Velesov znak

Nikola Foršek

Kao i svakog prvog proljetnog jutra - prvog pravog proljetnog jutra - Robert Saršić krenuo je na svoju, već ritualnu, godišnju ribičiju. Krajem zimskih mjeseci, kad je priroda ponovno počela pupati, trakošćansko je jezero bilo najljepše, barem onoliko koliko mu je to velika kupola koja ga je okruživala to dopuštala. Cijelu su park-šumu, naime, obujmili debelim slojem nanostakla, desetljećima prije Robertova rođenja. Dogodilo se to neposredno nakon što se panonsko područje sasvim slučajno našlo na putu nuklearnog razaranja u kojem je velik dio znamenitosti, poput Trakošćana, ostalo skoro pa u potpunosti razoreno. Morali su proći mjeseci i mjeseci prebacivanja odgovornosti s jednog nesposobnjakovića na drugog, zbog nečeg što je velikim europskim silama bilo ništa više doli kolateralne štete, da bi Trakošćan ponovo prešao u ruke nekog austrijskog privatnika, dobro podmazanog grofovskog sinčeka koji je kao "najčišći" benefaktor htio ostati anoniman i barem djelomično obnoviti propalu park-šumu (koju bi kasnije, naravno, koristio kao vlastiti resort). Tako je iznad cijelog jezera postavljena ta kupola kojoj je jedna jedina namjena bila "odvojiti i stvoriti biokarantenske uvijete koji bi kroz naredna desetljeća, nadajmo se, uspješno povratili barem mrvicu bioraznolikosti ovog iznimnog mjesta kroz najnovija znanstvena dostignuća u procesima teraformacije". Nakon što se to i desilo, a društveno se stanje koliko-toliko stabiliziralo, ispostavilo se da se namjere čak i "najčišćih benefaktora" ne razlikuju baš u potpunosti od državnih, pa je park-šuma opet postala omiljenim zagorskim turističkim hot-spotom - uz, naravno, pozamašnu cijenu, ako ste si zaželjeli priuštiti najluksuzniji pregled nekadašnjeg bisera zagorskih perivoja.

Gledajući prema nebu, Robert je shvatio da je zabezecirano ribičko mjesto bilo vrijedno svake lipe. Kupola je doista davala posebnu kvalitetu sunčevim zrakama koje su se lomile kroz staklo, stvarajući dojam kao da kroz tek zatopljeli zrak, koji je punio pluća svježinom minule zime, padaju kakvi ostaci... vilinske prašine, pomisli Robert. Bacivši udicu u bliješteće jezero, pratio je malene kružiće na površini vode, zavaljen negdje na sjeveroistočnom kutku, lagano upijajući sve boje, mirise i zvukove, svu ljepotu prirode bez koje je izvjestan broj godina morao provesti. To mu je vraćalo energiju, osjetio je kako bi na ovom, njemu skoro svetom mjestu, mogao čak i pustiti vlastite korijene. Proveo je pet minuta upijajući toplinu sunca, oružan strpljenjem, osluškivajući pjev malenih vrabaca koji su s vremena na vrijeme sletjeli da se okrijepe. Tu i tamo morao ih je otjerati da mu ne remete savršen mir, jer već nakon pola sata niti jedan grgeč nije se ni približio udici. Nakon sat vremena, promatrajući dubokoljubičaste jaglace s izrazom apsolutne i pomalo tupave dosade, odlučio je pažnju usmjeriti na koloniju mrava koja je putovala oko vlažne hrastove kore na koju je bio, oh, tako spokojno naslonjen. Odlučio je napokon razgibati već zgrčene noge.
"A kud bi mi vi?" potepa mravima, kao da mu zaista i mogu odvratiti, i uz krckanje koljena, otrese tupi umor s nogu. Okrene glavu prema ruševini nekadašnjeg dvorca i s određenom dozom nostalgije prisjeti se straha koji je kao maleni dječak osjećao gledajući jelenje lubanje u lovačkoj dvorani na ulazu. Danas, stojeći i dalje ponosno, no oronulo iznad jezera, poput hebrejskog golema koji ga pažljivo čuva, cijeli dvorac izgleda još jezivije. Niz kičmu mu prođu žmarci te momentalno trzne glavu prema malenim insektima. Stade ih pratiti. Polako je gacao oko vlažne zemlje tik do vode i duboko udisao njezin miris. No uz vlažan miris zemlje, istančane nosnice uhvatile su još jedan, gadniji miris koji mu se odjednom silom nametnuo. Bio je to miris paleži. Tako mi svih genetski modificiranih štuka! uzvikne Robert. Nije valjda! Očekivao je ono najgore: netko je u šumi nešto potpalio, i to nedavno. No, da je tako bilo, već bi do sada valjda vidio dim. Uz olakšanje, krene užurbano trčkarati u potrazi za izvorom trulog smrada. Našao ga je na dvjestotinjak metara od svog mjesta, među drvećem - bilo je nemoguće ne zamijetiti širok, čađavi krug, crn poput ugljena, koji je okruživao ogroman, hrapav, kamen neodređena oblika na kojem je bio nacrtan nekakav čudan, smećkasti, trokutasti znak.

