Zimsko krzno - 11., 12., 13., 14.

11.

Svjetla zelenog Volva bila su kao oslabljena, jer Andrej nije ništa uspijevao vidjeti kroz svoje vjetrobransko staklo, pa je više vozio napamet. Opet je vladala magla, cijelo Maglenište bilo je u svojim kućama i skriveno bogznagdje, a samo je on zajedno sa skupinom nesretnika morao izaći na tu hladnoću. A tko je mrtvac?, pomislio je Andrej pokušavajući naći balans između druge i treće brzine, jer je druga uvijek bila prespora za oštre zavoje - a treća prebrza. Klizio je po cestama Magleništa jer ralice još uvijek nisu bile spremne za zimu, jer je još uvijek, teoretski, bio studeni. Skoro se svi u Magleništu znamo, hoću li poznavati mrtvaca?, ponovno se zamislio.
Prolazi svjetlo za svjetlom, znak za znakom i gube se u njegovom retrovizoru. Andrej vozi u nekom deliriju, kao omađijan. Cesta se rasteže kao sir na pizzi i ne nazire joj se kraj. Najednom, cesta kao da je presječena: nema više bandera, osvjetljenih prozora, krovova, samo tama. Noć i snijeg. Andrej se trgne: Jebote, isključio sam se. Moram paziti na cestu. Klizavo je, ajme. Nakon tople prognoze koja je vladala prethodnih dana, ovoga je dana baš moralo naletjeti snježno nevrijeme koje je preko večeri nanijelo još snijega, a koji je sada zlokobno škripao pod Andrejevim zimskim gumama. Bilo ga je toliko mnogo da je Andrej cijelim putem psovao sve svece što nije stavio lance na gume. Ali, automobil je, kako-tako išao, sporo prelazeći tu zamišljenu rutu. Uskoro je došao na onu usku cesticu i primijetio da je za divno čudo bila očišćena. Odahnuo je. Također je primijetio i nekoliko tragova guma od automobila koji su ovdje prošli baš pred njim - znao je da su to policajci koji su na mjesto zločina uspjeli otići prije njega. Na pomisao da kasni ubacio je u treću, pa u četvrtu pa uz tutnjavu nastavio jedinom cestom koja je vodila za Vjenkovo.

Nakon jedno pet minuta vožnje opazio je policijske rotirke, automobile, reflektirajuće prsluke i bijele policijske vrpce koje su njegove kolege oplele oko drveća. Stvar je sada službeno bila ozbiljna. Dok je parkirao svoj automobil i pokušavao ga zavući između dva policijska Forda, primijetio je da su sve oči bile uprte u njega. Bio je zadnji na mjestu događaja, ili skoro zadnji i to su očito svi primijetili. Ali, jebiga, Topolski ga je zadnjeg pozvao. Primijetio je Goranovu sivu Škodu koja je bila parkirana gotovo kod samog ulaza u šumu. Čim je to ugledao, uhvatila ga je neka čudnovata groznica, ali nije znao od čega: od toga što je došao zadnji, što je Goran došao prije njega ili mu je jednostavno smetala ta odvratna hladnoća. Uhvativši sve poglede koji su bili uprti u njega, stresao se kao pas od vode, a zatim je iz Volva ispao energičan, gotovo nasmijan.
- Javorek, odi ovamo!
Andrej okrene glavu u smjeru poziva: poziv je mogao dolaziti samo od jedne osobe i on je to znao. U tami šume, svjetla farova automobila osvjetljavala su dobro mu znanu figuru. Ta figura bio je njegov šef, Marin Topolski, rođeni Vjenkovčan, masivan i mišićav čovjek uredno začešljane crne kose i gotovo životinjskog lica. Glava mu je bila neproporcionalno velika. Lice mu je cjelokupno davalo dojam buldoga: nos je bio kratak i uvučen, obrazi jaki i vrlo mesnati. To je lice bilo prodorno, oštro i geometrijsko, strogo i ozbiljno, a same njegove oči bile su još strože i jače od cijele njegove pojave. No, u srži su to dobre oči i dobro lice. Bio je u duši dobar čovjek, ali su njegove akcije uvijek bile nekako ambivalentne, tako da čovjek nije točno znao gdje bi zacementirao svoje mišljenje o njemu. Njegove su zapovijedi znale biti dvojake, a njegovo raspoloženje isto tako, što je neiskusnim policajcima bilo jako teško za popratiti. To je vjerojatno bilo zato što je volio popiti, zbog čega je i često smrdio na viski. Andrej ga je u početku mrzio misleći da bi bio kompetentniji šef nego on. Ali, kad ga je jednom upoznao i ušao u tu masivnu glavu, još uvijek nije mogao razumjeti njegove postupke, ali ih je mogao predvidjeti. Svi su tako kao i Andrej morali predviđati njegove postupke, živjeti napamet i na taj su način s njim uspješno funkcionirali. Kada je htio, mogao je biti najdivniji čovjek u svemiru, ali isto tako i i najgori.
