Zasad bez naslova - Prvo poglavlje

Doselili smo se ovdje sredinom šezdesetih. Ili bolje rečeno, prebjegli smo. Samo je rijeka bila granica između mučeništva i slobode, . Djed je bio pravo đubre od čovjeka i bogami čudo je da ga nitko od nas nije ustrijelio kao staro pseto koje se izležava na pragu čim smo prohodali. Ako se dobro sjećam, prvo smo naučili raditi pa tek onda hodati. Znate, može se raditi i sjedeći, a djeca moraju rano usvojiti sve vrijednosti koje čine pravog radnog čovjeka. Djed se bogami dobro uklopio u novi režim, koji nam je obećao stabilnost, pristojan život i nešto o radničkoj samoupravi. Da, obećali su. Radili smo na njivi, ručno, dok ne bismo krvlju natopili zemlju, djed bi sjedio na trijemu i pušio. Jedno vrijeme motao je svoje cigare, točnije, netko od nas bi dobio priliku za odmor od rada na njivi i čučao pored njega i motao mu cigare. Jednog dana shvatio je da bi za naš kolektiv bilo isplativije da ni taj jedan ne odmara jer posla ima puno, a papir za duhan košta. Kopile je nabavilo lulu. Uz sjedenje na trijemu, druga omiljena aktivnost bila mu je opijanje po okolnim krčmama. Rakija i lake žene od "našeg" teško zarađenog novca, to mu je održavalo vitalnost. Drugu ženu dovukao je na posjed kad je baka oboljela, netko mu je trebao kuhati, a stara je bila i preslaba da bi ju se i dalje tu i tamo malo izmlatilo, a sahrane koštaju. Otac je poginuo u nesreći u rudniku tri dana nakon što se rodila sestra, a majku je stara crkotina potjerala čim nije više trebala dojiti. Jedna usta manje za prehranit, rekao je, a i preslaba je za rad, još će umrijet na njivi. A sahrane koštaju. Tako je djed bio jedina obitelj koju smo znali i jedini autoritet kojem smo se pokoravali. Sve dok nije zapio ogroman dug kod starog bega, uz djeda, zadnjeg ostatka srednjovjekovlja u ovoj namučenoj zemlji, a kao otplatu duga obećao mu je predati sestru. Te noći napravio sam improvizirani čamac i prevezao nas preko. Ne znam šta je bilo s djedom, mogu se samo nadati da nas je panično zazivao kad su Turčinove sablje sjevnule na mjesečini i da je njegova zatrovana krv natopila zemlju na kojoj više ni korov ne raste.

Govorili su da sam bio iznenađujuće pametno dijete, pogotovo s obzirom na podrijetlo, govorili su i da ljudi preko rijeke baš i nisu najbistriji primjerci ljudskog roda, ali ja sam bio iznimka, valjda jer sam se uklopio među njih, išao u njihove škole i slušao njihove najmudrije seoske starješine. Bit će da je zato. Ako sam jednom i bio pametan, ne znam šta mi se desilo putem. Šalju me u mirovinu za desetak dana, službeno, jer ima već par godina kako sam se mentalno umirovio od službe. Otišao sam na Akademiju zbog stabilne plaće, obuke i smještaja koji plaća država. Volio sam svoj posao, ne zbog osjećaja moći, ofucanog patriotizma, nego sam stvarno mislio da pridonosim zajednici očuvanjem reda i mira u selu. A iskreno govoreći, nije da je bilo nečeg od čega ga je trebalo čuvati, ne sjećam se ni da sam nosio pištolj na dužnosti, sve do zadnjih nekoliko godina. Tučnjave u biritiji zbog alkohola i nečije žene, pokoje samoubojstvo, nekoliko slučajnih samoubojstava i nesreće na radu u krivolovu, to su bili moji slučajevi. A onda je svijet polako počeo ići u vražju mater.

1.