Kad mu se Robert napokon približio, lecnuo se i skočio skoro pa tri metra unatrag. Ne, vatra se nije iznenada proširila ili nenadano opet buknula. Ne, nijedno drvo nije srušeno ili spaljeno. Jedva da su dirnuli prirodu. Ono što ga je prestrašilo bila je činjenica da je simbol, bez ikakve sumnje, bio iscrtan krvlju, u potpunosti posušenom. Životinjskom ili ljudskom, nije mogao znati, no ionako nije namjeravao ostati ni minutu dulje da sazna. Brzinom velike mačke, Robert se okrenuo na peti i zapičio na mjesto s kojeg je stigao. Psujući ispod glasa zbog toga što mu je izlet upropašten, brzinski je sakupio ono malo opreme što je ponio sa sobom, prije no što se primio štapa koji je još uvijek u potpunom miru pod kosim kutom stajao u vodi. No čim ga je Robert povukao prema sebi, naišao je na stanovit otpor. Nije valjda da je baš sad nešto odlučilo zagristi? Furiozno krene namatati udicu. Ono što je vidio na njenom kraju bilo je dovoljno da mu zada srčani udar.

Glava - ljudska glava, odvojena od svojeg tijela i spržena poput ćevapa predugo ostavljenog na roštilju. Buljeći u prazne duplje i komadiće mesa koji su visjeli oko čeljusti, Robertu se digao želudac. Ne samo da sada neće moći biti u prilici da si upeca ručak nego do kraja dana neće moći ništa staviti u zube. Povratio je.

*

Inspektor Lesner zadovoljno je mljackao jezikom nakon obilnog ručka, spuštajući se bez ikakve žurbe na prvu razinu. Ovdje je sve išlo sporo. Dok su Slovenci s jedne strane, a Mađari s druge, već ekstenzivno počeli na obnovi ratom zahvaćenih područja, u Varaždinu su se još češali po šijama, ne znajući što bi sa svim tim kršem. Ali, malo po malo, i razrušeno je područje postalo svojevrsnom nultom razinom od koje su krenuli u vis. U pedeset godina, što ih je dijelilo do sredine 23. stoljeća, grad su uspjeli dovesti čak do punih 10 razina! Zbog, naravno, limitiranog broja antigravitacijskih vozila, razine je spajala polovno sklepana mreža cesta i dizala. Spuštajući se jednim takvim dizalom, Lesner je nastavio sa svojim slasnim mljackanjem, a tome je imao dva razloga - svoju glomaznu trbušinu upravo je natrpao cijelom puricom, kao prvo; a kao drugo, ovakvo nešto nije se za njegovih četrdeset godina još desilo! Bazirajući gotovo cijelu svoju mizernu karijeru na rješavanju papirologije i dijeljenju kazni za nepropisnu vožnju i parkiranje te razrješavajući tuče, napokon ga je zapalo i jedno ubojstvo. I to teško, koliko je uspio pročitati! Nije se, naravski, ni trudio pročitati sve detalje izvješća - tko je još vidio to raditi? U današnje vrijeme čitati, to je relikt prijašnjih stoljeća, poput ribarenja kojim se i onaj jadni mamlaz koji je pronašao leš bavio. U svakom slučaju, na pladanj mu je napokon servirao nešto zanimljivo.

"Nino, kaj si mi to donesel?" tek usputno dobaci mrtvozorniku, otvarajući vrata mrtvačnice oko pola sata prekasno. No glas koji mu je uzvratio, nije bio glas Nine.