Andrej krene k njemu i zapazi njegovo vječno fino držanje: bio je odjeven u fini, elegantni kaput, košulju i kravatu, a na nogama su bile skupe i ružne cipele. Na jakim, dlakavim prstima bljeskao je vjenčani prsten. Bio je on obiteljski čovjek.
Kad je Andrej prišao, Topolski mu pruži ruku i kaže:
- Izgleda kao samoubojstvo. Dvjestotinjak metara u šumu. Prati traku.
Andrej uzvrati stisak nekako mlohavo i neželjeno, a zatim što prije izvuče ruku.
- A tko je mrtav? - Upita ga Andrej.
- To ćeš ti otkriti. Razbucana mu je glava.
Andreju nešto kao padne na pamet, počeše se zbunjeno po glavi, a onda zaprepašteno upita:
- Čekaj... Dvjestotinjak metara u šumu... Pa jel to Đavolji nos? Tamo često idem trčati.
Marin izgubi strpljenje, a zatim se okrene prema svome crnom Mercedesu. Usput stane mumljati više kao sebi u bradu, nego li izravno Andreju:
- Jebote! Čuj ti njega: jel to Đavolji nos? Idi pa vidi, Javorek. Nisam ja ovdje zato da tebi prepričavam slučaj. Ti bi meni trebao pričati te stvari.
Naviknuvši se na šefovo konstantno gunđanje i nepopravljivi cinizam, Andrej se drznuo još upitati:
- Nego zašto ste onda tu?
Topolski se okrene, ali začudo ne onako ljutito i spreman za svađu, kako je Andrej i očekivao, već smireno i polako, nakon čega mu je gotovo očinski rekao:
- Na granici smo s Vjenkovom. Moram javiti vjenkovačkoj policiji. Vjerojatno će nam poslati nekoga. Možda onog Gajeca.

12.

Vjenkovački inspektor Mislav Gajec bio je već toliko duboko u svojoj meditaciji da je bio na granici da zaspi. Prostorija u kojoj je bio bila je zakrivena u polutamu i osim plamena mirisnih svijeća, nije bilo drugih izvora svjetlosti. Još ga je samo poluhladna prostorija držala budnim, jer je nedavno izgorilo posljednje drvo u peći. Njegove su oči bile zatvorene, noge ugodno prekrižene, a ruke je odmarao na svojim bedrima. Vladala je tišina, ali je on u toj svojoj koncentraciji mogao čuti zvuk čempresa na vjetru, snijeg koji se topi, ledi i raznosi po dvorištu, lavež psa kilometrima daleko... drugim riječima, slušao je tišinu kasnojesenske noći.

Mislav nije meditirao zato što je bio previše naklonjen nekoj istočnjačkoj religiji ili filozofiji (no, rado je čitao takve tekstove) - radio je to zato što je u zadnje vrijeme bio dosta napet. U razgovoru s prijateljem psihologom nije naučio ništa što nije već prije znao, ali mu je u glavi zapela jedna jednostavna izjava: "radi ono što te opušta". Problem je bio taj što Mislava nikad ništa u životu nije opuštalo, ali istina je bila da nije ni pokušao puno raznolikih stvari. On je kao i svi u mladosti igrao nogomet, vježbao za Akademiju i nešto poslije nje i vozio je bicikl na duge rute. To nije bilo ništa posebno i on je to znao. Tako je odlučio isprobati nove zanimacije. Probao je plivati, ali bilo mu je odvratno biti mokar po zimi, probao je biti avanturist i ići po šumama i gorama, ali se bojao divljih životinja i krpelja, probao je igrati tenis, ali je shvatio da ga boli rame koje je iščašio još u mladosti. Tada mu je netko preporučio da meditira. Čim je čuo za meditaciju kao hobi, mislio je da je to obična pizdarija, ali prvi put kad ju je nesvjesno prakticirao (bio je umoran nakon 12-satne smjene, vratio se kući i dugo je ostao sjediti budan, gledajući u jednu točku bez ijedne jedine misli), shvatio je da je u dugo vremena po prvi puta opušten. Tako čiste glave naknadno je mogao razmisliti o stvarima i dolaziti do rješenja začuđujuće točno i precizno, zbog čega je shvatio da mu meditacija razvija određenu pronicljivost.
