Transrealizam i distopija oko nas
Skoro pa četrdeset godina prešlo je otkada je Rudy Rucker objavio svoj "Transrealistički manifest" (A Transrealist Manifesto). Odonda, dokazao se kao jednim od ključnih figura, ne samo u iniciranju ovog književnog pokreta nego i u poticanju jednog od najšire poznatih SF žanrova - žanra cyberpunka. Tijekom osamdesetih i devedesetih, cyberpunk je stagnirao isključivo u domeni romana, kratke priče i filma (uzmimo romane i kratke priče Williama Gibsona i Philipa K. Dicka te filmove snimljene prema, to jest inspirirane takvim pričama, poput Blade Runnera). No nedavno se ponovno javio u obliku TV serija i video igrica, kako je tehnologija za unapređenje računalne grafike i CGI-a iznimno napredovala - dovoljno je samo baciti pogled da Netflixovu seriju Digitalni ugljik ili relativno nedavni projekt računalne kompanije CD Projekt pod nazivom Cyberpunk 2077.
Što je potaknulo tu ponovnu zanimaciju za ovaj žanr? Pogledajmo samo stanje na globalnoj sceni. Otvorite li najnovije vijesti ili izađete li danas igdje na ulicu, zamislili biste si možda da se i sami nalazite u nekoj ludoj seriji. Medicinske maske u trgovinama, kafići donedavno pod ključem (Tuko Tuković jedva je dočekao da se otvore, da može napokon opet početi piti svojih pet kavica na dan i tračati), socijalna distanca, pandemija. Prikriveni autokrati ponovno pokreću nemire na svjetskoj razini. Sve veći broj lažnih vijesti i pobuna; bolnice pune, škole donedavno prazne, a svi koristimo najnovije gadgete kako bismo mogli pratiti ne samo "hibridnu" nastavu i online sastanke nego i vijesti kojima nas mediji svakodnevno bombardiraju te gluposti koje svakodnevno iznjedre stranice poput Tik-Toka i Facebooka. Ne čini li vam se to sve možda čak i pomalo abnormalnim? Nadrealnim? Kako se sve to može događati u dvadeset i prvom stoljeću?
Kao da smo iskočili iz nekog romana u čistu distopiju. Nažalost, u doba masovnih medija, postali smo vrlo podložni dezinformacijama. Različite stranke sa svih strana pokušavaju se okoristiti ovom novonastalom situacijom, korumpirani političari mašu okolo grafovima, a svuda oko nas ljudi se međusobno prepucavaju, svi na rubu živaca. Svatko se oko nas odjednom našao pametnim. Svatko zna znanje. Svatko je u stanju gledati svisoka. Moralizirati. Nositi masku ili ne nositi masku? Vjerovati znanosti ili zavjerama? Tko je bolje opremljen informacijama o umrlima - Katica ili Štefica?
Ova distopija oko nas može se pretočiti u prefiks trans- u transrealizmu. Međutim, činjenica koja stoji jest da se nalazimo u stvarnosti. Opipljivoj, objektivnoj, onoj kojoj možemo namirisati, opipati, vidjeti, čuti.
Upravo zato nam trenutno treba transrealizam kao književni pokret. Pokret koji će opisati ovo ludo, šizofreno doba u kojem se nalazimo. Opisati ga nepristrano, onako kako jest, bez zauzimanja strana. Bez moraliziranja. Bez prepucavanja. Tko zna - možda nam otkrije i nešto o našoj ljudskoj prirodi.
Nikola Foršek