"Inspektore. Vašeg smo mrtvozornika zasad oslobodili dužnosti. Istragu ćemo većim dijelom preuzeti mi." odvrati mu hrapavi bariton, iz neodređenog smjera.

Krajičkom oka, Stjepan Lesner zamijetio je visoku siluetu u kutu sobe koja mu se iz sjene počela približavati. Pred njega istupi suhomanjasti čovjek paperjaste kose boje pijeska, s istim takvim gustim brčinama.

"Neukusno od mene. Nisam se predstavil. Načelnik Krislić, zagrebački MUP. Nadam se da bumo dobro surađivali." odmjereno se predstavi brkata pojava.

Naravno. Zagrepčani. Ali samo zbog jednog leša? Nekaj tu ne štima, pomisli si Lesner.

"D-da. Naravno." promuca Lesner, pružajući svoju masnu, znojavu ručetinu, ali ne prije što ju je obrisao o isto tako masnu nogavicu zamusanih hlača.

"Pročital sam da su na dvjestotinak metri od tijela naišli na simbol. Imate možda kakve ideje o tome kaj zapravo znači?"

"Ja... ovaj... ne, još nismo u potpunosti dovršili obradu podataka." ponovo zamuca Lesner. "A zakej ste... hm... tak brzo dokurili, ak' smijem pitat?"

"Zato, gospodine Lesner," odgovori mu Krislić, "jer smo ovakav znak već vidjeli pokraj dva leša na dvije različite lokacije na Medvednici."

*

U dva tjedna od početka istrage, Lesner je i dalje prazno buljio u fotografiju simbola ispred sebe, debelim kažiprstom stružući nedefiniranu masu sala koju je nazivao vratom. Provukli su simbol kroz sve moguće suvremene digitalne enciklopedije simbola, fokusirajući se ponajprije na simbole uličnih bandi i sličnih im organizacija, ali bez ikakvih plodova.

Na stotine je amaterskih "istražitelja" i takozvanih "stručnjaka" bacilo na njegovo dešifriranje, što ga je iritiralo do besvijesti - izgleda da je od nekoga informacija procurila. Što ga, zapravo, ne bi ni trebalo čuditi. Ali neprestana zvonjava nije ga mogla ne živcirati. "Halo, policija? Ja vam mislim da je to nekakav znak yakuza. Je istina da bu se japanska mafija preselila i ovde?"; "Halo? Velim vam ja, to vam je neka skupina fakinov. Još malo pa bude Varaždin pun bandi. Bolje bi vam bilo da to..."; "Halo, zovem zbog simbola. To vam je sigurno nekakvo božanstvo. Nisam siguran kakvo. Vjerojatno nekakvi afrički..."

Većinu ovih poziva odmah su u srezali u korijenu. Šta će im ta hrpetina samoprozvanih "lovaca na natprirodno"? Samo štopaju telefonske linije.

Dok je veleštovani inspektor svoju veleštovanu želučinu otišao napuniti već trećim obrokom (ovaj put uz obilniji desert i još jednu flašu vina), svoj je posao ostavio nižerangiranima na brigu.

*

U međuvremenu, trupla su se u zagrebačkoj Medvednici nakupljala eksponencijalnom razinom, u kraćim razmacima, a s njima i isti misteriozni znakovi. Za razliku od svog gojaznog kolege, Krislić se čak prisjetio konzultirati i pokoju fizičku knjigu, a - koliko god to nerazumno zvučalo njegovim kolegama - čak i pokoji savjet takozvanih "amaterskih istraživača".

Uputio se zato već nakon drugog trupla u zagrebački državni Arhiv, koji se nalazio na Trećoj Razini, u potrazi za dugogodišnjim poznanikom, profesorom Grajićem.

"Šefe!" prisno ga pozdravi profesor, punim glasom, čim ga je vidio kako sa suprotne strane masivnog arhivskog predvorja. Lice mu se načas ozarilo, a istim časom i smrknulo. "Kako napreduje istraga?" upita ga, naslućujući već razlog Krislićevog dolaska.

"Loše." odgovori inspektor, svojim prepoznatljivim dubokim glasom. "Trupla su spaljena do neprepoznatljivosti. Nemamo ništa osim..." time brzim pokretom zasukne rukav, pritišćući gumb svoj digitalnog sata iz kojeg iskoči hologram znaka. "Ovoga. Mislil sam da bi se možda vi razmeli u ovo."

"Dobro ste mislili." naceri se profesor. "Dajte mi sekundu."