Tako je, primjerice, tog 30.-og studenog, kad je njegov mobitel počeo neočekivano zvoniti u pola 11 navečer, Mislav odmah znao da ti električni impulsi ne donose dobre vijesti. Trgnuo se uznemireno i poskočio do utičnice na kojoj se uređaj punio. U glavi je on još uvijek bio u svojoj meditaciji i trebao mu je trenutak da nadođe. Kad je došao sebi, pogledao je zaslon na kojem je bilo svijetlilo ime "Milan Buvač". To mu je to bio šef.
- Halo, gospodine? - javio se sigurnim i glasnim glasom, premda je bio malo potresen situacijom.
- Čuj, Mislave, jesi li budan? - začuo je poznati glas koji je isto tako bio sabran i siguran kao i uvijek, ali je sada djelovao nekako zatečen.
- Jesam.
- Slušaj, zvao me sada Topolski iz Magleništa.
Mislav pripremi uši na loše vijesti. Znao je da kad zovu iz drugih općina i mjesta mogu biti samo sranja.
- Da? Što hoće?
- Imaju slučaj. Želim da ti budeš tamo.
Slučaj. Da, to je riječ koju je trebao. Muka mu je bila od vozanja zapovraćanih maloljetnika svojim kućama, i on je, kao i svi inspektori u krugu od 50 kilometara trebao slučaj.
- Jel njima to odgovara? - upitao je onako kako je i uvijek. On je uvijek mislio na druge više nego na sebe.
- Ma ko ih jebe? - otrese se Buvač - svi su oni invalidi.
- Tko je od Maglenišćana na slučaju?
- Javorek i Hes. Znaš ih?
Mislavu na spomen prezimena "Javorek" kao da je propao kamen kroz želudac i izbio mu dah. Znao je sada da će zbog tog odvratnog osjećaja njegove sljedeće riječi biti nešto teže i nerazgovjetnije i da će možda to Buvač primijetiti, ali nije želio reći ništa više. Tako je nakon nekoliko trenutaka neugodne šutnje ipak procijedio:
- Javoreka znam - odgovori Mislav toliko tiho da ga je Buvač jedva čuo - a za Hesa sam čuo da je budala.
Buvač je možda i primijetio određenu dozu nelagode u njegovom glasu, jer je, kao da analizira, šutio nekoliko trenutaka prije nego što je odgovorio:
- Ma obojica su - nasmijao se Buvač onako iz grla - a sad se spakiraj i kreni prije nego nešto ne useru. To je ona jedina cesta za Maglenište, znaš? Vidjet ćeš i trake i rotirke i aute... Poslat ćemo ti lokaciju.
- Znate li još neke detalje?
- Ne znam ništa, samo da je netko mrtav. I požuri, Maglenišćani su već tamo.

13.

Andreju pred očima bljesnu neka druga vremena. Jebote je li moguće? Gajec? Mislav Gajec? Koliko ja znam, samo jedan Gajec radi ovdje u policiji... i kud baš on? Koliko se dugo nismo vidjeli? Desetak godina... godina više-manje, mislio je tako Andrej dok je nijemo gledao u mrak šume kroz koju su se probijale zrake policijskih svjetiljki. Gledao je u svu tu nemoguću tamu Maglenišne šume i osjećao kao da ga ona polako obuzima. Grane su se skupljale i zaklanjale ono malo mjesečine što se zrcalilo kroz oblake i maglu, a sve ga je to nekako čudno hipnotiziralo i pao bi već u nekakav trans da se još jednom nije Topolski, koji je već sjedio u svome Mercedesu, oglasio:
- Dvjesto metara niz taj put, Javorek. I hoću izvješće čim prije.
Andrej se trzne čuvši Topolskog koji je upravo isparkiravao svoj tamni stroj. Mercedes se zatim zacaklio pod jednom usamljenom cestovnom rasvjetom, nakon čega se uz tutnjavu izgubio u magli. Pogledao je zatim tu smrznutu, utabanu stazu u kojoj su se zbog prijašnjeg toplog vremena i kiša fosilizirali ljudski otisci koji su ga usmjeravali baš ondje gdje je on trebao sada biti. Pogledom je pretraživao taj kolaž ljudskih tragova, ali sve što je mogao primijetiti bili su tragovi policijskih čizama i cipela koje su nosili policajci. Bilo je tu par otisaka civilne obuće, ali to su mogli biti inspektori u civilu poput njega i Gorana.