Još jedan ponedjeljak, još jedna jutarnja kava i još deset dana do mirovine. Kafić s trošnom fasadom, koja nije obnavljana još od rata, posjećivali su uglavnom pripadnici službe i osobe koje su smatrale da nemaju što kriti od zakona. Vlasnik je uvijek naglašavao kako je veliki pokrovitelj službe i da mu ne treba uzeti za zlo ako nekad turistima zaboravi izdati račune i možda prijaviti porez. Sjedio je za stolom u dalekom kutku, skrećući pogled malo na vlasnika, malo na svoje podređene. Njihovi su mu se glasovi stopili i razmuljali u jedan val zvučnih frekvencija koji izaziva migrenu. Bili su uzbuđeni zbog nečega, pomalo svadljivi. "Reko sam ja odma da će ta sranja na struju bit čisto zlo, jesam majkemi. Jučer Mato vidim tvog malog na tom čudu i proletio stazom, skoro mi odvalio sandučić za poštu, a nije to ni prvi put, šta tvoji ne mogu pješke ko sva normalna djeca neg moraju bit posebni jer im stari vodi birtiju? Jel znaš ti da naše staze nisu ni pravite za to? A nije ni prirodno, civilizacija je nastala tako da je majmun usto na noge, podigo toljagu i posto čoek, unazadit ćeš nas! Jel znaš ti kako ja dolazim na poso svako jutro? Trčim! Trčim po kiši, trčim po snijegu, trčim po žegi, trčim i kad hodam!", zagalamio je viši policajac Stjepan i udario šakom od šank demonstrativno. U selu je inače poznat kao lokalni mudrac i čovjek koji u svemu vidi poruku upozorenja kolektivne svijesti i širu sliku događaja koji će se tek odviti, ali sklon je preuveličavanju i ekscentričnom ponašanju, mnogi vjeruju da bi završio na nekom studiju na filozofskom da nije otišao u policiju. Krakati suhonjavi vježbenik kojeg su primili prije par mjeseci snuždio se pored njega i najradije bi se pokrio svojim dugačkim ušima jer i sam dolazio na posao istim prijevoznim sredstvom. "Ali nije ni ovaj mali jadnik kriv šta je stari Matić zaboravio povuć ručnu na traktoru, udarilo bi ga bez obzira išo pješke, biciklom ili otim čudom", javio se drugi policajac, guste kuštrave crne kose, njegovo mišljenje nisu nikad pretjerano ni uvažavali pa mu nisu nikad ni ime upamtili, ali zove se Josip i bio je u klasi najbolji, dogurat će daleko ako se makne odavde, bar se nadao. Oni su ga zvali Pulin, zbog kose, a jednom mu je i zapao zadatak čuvanja ovaca od ogladnjelih čagljeva, koji se noću šuljaju pored sela i zavijaju za punog mjeseca pa su neki od praznovjernijih seljana policiji prijavljivali i pojave vukodlaka. "Da se mene pita, jabi uradio vako, svaki dan zaustavimo lipo dvoje troje tih motorizirnih balavaca i kažemo rutinska kontrola, dokumente na pregled i radimo alkotest, ali kažemo da je jedini uređaj pokvaren i da moraju u stanicu na pregled. I tako ih sustavno gnjavimo jedno desetak dana dok ne skuže da ih namjerno privodimo bezveze pa će batalit te skutere. Šefe šta ti misliš? Šefe? Šefe jel ti dobro?". Trgnuo se, utono je u stolicu obliven znojem, službena mu je košulja natopljena oko pazuha i zbunjeno gleda u zabrinutog policajca. - Dobro sam, Stjepane, samo mi daj čašu hladne vode. Čemu takva uzbuna, šta se desilo? I koliko je sati, zašto ste u birtiji i dalje?". Sad njega gledaju zbunjeno. "Šefe tek je pola devet, ali svejedno idemo za koju minutu. Jel znaš Josu šta radi kod vulkanizera, njegov mali jutros krenio u školu na onom sranju na struju i pokupio ga traktor. Kod starog Matića jutros počeli klat svinje, taman rasporili i počeli obrađivat drugu svinju, kaže mi Josa da mu nisu ove godine baš nešto, hranio ih je starom masti da uštedi na brašnu. I tako su oni počeli oko pola pet, do osam su već malo popili i stari Mata je prićero Fergusona sa zakvačenom gajbom za svinje na drugi kraj dvorišta. I znaš kak mu taj dio zemlje ide malo nizbrdo, e tak se traktor sam skotrljo niz dvorište, kapija bila otvorena i naletio Josin mali. Ubilo ga na mjestu. Sve zbog tog sranja na struju...". Nije ništa odgovorio, popio je ostatak hladne crne kave i teško izdahnuo.