Užurbanim korakom, profesor se zaputi prema dizalu njemu slijeva, dok ga je Krislić prekrštenih ruku pričekao u prizemlju, čvrstog stava, poput jednog od kipa koji su ga okruživali. Pogledom prozuji po arhivu i pripadajućoj mu knjižnici. Bila je čudnog dizajna, svojevrsni spoj kakvog sterilnog laboratorija i kakve antičke knjižnice, možda aleksandrijske, pomisli inspektor. Zidovi koji su se vinuli u visinu bili su prepuni knjiga, tih tisućljetnih vrela znanja, uz koje su se nalazila i moderna računala, u svrhu digitaliziranja svog znanja na koje se naiđe. Profesorova ideja je bila da se police ipak napune knjigama. To mu je, kako kaže, davalo inspiracije za istraživanja. Inspektor se morao složiti, bilo je nešto u tome. Duboko udahne miris starih knjiga, vrativši se načas u neko drugo vrijeme, stoljećima, čak i tisućljećima udaljeno.

"Ovo vam je, dragi moj prijatelju, znak Velesa." iz tog transa prekine ga profesorov glas. Gegajući se natrag, u rukama je držao otvorenu enciklopediju.

"Znak čega?" izbezumljeno upita Krislić.

"Znak koga, dragi moj, koga... Veles. Staroslavenski bog stoke i, kao Perunov protivnik, podzemlja. Također i bog zemlje, čuvar šume. Ako se ikad zagubite u šumi, uz njegovu ćete pomoć uspjeti naići na izlaz." uzbuđeno mu odvrati profesor, pokazujući mu isti onaj znak kojeg su pronalazili na mjestima zločina - preokrenuti trokutić s "rogovima" iznad sebe.

"Šume? Hmmm... Ima smisla." zamišljeno odgovori inspektor. "Ali kakve bi veze Veles mogel imati s žrtvovanjem? Sve žrtve su očito bile spaljene, a zatim odbačene u stranu da istrunu."

"Praksa je postojala među starim Slavenima održavati velike krijesove za svoje svetkovine. Ali prema onome što ja znam, ni jedan od tih običaja nije uključivao ikakvu vrstu žrtvovanja. Pjesma je bila ta koja je imala magična svojstva. Riječ, šefe, živa riječ!"

"Smirite se profesore, nećemo vas ovde i sad strefi herc." grleno se nasmije Krislić, da bi se opet zamislio. "Šuma... krijesovi...zaštitnik..." krenuo je ponavljati poput mantre. "I to je nekaj. Barem da se od nečeg počne. Hvala vam, profesore."

"Uvijek na raspolaganju, šefe. Ako vam išta zatreba, znate gdje me i kako možete naći."

Munjevitom brzinom, Krislić se zaputi prema postaji, nemajući ni najmanje namjere javiti se onom krmetu od čovjeka, Lesneru. Sad kad napokon ima polazišnu točku, vrijeme je da se primi posla.

*

Neopaganizam? Ne, to nema nikakvog smisla. Protrljao sam krvave oči po ne znam koji puta, buljeći prazno u natuknice ispisane na ekranu koje mi je profesor sažeo i poslao malo prije ponoći. Svratim pogled na trepteći sat. Tri propuštena poziva od Sanje, pola sata sna i litre i litre kave u sistemu, a i dalje nisam ni bio blizu ikakvoj važećoj teoriji.

Povukao sam malaksalim prstom po holo-slici i povratio slike s mjesta zločina. Jedna te ista glupava misao vrtjela mi se po glavi. Kult. Ali to nije moguće. Na ovim prostorima već desetljećima ne postoji nijedan oblik organizirane religije, a kamoli ikakvih manjih grupa. Osim toga, ako bi moja nazovi teorija o kultu bila točna, njihove bi se vrijednosti kosile sa svim vrijednostima neopaganizma, koji je uostalom zamro već sredinom 21. stoljeća. Nema tog paganizma na ovim prostorima koji se ikad temeljio na žrtvovanju. Zagledam se u treću žrtvu, onu iz Trakošćana. Kakva vrsta poremećenog uma bi mogla ovo i na koji način opravdati, čak i u ime Majčice nam Prirode? Bezumno, besmisleno, prenasilno. Krvavo. Do te mjere besmisleno, da je čak počinjalo imati smisla. Prođu me žmarci. Krv. Simbol života. Veles. Simbol prirode. Jedna velika žrtva prirodi.