Bilo bi pametno poslikati sve te tragove, pomislio je iako još uvijek nije došao do tijela. Andrej je, iako obaviješten da je u pitanju samoubojstvo, kao iskusni inspektor znao da se takve stvari na prvu ruku ne mogu sa stopostotnom sigurnošću utvrditi i da je potrebno skupljati i poslikavati tragove i analizirati okolnosti, (uz autopsiju i razgovore s onima koji su bili bliski sa žrtvom) kako bi se utvrdilo da je to doista pravo samoubojstvo, a ne ubojstvo ili umorstvo. Osim toga, ako je moguće, trebao je nabaviti i psihičku procjenu stradaloga, a ništa od toga sada nije imao. Pogledao je šumu još jednom sumnjičavo, kao u divlju životinju kojoj nije vjerovao i od koje je očekivao kandže u leđa, a zatim je s oprezom stao koračati jasnim, blatnim puteljkom.

Našao se sam u šumi. U početku je viđao snopove svjetlosti baterijskih lampi, ali kako je zagazio kojih pedesetak metara unutra, našao se na čudnome i tamnome mjestu koje je bilo izolirano od svih zvukova. Nije bio izgubljen, ne, još je uvijek bio na toj stazici i još su se uvijek mogli primijetiti tragovi, ali bio je tako smušen i zamišljen da je morao na trenutak zastati. Jedan trenutak - apsolutna tišina. Počeo se polako gubiti sa staze i, dok je skretao, imao je osjećaj da nema potpunu kontrolu nad svojim tijelom. Oko njega grane i šiblje kao dugački prsti nečega što je cijelu vječnost prebivalo u tami, a snijeg se ljeskao na sablasnoj svjetlosti kojoj Andrej nije vidio izvora. Ta svjetlost kao da je bila ondje s maglom omogućujući Andreju da vidi pred sebe kojih desetak metara, a i sami snijeg, koji se tog trenutka činio vječnim, kao da je hvatao fotonske čestice iz tame koju je onda projicirao i reflektirao nazad u atmosferu. Bilo je tako mračno, a opet tako svijetlo, da je Andreju ta pojavnost izazvala još veću zbunjenost. A tek ta tišina - iako je dolazila mećava i polako se već vjetar nazirao u laganim nanosima snijega, Andrej nije mogao u šumi čuti apsolutno ništa. Kao da je bio na dnu najdubljeg ponora, a ne stotinjak metara udaljen od parkinga i još stotinjak metara od grupe policajaca koja je istraživala truplo s punom opremom: reflektirajućim prslucima, baterijama, pištoljima i jednim njemačkim ovčarom čiji je cvilež mogao čuti na parkingu. Imao je tu sliku u glavi, ali bio je kao omađijan. Ni naprijed ni nazad, ni koraka. Staza se ljeskala na mjesečini desetak metara od njega, on je samo šutke promatrao tragove svojih koraka koji su ga slijedili u šumu. Bio je tako sam i umoran, sve je tako tiho i hladno i usamljeno i sablasno i čisto...
A zatim je začuo glasan smijeh ispred njega - vjerojatno je u gomili ispred njega jedan policajac pričao vic svojim kolegama. Smijeh je zaorio Đavoljim nosom. To ga je trgnulo iz tame misli, shvatio je da se nalazi sam i na hladnome, pa je stegnuo šal oko vrata i vratio se na onu smrznutu stazu protkanu otiscima cipela. Gotovo je trčeći krenuo k litici.
Kad je izronio iza jednog niskog grma i kad su ostali začuli pucketanje grana, prvo je začuo negodovanje Gorana:
- Dobro, Andrej, jebote, pa gdje si ti do sad?
Andrej se nakašlje i nervozno protrlja nos. Bilo ga je sramota, pa se počeo izmotavati:
- Volvo nije htio upaliti... a i zapričao me Topolski kad sam došao.
- Rekao sam ja da Volvo kurca ne valja - nadoveže se Goran.
Andreja pri toj opasci zaplahne smrad alkohola. Nije odgovorio na nju. Nije znao je li to prešutio zato što je Goran popio ili jer je bio svjestan da već dobrano kasni na mjesto događaja, a vrijeme se postupno pogoršavalo i bilo je sve hladnije i sve teže vidjeti. Zaslužio je to. Pred njim se nalazilo 5-6 promrzlih policajaca i Goran, koji je polako primao sve ozbiljnije izraze lica. Znao je da on samo želi da poslikaju tijelo, popišu šta se popisati trebalo i dostave Topolskom izvješće još večeras.
