Zagrebački Purger u mletačkoj utvrdi

Tog se jutra Karlo Firmilović probudio neočekivano čio, skočivši na noge lagane sa svog sklopivog kauča i krenuvši pod uobičajeni hladan tuš prije jutarnje smjene. Fluorescentno zeleni hologramsko-digitalni sat koji se prostirao preko cijelog, potpuno bijelog zida na južnoj strani njegova stana zakričao je kao i inače, otkucavši točno šest nula-nula, a Karlu nije trebalo ni tri koraka da pređe svoj malen, gotovo sasvim sterilan stančić (ako ga uopće možete zvati stanom) da dođe do skučene kupaone. Jedan korak, i prešao je iz dnevnog sobička koji mu je ujedno služio i kao spavaonica u pravokutnu kuhinjicu (također sterilno bijelu), a drugim je korakom praktički već jednom nogom zašao pod tuš.

S ručnikom oko pasa pritisnuo je dugme s lijeve strane kuhinjskih vrata, a automatizirana ručica sa stropa već je krenula vaditi zdjelicu, mlijeko i voćne müsle, i tim redom spravljati mu doručak. Nakon zakopčavanja skorom pa zgužvane, crvenkasto-karirane košulje, oko zgloba je prikopčao i identično crvenkasti holo-sat te na njega praktički silom pritisnuo. Iz nj iskoči blještava poruka koju je Karlo s istim blijeskom u očima čitao već po pedeseti put ovaj tjedan:

"Poštovani g. Firmiloviću, odabrani ste kao jedan od par ljudi koji će iskusiti naše potpuno autentično iskustvo. Naši istraživači na ovom su projektu radili više od desetljeća, usavršavajući tehniku crvotočine koja Vas sada može, kroz sva njegova očuvana vrata, vratiti u renesansni Cres. Hvala Vam na vašoj prijavi. Luksuzna će vas jahta u Krku čekati ovog petka od 18:00 sati, a kreće u točno 19:00. Da, dobro ste pročitali! U sklopu našeg autentičnog iskustva, do Cresa ćete doploviti. Putovanje jahtom uključeno je u cijenu koja iznosi 10,000 međunarodnih kredita. Vidimo se uskoro!"

Sa žlicom u zubima, Karlu se još jednom zacakle oči te ih usmjeri prema jedinom sitnom kabinetu pokraj rasklopivog kauča, na kojem je stajao usamljeni umjetni fikus. Ispod fikusa stajao je niz čvrsto uvezenih povijesnih enciklopedija, sa smećkasto-zlaćanim hrbatom - njegovo najskuplje i najvrijednije vlasništvo. I platio je za njih popriličnu sumu novca: jer, u dobu kada je skoro pa sve malo-pomalo postajalo digitaliziranim, cijena fizičkih knjiga digla se prema nebu. Ako ste htjeli primjerak, morali biste čekati i do dvadesetak godina za ponovo otvaranje Interlibera, no čak i onda, nije da bi ljudi baš hrlili prema njemu. U ovo dvostruko masmedijalno doba, dovoljno je bilo da na svom holo-satu uključite samo jedan od bezbroj kanala i bez grižnje savjesti pustiti mozak na pašu. Ta pomisao ponukala je Karla da provjeri na vlastiti sat. Deset do sedam. Uskoro će krenuti njegova vožnja na visećem vlaku, prema Novom Novom Zagrebu, do njegove uredske stolice. Popravio je ovratnik košulje i krenuo prema stubištu zgradice u Mangartskoj koje će odvesti na put do dizala stanice koja se vinula desetak metara uvis. Dignuvši pogled na ravne električne tračnice, kojima se vlak viseći kretao, Karlo je svojim istreniranim uhom uspio čuti njegovo jedva čujno klizanje.

*

Nakon vožnje od pola sata koja bi kod bilo koga inducirala blagu vrtoglavicu i potjerala na mučninu, Karlo nije oklijevao da iste sekunde uleti šefu u kancelariju i obznani mu da, krenuvši od danas, uzima dvotjedni odmor za koji je ionako već dvije godine zaredom štedio religiozno, radeći prekovremeno. Ovaj na to jedva trepnu i ne dižući pogled sa svojeg tableta po kojem je nešto tipkao finom električnom kemijskom, jednostavno mu odmahnuo rukom prema uredskoj stolici, uz rezigniranu primjedbu: "Potpisat ću ti papir za dopust do kraja dana. Radije bih da ga uopće ne uzimaš." Podigne kratak preziran pogled prema Karlu, odmjerivši ga.