Krisliću, Krisliću, a kaj buš sad? upitam samoga sebe. Sva su trupla bila spržena do stanja neprepoznatljivosti. Naš Gabrijel (blagoslovljen bio) je proveo sate i sate tražeći čak i trunku dokaza. Nije uspio. A ako on nije uspio, kako bi tek Varaždinci mogli. Od nekud moraš početi.

*

Mrak. Crni, sveobuhvatni, gutajući mrak vladao je nultom razinom. U toj crnini nazirala se malena krijesnica vatre, blago osvjetljujući tucet lica sakrivenih ispod kapuljača.

"Braćo." zvonki je glas odzvanjao u krugu tuceta visokih, jedva vidljivih silueta oko širokog, zakržljalog, šupljeg hrastovog panja, srezanog pri samom dnu. Jadan, blijedi, kržljavi ostatak prijašnjeg doba. "Vrlo smo blizu cilja."

"Govoriš to zadnja dva tjedna." iz neodređenog smjera u krugu odvrati mu tanašan glasić.

"Strpljenja brate! Sad nije vrijeme za kolebanja. Pogotovo s tvoje strane."

"Ne trebaš me podsjećati!" zapiskuta još tanje isti glas.

"Onda dobro znaš da je na tebe red. Jedino ti i brat Goran niste prinijeli žrtve. Još malo i zatvorit ćemo krug."

"I to je sve?"

"Sve? Naravno da nije. Začkomi sada na trenutak. Vrijeme je, braćo. Pomolimo se..."

Potpuna tišina nulte razine davala je odzvanjajućim glasovima još zlokobniji predznak.

*

Vlažna, smrdljiva, prazna i jeziva. Takva je bila nulta razina. Krislić ju je oduvijek mrzio upravo iz tih razloga. Pogotovo varaždinska. A upravo se na nju zaputio. Nužda ne pita. Jučer su upravo u dravskoj park šumi, blizu mjesta na kojem je nekoć stajala hidroelektrana, naišli na još jedno mrtvo tijelo. Budući da je velik dio trupla pronađen na zagrebačkoj Medvednici, nešto mu je govorilo da će njegovi krivci, koliko god da ih je, još jednom udariti na istom mjestu. Sad kada je bio vođen mišlju da se radi o kultu, mali glasić u glavi govorio mu je da ritualnost voli repeticiju. Opet će se morati obratiti onim nesposobnjakovićima za pomoć, što mu baš nije bilo milo. Pola njih spavalo je na straži, druga polovica bauljala je oko gotovo presušene rijeke kao da i sami spavaju - sve u svemu, ni jedan od njih nije bio od baš prevelike koristi. Trkne jednog od njih, po izgledu najmlađih.

"Slušaj, se mogu uzdati u tebe?"

"Naravno, gospon Krislić."

"Dobro otvori oči. Pazi. I podsjeti ih da ostanu u mraku." potapša ga po ramenu.

"Jasno." odgovori mladić, pomalo neentuzijastično.

Krislić duboko udahne i okrene se na peti. Opremili su ih naočalama za noćno gledanje. Kakvog li rasipanja resursa. Krene vući svoje teške, olovne, umorne noge u smjeru grada, još jednom pregledavajući holo-bilješke. Ostaci jučerašnjeg krvoprolića. Uz pojedine novine. Na mjestu zločina pronađen je dio poruke ispisan njemu nepoznatim pismom, neprevodiv nijednom njima poznatom spravom. Profesor ga je uputio u jedino mjesto u Varaždinu u kojem će moći naći nekoga tko će mu biti od pomoći. Bila je to malena knjižnica na prvoj razini, sagrađena na temeljima već odavno propale crkvice. Tamo ga je čekala Envira.

*

Napokon. Jozo Brolić uspio je dizanjem svoje suhe, odviše mršave ruke prizvati jedan od antigravitacijskih taksija i sjesti na suvozačko mjesto.

"Braće Radića, peta razina." dobaci figuri na vozačkom sjedalu koja mu bez riječi kimne.

U sjedećem položaju, Jozo opet primijeti veliku fleku od kave na svojim pokrpanim hlačama. Još jedan uobičajeni osmosatni dan u uredu. Tona papirologije koju treba digitalizirati, neugodni kolege i još neugodniji šef. Toliko je čekao da ponovo zalegne u krevet da je jedva uspio držati oči otvorenima i shvatiti da je vozač skrenuo nizbrdnom putanjom prema prvoj razini.