Desetak znatiželjnih susjeda okupilo se pred starom, napola trulom drvenom kapijom i glasno raspravljalo i mudrovalo. Najstariji mužjaci čine zasebnu grupu promatrača, stajali prekriženih ruku, naprezali svoja borama proparana čela. Kao da će njihova priutnost djelovati na materiju, popraviti kapiju i vratiti Josinog malog. Toliko su puta tako stajali da su im se stapanjem mišljenja u jednu kolektivnu osuđujuću staračku nakupinu moždanih frekvencija počela i lica izjednačavati. Nisu se pomjerili ni kad su ih skoro udarili sležbenim autom. "Šta stojite tu kojeg vraga, groblje je na drugom kraju sela, ajde mrš!" Stjepan je bio zadužen za odnose s javnošću i održavanje reda tijekom očevida. "Šefe oćetel vi popričat s roditeljima i sa starim Matićem? Šefe? Reko bi da ni ova kapija ne bi zadržala traktor i da je bila zatvorena, trulo je to sve. Jel tako šefe?".

Isti oni stari seljani stajali su istom položaju kao pred kapijom i gledali u svećenika. Rutinski. Tako je i svećenik rutinski, ali empatično pozdravio sve okupljene koji su stajali na hladnoj kiši kako bi se oprostili od Josinog malog. "Drage braćo i sestre, okupili smo se danas kako bismo se teška srca oprostili od našeg dragog Ivana i predali ga u ruke Gospodina našega Spasitelja. Izražavam svoju iskrenu sućut (blagi jecaj) ožalošćenim roditeljima, prijateljima i svim članovima obitelji. Ivan je bio predivno dijete blage naravi i još blažeg, anđeoskog glasa (malo jači jecaj) koji je ispunjavao dvoranu naše župe i naš ga župni zbor nikada neće zaboraviti. Ali treba napomenuti i da... Stjepane pobogu moram li baš pročitati i ovo?". Tišina zbunjenosti, svi gledaju u visokog višeg policajca. "Tako je, velečasni, samo čitaj, važno je!". "Ali treba naglasiti i da Bog vidi i sve naše najsitnije prijestupe i da pouzdano znamo da mu nije drago puštati naše duše kroz rajska vrata na eletričnom skuteru. Ivana će propustiti, ali braćo i sestre, govorim vam ovo za ubuduće jer...". Dok je svećenik čitao metafizičku težinu zla električnih romobila, on je promatrao svog podređenog i pomislio da je sad stvarno pretjerao, a najgore je što je možda najsposobniji policajac u cijeloj državi. Uplakana žena u crnom kožnom kaputu podigla je komad zemlje i visokog višeg policajca skoro skratila za glavu kad mu je čistom akumuliranom zaštitničkom mržnjom taj komad zemlje zalijepila nasred visokog čela i dreknula "Kopile bezobrazno šta ti je moj sin skrivio, jel se on napio i ubio nečije dijete?!". Dok je visoki viši policajac visokog blatnjavog čela i krvavog nosa objašnjavao razliku između zakonske i moralne odgovornosti pojedinca i da je prihvaćanje osobne odgovornosti ne samo osnova funkcionalnog društva nego i osnova osobnog ispunjenja u masovnom društvu koje čovjeka svodi na konzumiranje, nezdravo zadovoljavanje niskih potreba i preveliku izloženost komforu, a komfor stvara slabost, koja stvara slabe ljude, a slabi ljudi vode u teška vremena, vježbenik je potaknut Stjepanovim jutrošnjim predavanjem odlučio prihvatiti osobnu odgovornost i dotrčao, s nekoliko dužih pauza za hvatanje zraka i povraćanje, do groblja i uzbuđeno bi piskutavim glasom povikao šefa da žena nije gurnula Stjepana, koji ga je zakačio laktom i mladi je vježbenik pao leđima ravno na lijes u iskopanoj grobnici. Neki su pomislili da nema smisla ni da ga vade van. Svi su u tom trenutku utihnuli i iz grobnice se samo čulo "Šefe, izgleda da se... desilo... ubojstvo... hitno vas... trebaju..."