Do kraja radnog dana, vrijeme kao da je sipilo brzinom kornjače u nedogled, a Karlo je bezumno tipkao po svom ekranu, sređujući račune već petstotog Mirka Mirkovića koji se previše zadužio da može kupiti najnoviji Teslin antigravitacijski auto. Oslobađajuće zvono za kraj radnog vremena nije moglo doći brže, a Karlo je odmah i suviše entuzijastično iskočio iz svoje krajnje neudobne stolice, pritisnuo na svoj holo-sat, jednim klikom preuzeo digitalni papir za dopust i praktički istrčao iz ureda te sjeo u leteći taksi prema zračnoj luci. Drugim, skoro neprimjetnim klikom i brzim trzajem prsta sa svog računa skinuo je ostatak ušteđevine koju je toliko vrijedno sakupljao. Vožnja je polovnim, skorom pa klimavim avionom kupljenim od Nijemaca trajala kraće nego što je očekivao te se Karlo ubrzo našao u krčkoj luci u točno 18:30 sati. Jedva je mogao dočekati. Nakon 8 sati udisanja ustajalog uredskog zraka, svježi, večernji morski zrak koji je sa sobom nosio miris soli, zimzelenih drveća i lavande zapljusnuo ga je odjednom. Pohotno ga je udisao kada mu je pogled pao na jahtu koja je u luci strpljivo čekala. Nadmašila je sva njegova očekivanja. Dugačka oko 50 metara, glatkog tamnoplavog eksterijera, bliještala je jače od svih okolnih svijetla.

U nešto luksuznije nikada se nije ukrcao. Na prvom katu dočekala ga je ogromna, raskošna dvorana s glatkim i ulaštenim parketom, visokim stropom s kojeg su visjeli niski lusteri, a ispod svakog od pet lustera stajao je po jedan oveći stol. Tako zadivljen, Karlo isprva ni nije shvatio da se oko njega nalazi oko tucet ostalih putnika. Pomalo neugodno došlepao se do jednog od stolova za kojim je sjedio stariji par. Nakon nezgodnog upoznavanja, sjeo je zajedno s arhitektom Grovolićem i njegovom ženom - također arhitekticom, spreman da popije samo jedno piće. Istog trena kad je njegova stražnjica dotakla stolac, pokraj njega se stvori visoki konobar u fraku. "Putovanje će trajati oko pola sata, gospodine. Taman vremena za glavno jelo i desert. Danas je na meniju teriyaki losos i zaherica. Želi li možda gospodin i kavu nakon toga?"

"J-jednu kratku, molim vas." promuca Karlo, nenaviknut da mu se netko tako obraća.

Losos i torta topili su mu se u ustima. Nakon godina skromnog života, ovo je bilo nešto bez premca. Razgovor s Grovolićevima tekao je iznimno glatko te je naučio niz dodatnih činjenica o gradnji gradskih zidina u Cresu.

"Bio je to mukotrpan proces koji je trajao desetljećima, a izmijenilo se mnogo graditelja. Vidite, Mlečane nije bilo baš odveć briga za Kvarner." Grovolić odmahne glavom, gotovo deprimirano. Petnaestak minuta prešlo je u hipu. Točno dvadeset i pet minuta trebalo je da Cres konačno iskoči na vidiku. Nakon jela svi su se spustili u hangar gdje ih je dočekao jedan od staromodnijih autobusa.

"Čemu to?" pita jedna mlađahna žena, crnomanjastog tena, kestenjaste kose i velikih crnih očiju.

"Autentično iskustvo, gospojo." odvrati vozač, blagim čakavskim naglaskom. "Ipak dolazite u renesansni Cres. Tvrtka je odlučila da svakim korakom ovog putovanja polako devoluiramo u tehnologiji, da se priviknete."

"A hoće li nas uopće netko dočekati tamo? Dosad nisam vidjela nikog službenog na ovoj jahti."

"Vodič će vas dočekati kod vrata Porta Marcella, gospojo, bez brige. Prošetat ćete gradom do sjeverozapadne kule i tamo će vas dočekati naši službenici."

I doista, kod vrata ih dočeka oniži čovjek brčića crnih poput ugljena, u maslinastoj jakni i upaljenim holo-satom.

"Dame i gospodo!" pozdravi ih prodornim glasom, raširenih ruku. Iza njega, a i šetališta, ponosno i čvrsto su stajala starinska vrata koja su tamo stajala tamo već stoljećima. "Nakon par sekundi proći ćete kroz ova vrata...", uto zamahne prema njima i Karlo primijeti da ih je obavijao tanak holo-sloj, sličan onom koji je emitirao iz vodičevog sata, "I ući u spektakularan svijet Cresa u šesnaestom stoljeću. Ime mi je Daelsim, no možete me zvati Mirko, a upravo meni je pripala čast da vas provedem kroz to stopostotno autentično iskustvo! No prije toga, zamolio bih vas sve da u svoje satove ugradite ove malene čipove, koji će vas obaviti neprimjetnim hologramskim slojem, tako da ćete gradom moći šetati skoro pa neprimjetno. U međuvremenu, ja ću odgovarati na sva vaša pitanja."