"Ej, koji vam je vrag? Rekel sam: peta razina! Peta!"

Zataškao ga je hladan osjećaj oštrog metala na potiljku. Netko mu je uz žilu kucavicu prislonio ledenu oštricu noža. Čelo mu oblije još hladniji znoj. Tisuću i jedna misao preleti mu kroz polupraznu glavu, puneći ju strepnjom. Što da radi? Da se odupre? Ne. Preslab je za to.

"Zakej baš ja?" uspije zapiskutati nakon izvjesnog vremena, vrpoljeći se na sjedalu.

"Za viši cilj." reski udarac u zatiljak glave onesvijesti ga u manje od sekunde. "Kolateralna šteta. Ti si samo potrošna roba. Stoka. Ne bi razumio."

*

Zastadoh na malom pragu oble, neosecesijske zgradice. Iznad okna malenog, kružnog prozorčića na vrhu stajao je još jedan trokutasti simbol. U samom je središtu ovoga stajalo veliko oko. Svevideće, sveznajuće, koje kao da gleda na ovaj mali gradić i nepristrano, nezainteresirano prati sva dosadna lica koja se bave svojim nevažnim problemima, s jednom jedinom namjerom - da se smije njihovim jadnim, malenim, bezvrijednim životima. Šarmantno. Ako se dobro sjećam, i ovaj sam simbol prepoznao u profesorovoj enciklopediji. Znak slobodnih zidara. Stresem se. Predugo sam se zabuljio u oko: dobio sam dojam da stvarno bulji natrag u mene. Još gore, da pilji ravno kroz mene.

Stresem udove i pokucam na metalna vrata.

Ništa.

"Envira?" proderem se. "Molim vas... u maloj sam... žurbi."

Nakon što sam naglasio posljednju riječ, vrata se napokon otvore, pozivajući me u maleno predvorje, na čijem je suprotnom zidu stajao stajaći stol, a iznad njega balkon prepun knjiga. Kroz njih je probirala oniža, vitka žena duge, sjajne crne kose koja joj je prekrivala leđa.

"Gospodin Krislić."

"Da." iza mene se zalupe vrata. "Lepi vam je ovo prostor." dometnem. "Ako se ne varam, ono na fasadi je znak..."

"Slobodnih zidara, da. Prosvjetitelja. Prosvijetljenih." kaže odmjereno, lakonski. "Mislila sam, gospodine Krisliću, da vam se žuri." okrene svoje blijedo, ispijeno lice prema meni i probode me svojim blijedoplavim očima.

"Ah... da. Profesor je mislio da ćete mi moći..."

"Profesor je, hvala Perunu, mislio unaprijed."

"Hvala komu?" njezina me pojava potpuno zbunjivala. Morao sam odvratiti pogled od njezinih hladnih očiju.

"Nije važno. Ono što je važno, jest da vaš dio teksta predstavlja inkantaciju, ispisanu glagoljicom."

"Inka... što?"

"Inkantaciju, Krisliću. I to nekromantsku."

Zatreptah par puta.

"Nebulaznite. Nisam skužil ni polovicu onoga kaj ste upravo izgovorili."

"Nekromancija je, ukratko, prizivanje paranormalnog. A inkantacija je spoj riječi magičnih svojstava. Vaši počinitelji žele prizvati... nešto."

Nastupila je mučna tišina. Suzdržavao sam se od toga da ne prasnem u smijeh.

"I vi stvarno mislite da je to moguće?" upitam, pomalo posprdno. Nanjušila je sarkazam.

"To je na vama da prosudite." odgovori rezignirano.

Tišinu knjižnice prekine krckanje digitalnog sata. "Šefe, pratimo blago treperenje baklje. Kreću se prema srcu šume." protišti poluglasni šapat.

Hvala dragomu dvocijevu puške. Ipak su se razbudili.

"Nastavite. S razmakom. Jasno?"

"Jasno, šefe."

Jedan ugao njezinih teško namazanih usnica se lagano zavinuo.

"Bolje vam je da krenete. Uvjerite se sami. Upozorenje stoji."

Poslušao sam savjet i proletio natrag kroz automatizirana vrata. Od tog usahlog lica hvatala me jeza.

