Zasad bez naslova - Drugo poglavlje

Čvrsto sam vjerovao da čovjek nije samo ono u što ga okolina oblikuje, vjerovao sam i da čovjek može, ako je dovoljno uporan, oblikovati okolinu. Pa i ako smo samo proizvod okoline, možemo ju bar probati promijeniti, urediti ju i posložiti pažljivije i stručnije, sve izmjeriti, odvagati i na kraju učvrstiti temelje društva za boljitak nadolazećih generacija. U zadnje vrijeme čini mi se da je jedina istina da čovjek ostari i da se smežura, skupa sa svojim uvjerenjima i da se jedno želi povući u ono što mu je blisko i što želi zaštiti od dodira vremena. Ali šta ako i to počne trunuti? Nekad je ovo selo imalo perspetkivu, imalo nadu u bolje sutra o kojem čak nisu niti morali razmišljati jer su znali da u krivom smjeru jednostavno ne može poći, a onda je sutra došlo gotovo nečujno, prišuljalo se onakvo nakaradno, boležljivo i zarazilo nas kolektivnom apatijom. Ne znam jel to zbog ekonomskog propadanja ili je sve to uzrokovano nekom dubljom bolesti, a mi krpamo samo površinske rane, dok propadamo iznutra, neki bi rekli duhom. Drago mi je jedino što su djeca odavno odrasla i žalim ljude čije će potomke oblikovati ova okolina jeftinog piva i govana. Prošli tjedan dvojica su sjela u auto, mrtvi pijani, da vide "kolko može navuć" i suvozač je povukao ručnu dok su išli oko sto dvadeset na sat i nije ju htio pustit sve dok se auto nije prevrnio i zabio se u djevojčicu koja je prelazila pješački. Pitao sam ga zašto je to učinio, samo je slegnuo ramenima. Rekao sam mu da je jedna curica izgubila život zbog dvojice imbecila. Slegnuo je ramenima još jednom. Šta da čovjek kaže na to?

                                                                       ***

Truplo je izvaljeno nasred prostrane kuhinje, moderno uređene, previše moderne jer pola uređaja ne raspoznaje. Zašto aparat za kavu izgleda kao stroj za koji treba završiti za inženjera da bi shvatio kako radi, zato je stao u kut i pazio da ne dodiruje ništa kako ne bi slučajno izazvao požar. Dugačak oko metar i sedamdeset, kratke, oštre smeđe kose, ležao je Alen Juzbašić, jedini odvjetnik i javni bilježnik u krugu od sto kilometara. -"Zadobio je udarac tupim predmetom po zatiljku, s leđa i pri padu je sljepoočnicom udario od rub stola, stara čvrsta hrastovina nije za šalu. Pretpostavljam da je ostao živ neko vrijeme i da mu njegov posjetitelj nije skratio muke, nego je popio kavu i zapalio dok je gledao kako ovaj umire u lokvi svoje krvi. Nema nikakvih otisaka na posuđu, koje je još prljavo, a ne vjerujem da je pravio kavu u rukavicama. I koliko znamo, pušač nije, našli smo pepeo na podu, ali čikove je, izgleda, ubojica pokupio. Na prvu, reko bi da je mrtav oko deset sati." Marko je nešto najbliže forenzičaru što su imali u selu, radi kao liječnik u seoskoj ambulanti i veliki je obožavatelj američkih kriminalističkih serija. Ovo je bio trenutak kada se od njega, kao najstarijeg i najiskusnijeg, očekivalo da preuzme inicjativu, daje naredbe, pokaže kako istraga može krenuti u nekom smjeru i da obavijeste da ože spavati mirno.. Rekao im je da popričaju s rodbinom, prijateljima i poznanicima, saznaju što su radili sinoć, gdje su bili i kad su se zadnji puta čuli ili vidjeli s pokojnikom. Sve je to naučio iz filmova, znao je i sam da je beskoristan u ovoj situaciji. Akademija je bila davno, a selo zadnjih dvadesetak godina nije zadesilo takvo dokidanje života. U cijeloj kući, glomaznoj dvokatnici sa zidanim kaminom, skupim porculanom i dukatima po policama, povećim LED televizorom i svom aparaturom u kuhinji nisu pronađeni nikakvi znakovi nasilnog ulaska ni krađe. Mora da je odvjetnik poznavao ubojicu čim ga je pustio unutra, pomislio je. I pomislio je zašto se ovo nije moglo desiti, ako je već moralo, kad ode u penziju. Čuo je kako na ulaznim vratima Stjepan psuje novinara seoskog župnog lista, možda mu je ovo prva i jedina prilika da se osjeća kao pravi istraživački novinar, kao i njegove kolege u metropolama, ali morat će pričekati službenu izjavu policijske uprave. - Ništa tu nema za vidit, advokat se malo napio i udario se nečim u glavu i zakačio glavom od ćošak stola, to će pisat i u izjavi za medije. A sad mrš i da nisi slučajno ništa javio lešinarima iz grada da se nešta dešava u selu jer se ne dešava ništa!"