- Šta imamo? - Andrej će nakon što se konačno prebacio na profesionalni mod.
Goran priđe s nekim blokićem i počne kao proučavati bilješke koje je netom prije napravio:
- Samoubojstvo... ili nesreća.
Andrej priđe prvom hrbatu Đavoljeg nosa koje je sada bilo u potpunome snijegu. Prišao je polako, gazeći po kompaktnom kamenju i smrznutoj podlozi od skorena blata, trula lišća i mrtve mahovine. Dobar dio litice bio je pregažen otiscima policijskih čizama. Prišao je zatim rubu, polako i vrlo oprezno, jer se i sam bojao da će se strovaliti niz njenu strmu padinu, a zatim je ugledao petnaestak metara podno nje kako plavičasta jakna i komad vunenog šala proviruju iz snijega. Prišao je korak bliže i mjesto nesreće osvijetlio baterijskom lampom koju mu je pružio mladi policajac. Andrej je odmah primijetio da se nitko nije spustio niz Đavolji nos i zapravo provjerio truplo, jer oko trupla nije primijetio ni jedan jedini trag cipela.
- Kako ste zaključili da je samoubojstvo ili nesreća? Kako znate da nije ubojstvo? - Andrej je progovorio srdito, gotovo gnjevno.
Policajci su se zbunjeno pogledali i nisu rekli ni riječi. Njihova šutnja samo je još više razljutila Andreja.
- Kad sam došao na mjesto događaja, rekli su mi da se dogodilo samoubojstvo. Pitam opet: kako ste znali da je samoubojstvo, ako niste otišli dolje da provjerite?
Još je uvijek vladao muk, a najveći muk dopirao je iz smjera Gorana.
- Vi mora da se zajebavate. Gorane! Pa ni ti nisi otišao provjeriti truplo?
Neki se od policajaca glupavo nasmiju pokušavajući šalovima sakriti zube.
- Pa ja ne mogu vjerovati. Vi se tu igrate pokvarenog telefona. Ne možete igrati na reko-kazo. Morali ste jebeno otići dolje, maknuti snijeg s nesretnika i utvrditi kakve je rane zadobio.
- Gospodin Topolski je rekao da čekamo vas - promuca jedan od mlađih policajaca i stane vrludati pogledom.
Goran se konačno okuraži i probije tu tišinu:
- Joj, Andrej, nemoj mi više tu jesti govna. Bjelodano je da ili nesreća ili samoubojstvo. Šetao je uz Đavolji nos i... Čekali smo tebe da se spustimo dolje.
- Mene si čekao, možeš si misliti. Tko ga je našao? Tko je prijavio? - Nastavio je Andrej s rešetanjem.
Policajac rastvori svoj blokić i počne govoriti kao da je u školi na ispitivanju:
- Lokalni drvosječa. Frane Pikec. Kaže da je u šumi tražio bor za Božić. Nisam zapisao šta i kako, ali imamo ga u stanici...
- Dobro, hvala!
Andrej se zatim ljut zbog neozbiljnosti koja je proizašla iz postupaka njegovih kolega, vratio na liticu i još jednom pod svjetlošću baterijske lampe promotrio mjesto za koje su smatrali da je bilo mjestom nesreće. Ili zločina. Još je jednom uočio pernatu plavu jaknu, koja je sada još i dublje bila zapala u snijeg, crveno-bijeli vuneni šal koji se na vjetru bacakao poput ribe na suhom i jedna plavičasta ruka koja je provirivala iz snijega i bila nagrizena hladnoćom. Lice nije bilo vidljivo, jedino je iz snijega virio crveni pompon od kape. Po muskulaturi Andrej bi sa devedesetpostotnom sigurnošću rekao da se radi o muškarcu. Promotri scenu zatim dalje: na jednoj od onih oštrih, bjeličasto-sivih stijena Andrej je opazio organsku masu, koja se jedva nazirala kroz tanki snijeg, a koja je vjerojatno bila mješavina krvi, moždane tekućine, krhkotina lubanje i svega što se može naći pri ovakvim užasnim slučajevima. Sudeći po prorezu kape natopljenom crnilu, čini se da je ta osoba vrlo vjerojatno pala s Đavoljeg nosa direktno na glavu, probila lubanju na oštre stijene i, sudeći po položaju u kojem se sada nalazila, umrla odmah ili vrlo brzo. Andrej nije znao koliko ljudi ostaju dugo živi pri direktnom probojnom udarcu u mozak, ali je znao da se svinje prilikom ubijanja pištoljem za stoku znaju tresti i tridesetak sekundi. Sudeći po svemu, njega je ovo podsjetilo na takvo klanje i po radijusu upalog snijega koje je nastalo oko trupla, zamislio je osobu koja se tresla isto tako kao i ta svinja koju je stalno viđao kad bi zatvorio oči. Andreja prođu trnci na tu pomisao, ali pred policajcima ostane savršeno miran.
