu bili u krajnjoj nemogućnosti da joj dostave tijelo supruga s druge strane Europe te da se nadaju da će razumjeti što su ga jednostavno tamo pokopali. Ručno. 

"Pokopali? Ručno? Tko još to tako radi?", jedino je što se jadna gospođa mogla upitati prije nego što je ugledala račun na dnu. Račun koji traži naknadu za pokop. Plus kamatu za neuplaćenu kartu.

Gospođu Earhart također je strefio herc. 

Nikola Foršek