*

Pod okriljem mraka i šaša, kretali su se tiho, na vršcima prstiju. Bili su blizu cilja, nisu trebali žuriti.

Natjerali su ga da vuče jadnička. Izgledao je anemično. Ali poslužit će svrsi. Pod pritiskom svog zadatka, čak mu je i te slabašne nožice bilo teško vuči. Nije naslućivao ništa oko sebe. Um mu je bio zaokupljen ponavljanjem inkantacije.

Stigli su do starog hrasta. Ovaj je jedini uspio preživjeti. Njegova izbrazdana kora odisala je nečim drevnim. Udahnuo je miris zemlje i uz glasan, tup udarac spustio slabašno tijelo. Probudio se dok su ga vezali uz drvo. Ogledavao je oko sebe u čistoj panici, cvileći poput neke svinje. To i jest. Svinja. Obična životinja.

U to se barem uvjeravao. Ustvari se tresao od straha, unatoč toploj ljetnoj noći.

"Vrijeme je brate." reče mu Glavni, dok je oko sebe crtao krug.

Krug odjednom zabljesne vatrom. "Vrijeme je! Započnite inkantaciju!"

Ispruženom šakom pokaže na slabašnog čovjeka privezanog za hrast. "Sada!"

Iz očiju anemičnog čovječuljka isijavao je čisti zrak. Hvala Velesu pa mu nije mogao uzvratiti pogled zbog kapuljače. Inače bi shvatio da se i on osjeća isto tako. Koljena mu počnu klecati dok je, oko njega, inkantacija postala sve glasnijom i glasnijom.

Dok prodoran glas odjednom ne prekine inkantaciju.

"Okruženi ste! Specijalna policija! Držimo vas na nišanu!"

Nada, u očima čovječuljka.

"SAD! Probodi ga!" animalno se prodere Glavni i zgrabi ga za zglob. Prodorna bol mu prođe rukom dok ju je vukao prema žrtvi, toliko furiozno da je mislio da će mu je otkinuti u ramenu.

"Zaustavite ovu ludariju!" zazvonio je Krislićev glas. "Čemu sve ovo?"

"Veles! Veliki Veles! Nekaj kaj vaši mali mozgovi nebudu nikad shvatili. Došel bu! I opet uspostavil red!"

Sa svih strana prasne smjeh.

"Red? Za to imaš nas. Dečki, ne mislite možda da je vreme da uspostavimo malo reda?"

"Vi? Ha! Ne, nitko od vas više ne vjeruje u prirodu. Metalne puške, metalni oklopi, metalne zgrade! Sve metalno. Pogledajte oko sebe! Priroda je do temelja uništena!"

"I ti misliš da joj pomažeš? Paležom?"

Još jači smijeh.

"Sinek, ne bulazni. Pusti dečeca. Ajde." Krislić ga svojim dubokim glasom pokuša smiriti.

"Ne!" i u trenutku potpune animalnosti, istrgne lovački nož i nasrne. Krislić nije imao izbora. Pucanj je probio tišinu šume. Nastane strka. Na desetke tijela započne žestoku borbu.

"Vatru, vi bedasti Varaždinci! Ugasite vatru!" naredi Krislić, pritišćući dvojicu zakrabuljenih figura u suhu zemlju.

Gašenje kao da je trajalo cijelu vječnost. Šaka dima u Krislićevim ušima, očima, nosu. Dobreno se iskašlje dok su mu se oči privikavale na situaciju.

Dok se zavjesa dima napokon spustila, zamijeti duboku lokvu krvi koju je osvijetlila puna mjesečina. U njoj, mladić kojeg je propucao.

Grlo mu je, ispunjeno krvlju, ispustilo jeziv, grgljajući zvuk smijeha.

Ovo je bilo previše krvi, pomisli Krislić. Previše za jedno tijelo. Ošine pogledom u stranu.

Iz jadnih, mršavih prsiju čovječuljka virila je ornamentna drška noža. Sve je izgledalo da je ono malo krvi što mu je kolalo žilama curilo - iscurilo u već postojeću lokvu.

Nešto je tu bilo čudno Krisliću. Sama zemlja navlažila se, kao da je... kao da je upila znatnu količinu krvi. Osjeti podrhtavanje.

Smijeh umirućeg slabio je. Nadjačao ga je dubok smijeh. Hrapav smijeh. Smijeh koji kao da je izlazio iz samih korijena drevnog hrasta.

Demonski smijeh.

***