Nakon ovog govora u kojem je Mirkov glas puknuo na barem pet mjesta, razdijelio je čipove i svakog od posjetitelja blago potapšao po ramenu, vodeći ga kroz vrata.

Karlo je osjetio blagi otpor pri prolasku kroz holo-sloj, lagano pucketanje u ušima i u tren oka dan je zamijenio noć, a on je, okrenuvši glavu malo unatrag i ulijevo vidio da se na mjestu prijašnjeg šetališta i igrališta nalazi čvrst, ali poludovršen zid utvrde. Ostao je zaprepašten gledajući prema drugoj strani prijašnjeg šetališta, prema vratima Porta Bragadina, i primijetivši skupinu radnika koja je radila na popravku zida, dovikujući si međusobno na njemu skoro pa neprepoznatljivom naglasku. Starinskom naglasku. Sve je imalo drugačiji izgled. Drugačiji miris. Pored njega odjednom protrči skupina dječurlije, cikćući i prateći skromno obučenu majku, koja je na sebi nosila svjetlo-plavkastu laganu haljinu i zamazanu pregaču te u rukama nosila drvenu korpu punu srdela, noseći ih prema Pjaci.

Svi moderniji posjetitelji okupili su na jedno mjesto. Mirko im signalizira da se skupe oko njega i niskim glasom reče: "Sada ćemo krenuti kroz vrata vama nadesno, proći pokraj glavne luke i lučkih vrata s tornjem. Zatim ćemo se uspeti sve do sjeverozapadne kule."

Svi su zapanjeno gledali neprepoznatljivi okoliš oko sebe, a Karlo se skoro lecnuo kada su pokraj vrata prošao jedan plemić, dobacivši nešto nerazumljivo radnicima. U luci je bilo osobito glasno. Bila je puna ribičkih brodica gdje su se ribiči redovito proderavali jedni na druge, tu i tamo se glasno nasmijavši. Karla je zapljusnuo miris svježe ribe, a i po prvi puta u životu je čuo galebov zov. Mirko se naizgled zadubio u - sada već glasan - razgovor o fortifikaciji Cresa s Grovolićem.

Nažalost, i ova je šetnja Karlu trajala prekratko. Uskoro su se našli kod sjeverozapadnih zidina i oble kule. Izgledala je veličanstveno. Ovdje ih Mirko zaustavi.

"Za kraj ovog autentičnog iskustva, naši stručnjaci sada će vas upoznati s time kako je izgledala Creska oružarnica. Nemojte se ustručavati!"

Vrata su se sporo otvarala, uz veliku škripu. Kročivši u kulu, Karla je, a i ostale njegove suputnike dočekao zadnji šok tog dana. Ovo ipak nije bilo autentično iskustvo koje su im reklamirali. Njihovi su satovi počeli brujati, a maleni holo-balončići oko njih kao da su se rasprsnuli. Iluzija je nestala. Karlo je još jednom osjetio pritisak u ušima. Umjesto renesansne oružarnice, dočekala ih je potpuno sterilna unutrašnjost. "Sterilnija od mog stana. Gotovo... liječnička...", u toj sekundi pomisli Karlo. To mu je bila zadnja pomisao prije nego što je krajičkom oka zapazio ruku u bijeloj kuti kako ga čvrsto, gotovo bolno grabi za rame. Nakon toga, ubod u vrat. Noge mu se trenutno oduzmu, a vid počne zamagljivati. Osoba ga opet prečvrsto zgrabi ispod ramena, a škiljeći je jedva vidio natpis na iskaznici ovješenoj o džep kute: "Biodigi d.o.o - Tvrtka za kibernetičko unapređenje ljudskog stanja".

Karlo je osjetio kako mu se lice žari, dok su njega i ostale stali vući po zaobljenim stubama prema vrhu kule. "Ali... š-š-to?" jedva uspije izustiti.

"Odabrani ste, gospodine Firmiloviću..." odgovori zlokoban glas koji mu je odzvanjao u ušima, kao u nekoj noćnoj mori. "Za istraživanje."

To je bilo zadnje što je Karlo Firmilović čuo prije nego što mu je pao mrak na oči. 

Nikola Foršek