- Je li to mozak? - Upitao je jedan policajac primjetivši masu koju je osvjetljavao Andrej već neko vrijeme i na koju je imao usmjerenu svu svoju pažnju.
- Odavde izgleda da je. Izgleda da ju snijeg nije prekrio jer je bilo pomalo natkriveno u podnožju litice - Andrej je pogledao još nekoliko trenutaka sumnjičavo - moramo dolje, odavde kurca ne možemo vidjeti.
Uskoro je dotrčao i jedan stariji policajac u civilu koji je nosio fotoaparat za fotografiranje mjesta nesreće. Ili ubojstva. Ili samoubojstva. Progurao se među policajcima, promumljao oprostite, a zatim se uspeo na liticu i pogledao u njeno podnožje. Fotoaparat je zaškljocao nekoliko puta i isto je toliko puta sablasna svjetlost fotoaparata osvjetlila crnu dolinu.
Gledali su u mrak i ježili se škljocanja fotoaparata, jer, truplo je uvijek izgledalo puno gore pod bljeskom kamere nego što je to uistinu bilo. Sva ona krv i tekućine koje je truplo proizvelo sjajili bi se na bljesku fotoaparata poput lizalice za djecu, i to bi bilo toliko naglašeno, da bi njihova naglašenost progutala samo truplo i gotovo se ništa ne bi više moglo primijetiti osim toga: krvi i mozga.

Desetak minuta kasnije, nakon probijanja kroz snijeg i traženja obilaska koji bi vodio dolje u dol, Goran i Andrej, skupa s fotografom i jednim mlađim policajcem, našli su se nekoliko koraka od trupla. Popeli su se na stijene i počeli verati spotičući se na led i neravnine, trapajući i šepajući kao da su svi skupa nosili štikle. Svi su imali svjetiljke, ali kao da nitko svoju nije znao, ili nije htio usmjeriti u ono po čemu su hodali. Svjetlost je bezveze parala tamu iznad njihovih glava i šumu u pozadini, dok se onu ispred sebe nisu usuđivali raspršiti. Kad su tako napamet zaobišli sve to stijenje, našli su se u svojevrsnoj čistini u tom kamenom vrtu, promjera dva metra sa dva, i upravo na toj čistinici nalazilo se tijelo. Zagazili su dublje u snijeg i došli do te plave nakupine tkanine, i, nakon što su svi uprli svoje mlazove svjetla u istu točku, okrenuli su ga uz tešku muku. Bilo je neopisivo teško. Tijelo je bilo već poput ledenice, kruto i hladno, a ono što su vidjeli i njih je smrzlo do kostiju: naime, kad su vidjeli lice žrtve, zaključili su da ga baš i nije nešto previše ostalo. Plava svjetlost osvjetljavala je užas: muško je lice bilo upalo samo u sebe poput probušene lopte i sve je bilo glazirano crnom tjelesnom masom. Nedostajalo je jedno oko, a drugo je bilo plavo, vrlo plavo i podliveno gustim slojem krvi. Ispod očnih dublji nalazile su se crni podočnjaci. Kosa je otpadala s glave u busenovima, a poneki pramenovi za sobom su povukli komade kože, lubanje ili mozga. Nedostajalo je poprilično zubi i sve je bilo pod crnim ogrebotinama, a jedino čitavo što je ostalo na toj glavi bila je brada. Cijelo lice bilo je zahvaćeno hladnoćom, pa je situacija izgledala još i grotesknija jer, to što je ležalo pred njima nije izgledalo kao čovjek, već kao voštana lutka.
Policijski fotograf opalio je nekoliko fotografija u taj užas koji je izgledao kao da im se cereka u lica. Goran primijeti jednu lokvu krvi u kojoj su se nalazili zubi i fotografu bez riječi prstom naredi da fotografira. Onda je on uspio opaliti dvije fotografije prije nego mu se želučana kiselina digla do grla i počela ga nagrizati. Svi su bili užasnuti. Mladi se policajac negdje tada izgubi, a Goran i Andrej stali su raspravljati o onome što vide.
- Izgleda da se poskliznuo i pao na glavu, kako smo i mislili - Goran će već smirenijim tonom.