                                                                             ***

Svake godine selo obilježava dan općine nastupom lokalnih tamburaških sastava i večeri narodne poezij u općinskom domu. Manifestaciju otvara govor načelnika Čmrljića, koji je na toj poziciji zadnjih dvadedsetak godina i planira biti bar još toliko, ako ga zdravlje posluži. Krupan čovjek, podebeo zapravo, velikog i visokog čela zbog rane ćelavosti, samouvjerenog načelničkog podbratka ispod lica nabreklog od domaće rakije, rekao je da će općina uvijek podržavati svoje umjetnike i kulturnjake sve dok on vodi zajednicu. Zaredali su se pjesnici sa svojim pjesmama o duši bećarskoj, konjima, ambarima, rakiji, duši bećarskoj koja voli rakiju, zlatnim oranicama, propalim ljubavima, sokaku, oranicama koje nisu zlatne jer duša bećarska previše voli rakiju. Kako bi događaj dobio na težini, općina je organizirala dolazak najvećih književnih autoriteta, književnih kritičara i sveučilišnih profesora, koji su dovukli i svoje studente na terensku nastavu. Prije posljednjeg izlagača, do pozornice se jedva dogegao već vidno pijani načelnik Čmrljić i pokušao još jednom pozdraviti sve drage goste. - "Iznimna mi je čast.... da pozdravim ovu poštovanu nakupinu intelektu.... ovaj.... pametni ljudi koji su obogatili ovu našu skromnu, ali... dostojnu manifestaciju. A sad dopuštam riječ profesoru... profesoru Lukiću da najavi posljednjeg izlagača, koji je predstavnik takozvane folklorne avangarde, hvala profesoru šta mi je pojasnio da to nije druga riječ za opoziciju... Da, predstavit će nam poeziju našeg Stjepana." Profesor Lukić, sitne građe i sitnih, ali pronicljivih i vrlo živahnih očiju, pogotovo za čovjeka šezdesetim, započeo je s izlaganjem: - "Naime, njegov nam jezik ne dopušta eskapizam u prostore folklorne idile i pastoralne jezične zalihe. Njegov okoliš je u antagonizirajućem odnosu spram subjekta, njegove oranice daju samo sasušeno žito, njegove voćke rađaju trule plodove, njegove su rijeke isušene i ljudi ne zrače domaćinskom toplinom nego zrače kolektivnom tragedijom i gotovo kanibalski proždiru obrise svojih subjektiviteta, koji nikad nisu jasni, nego su samo neostvarena mogućnost. Stoga on bježi unutra, a zbog izvanjskog što se reflektiralo iznutra, on želi van, u neko drugo vani, ali nema gdje. Jezik mu je svjestan odnosa stvarnosti i poezije, bježi od nadmoći starnosnog koje ga sputava, ukalupljuje i degradira u precrtavanje stvarnosnog, onakvog kakvo je subjetkivno proživljeno, koje postaje toliko mučno da se mora formirati poželjniji, gotovo virtualni, utješniji oblik stvarnosti. On, gradeći se spiralom asocijacija i dojmova, ima svoje prioritetne zakonitosti u kojima subjekt pokušava djelovati. Taj subjekt kroz svoje bolno traganje postaje bolno deformiran, javljajući se, da ne kažemo, ekspresionističkim krikom, mora izgraditi zaštitni zid od slučajnih fragmenata asocijacij, koji mu na kraju postaju i utočištem i zatvorom. A zašto dolazi do izopačenosti okoline, na to ova poezija ne daje odgovora, samo postavlja pitanja, ali ako uzmemo u obzir pjesmu "Stazama neizgrađenim", koja daje socijalni komentar i koja kao da se skriva zbog svoje subverzije, jedan od mogućih unakazitelja onog što je nekad bila idila mogli bi biti politički faktori koji" -"Dobro profesore bogamu nemojte sve to tako tmurno, pusti političke faktore" refleksno se ubacio načelnik, kojeg su kritike na račun političkih faktora gotovo otrijeznile "jel vidiš kako je tu sve fino bogato i da ima sveg za pojest i popit. Da ne duljimo jer će se oladit pečenka, oću samo spomenit da Stjepanovu i sve ostale zbirke možete kupit u zgradi općine, u našoj jelte nakladi i pod sponzorstvom OPG-a Lenić, najboljeg suvog mesa u ciloj županiji. Ajde Stjepane bogamu da možemo počet mazat praščiće!"

- Hvala načelniče, neće ovo dugo trajat. Izdvojio bih samo nekoliko pjesama koje tematski i stilski zaokružuju ove zbirku i predstavljaju srž folk avangarde:

Iskrivljenog smiješka                              Uberi plod                                               Statika     

Stojimo                                                      Znanja vječnog                                      Umjesto cvrkuta

I plačemo za toplinom                            Ali jabuka je gnjila                                Opsujem vjetar    

Izgorjelog doma.                                     Crvava i krvava                                       Zašto prenosi                                                                                                                                             Šumove?               

Vjetar baca lišće                                      I šljiva isto                                                

U blato."                                                    Zato služim grimiznu

                                                                   Rakiju"