- Izgleda tako, ali uopće ne mora biti - Andrej će prihvativši njegov pomirljivi ton.
- Ne mora, ne mora...
Potom svi ujednačeno okrenu pogled i opaze žrtvin ruksak, koji je ležao tik do njega, pod snijegom. Goran se nagne nad ruksakom, stane ga raskopavati i, nakon što je iz njega vadio samo grane, koru drveta i triješće, zbunjeno je rekao:
- Grane... grane su u torbi.
- Grane? - lecne se Andrej i zagleda u daljinu. Njegovo biće obuzme tama, a zatim s nekakvim čudnim shvaćanjem u pogledu okrene Goranu i s užasom u glasu kaže:
- Branimir. To je Branimir.
Goran konačno skine pogled s torbe i zbunjeno upita:
- Retard?
- Da. To je on.

14.

Tog je trenutka Andrej već bio u prošlosti, zarobljen u svojim reminiscencijama koje su kao valovi zapljuskivali strme zidove ove doline - sjetio se kad je prvi put upoznao Branimira.
Andrej je još proljetos trčao izvan granica Magleništa i zalazio na skrivene staze i puteljke Maglenišne šume. To su bili osamljeni puteljci, a vremenom su počeli i zarastati, jer osim čuvara, tamo gotovo nije nitko ni prolazio. U prošlosti su ti putevi bili prometni jer su njima prolazili radnici sa žutim kacigama, šumari, džogeri, a kad je nekada tamo vrvilo od srndaća - i lovci. Međutim, posla je tamo nestalo, zatrpale su se sve cijevi koje su trebale, posjekla kvalitetna drva, šumari otkazali svoje aktivnosti i mjesto je ostalo pusto. S njima su zarasli i puteljci, a sa zaraslim puteljcima nestali su i rekreativci. Nitko više tamo nije uživao trčati osim Andreja. Životinja je bilo sve manje i manje, a Maglenište je postajalo pravim malim gradićem i stoga je i lovaca bilo sve manje i manje. Naposljetku je taj puteljak ostao poznat jedino za nekolicinu poput Andreja i par klinaca koji su se tamo sklanjali s bocama vina i piva.
Andrej je toga dana trčao, kao i bezbroj puta prije toga, i nešto je bilo drugačije. I prije je znao trčati, i rijetko je nailazio na koga, osim onih klinaca. Nakon nekoliko susreta već su se bili navikli na njega i više ga nisu gledali kao prijetnju. Andrejeva ruta bila je centar-sjever-šuma-Đavolji nos i tako isto nazad, a sve skupa duljine od nešto manje od deset kilometara. Bila je to dugačka ruta za čovjeka u godinama kao što je bio Andrej, pa je on često taj put dijelio napola, a odmorišna točka bila mu je upravo na Đavoljem nosu. Upravo oko te litice šumari su sasjekli stabla kako bi se bolje primijetila zbog čega je tamo izvirivalo nekoliko hrastovih panjeva. Nakon što bi se pošteno istrčao, Andrej je običavao odmarati upravo na jednom od tih panjeva.
Trčeći, na kraju svoje rute primijetio je pomalo pogrbljenu figuru kako sjedi na njegovom panju. Nije ga to previše uzbunilo, mislio je da je jedno od one djece, a onda je, prišavši, primijetio da pred njim sjedi čovjek od nekih tridesetak godina. Tu je zaustavio dah. Čovjek je sjedio mirno, gledao je u šumske ptice koje su skakale po rubu litice, a obasjavalo ga je proljetno popodnevno sunce. Šuma je bila ugodna i raspjevana i Andrej ni u jednom trenutku nije osjetio prijetnju, premda je uvijek smatrao da se čudno sa strancem sresti oči u oči u šumi, jer nikad nisi mogao znati zašto je taj netko bio tamo. Ovaj čovjek nije bio ni lovac, niti šumar, jedino što je mogao na njemu opaziti bila je golema torba iz koje je stršalo granje.
- Dobar dan - reče Andrej što je dublje i ozbiljnije mogao.
Onaj čovjek se trgnuo iz nekih svojih misli, a zatim se okrenuo otkrivajući svoj krumpirast nos, razmaknute zube i svoje cjelokupno lice koje je svojom nesimetričnošću otkrivalo napaćenog čovjeka. No, ono što je Andrej još primijetio jest zbunjeni, čudni i nejasni pogled tog čovjeka koji mu je odmah dao do znanja da osoba koja sjedi pred njim ima nekakve intelektualne poteškoće. Radio je i neke čudne grimase u kojima Andrej nije razumijevao ono što je taj čovjek njima pokušavao iskazati, ali je zaključio da moraju biti produkt neželjenih refleksa. Unatoč svemu, bilo je to pošteno lice koje je zračilo dobrotom. Andrej se odmah posrami svojih misli.
- E, fin dan... ptice pjevu... sunce sija. - Odvratio je čovjek nasmijano, a zatim se opet zadubio gledajući u daljinu.
Glas je bio raštiman, izlazio je nekako teško, ali opet, bio je izrazito nježan i plah. Andreju tog trenutka nestane svake sumnjičavosti i on sjedne na panj do njega.
- Jesi li se izgubio? - Upitao ga je Andrej nakon što je raskopčao svoju jaknu i počeo velikim dijelom tijela upijati toplinu Sunca.
To pomalo nasmije čovjeka kojemu se veliki osmijeh vrlo brzo transfomirao u dječje hihotanje, a zatim je nadodao:
- Jok, ja da se izgubio... Ja tamo živim - uperi prstom u neki neodređen smjer prema Magleništu.
Andrej ga malo bolje promotri i spazi njegovu plavu jaknu koja je na više mjesta bila poderana, a iz tih rupa izlazila je bijela plastična vata kojom je bila podstavljena. Zatim pogleda u njegov otrcani ruksak koji je posjeo do sebe kao da je bilo dijete i upita ga:
- A šta to imaš u ruksaku?
Njega pitanje neznanca zabavi i on tome pristupi prilično zaigrano:
- Grane za naložit, mojoj babi je ladno.
Andrej se nagne i vidi da je torba uistinu bila puna raznog trulog granja koje je očito pronalazio svuda po tlu Maglenišne šume. Zatim priđe do njega i, osjetivši nekakvu čudnu mješavinu empatije i prijateljstva prema tom čovjeku, pruži mu ruku i kaže:
- Andrej.
Čovjek u plavoj jakni iskesi svoje preostale, trošne zube i veli:
- Branimir. Brane.
Neko su vrijeme njih dvojica sjedili na panjevima pored litice i raspravljali uglavnom o šumi. Bio je lijep proljetni dan i Andrej nikako nije žurio kući, već je do kraja raskopčao jaknu i ruksak, iz nje izvukao bocu vode i energetske pločice koje je podijelio s Branimirom. Dobro mu je došao taj dugi odmor, jer mu trčanje tog dana nikako nije išlo. Još je uvijek bilo rano proljeće i lišća nije bilo, pa se svjetlost probijala kroz cijelu šumu, otapajući preostali led i hraneći tlo. Branimir mu je pričao malo o sebi: rekao je da živi na šumskom rubu Magleništa u maloj kući i da jedino njegova baba živi s njim. Baba je bila jako stara, rekao je da ima oko devedeset godina. Nije išao u školu i nema braće i sestara. Andrej mu je onda rekao nešto o svome životu i obojica su kasnije ponovno skrenuli temu o šumi. Pričali su o vremenu kad je najbolje brati vrganje, gdje ima srndaća, a gdje se mogu pronaći lovačke čahure koje je Branimir nosio kući kao suvenire. Pričao je i o tome gdje se mogu naći pivske i vinske boce i odakle trešti glazba kad je toplo. Zatim je skrenuo priču na ptice: znao je prepoznati gotovo svaki zvuk koji su tada čuli u šumi. Rekao mu je da je sova jedina ptica koja može vidjeti plavu boju i da je to negdje čuo. Pričao mu je o tome kako voli šumu jer mu šuma daje uvijek ono što treba: od gljiva su radili juhe, od divljih jabuka radili su pite, a redovito je češljao šumu u potrazi za otpalim granama koje su koristili za ogrijev i kuhanje. Pričao mu je i o dolini i Đavoljem nosu i kako je to opasno mjesto, jer mu je tako baba rekla. Baba mu je rekla i da izbjegava sve što u nazivu ima "đavolje" ili "vražje", na što mu je Andrej rekao da je to dobar savjet. Andreju se tada činilo da Branimir poznaje šumu kao svoj dlan.
Nakon nekoliko sati popodnevno je sunce počelo zamirati i gušiti se u noćnim oblacima, pa su obojica odlučili požuriti svojim domovima, jer su obojica znali da nije dobro biti u šumi po mraku. Pozdravili su se i rukovali, a nakon što je Branimir nabacio svoj teški ruksak na leđa, izgubili su se u suprotnim smjerovima. Andrej ga poslije više nije vidio i bio je to jedini put da su pričali.
A pred njim je sada ležalo njegovo truplo.