Zimsko krzno - 15., 16., 17., 18.

15.

Snijeg je polako prestajao. Svi su još stajali kao ukipljeni dok su čekali Andrejeve zapovijedi. Pred njima je ležalo užasno iskasapljeno truplo čije jedno preostalo oko kao da je u dušu gledalo svakoga od njih pojedinačno. Mladi se policajac stresao, što od straha, što od hladnoće, pa je razbio tišinu pitajući:
- Gospodine Javorek, što pišemo?
Svi se trgnu kao iz nekog transa. Andrej izleti iz svojih prisjećanja kao živi čovjek greškom zakopan u zemlju: prvo promoli glavu, a onda munjevito izleti u potrazi za zrakom.
- Piši: Žrtva: Branimir, prezime nepoznato. Prebivalište: Maglenište. Ne bih se htio zakleti, ali mislim da kod njega nećete naći bilo kakav identifikacijski dokument.
Goran se sagne i provjeri džepove, pa kad se uvjerio, dodao je tiho:
- Džepovi su prazni...
Andrej zadovoljan svojom pretpostavkom nastavi govoriti:
- Piši dalje: mjesto smrti, pod navodnicima "Đavolji nos", Maglenišna šuma - sjever... Točan sat smrti utvrdit će se daljnjom analizom.
Policajac ispisuje riječi koliko mu njegova spretnost, brzina i smrznuta ruka dopuštaju. Andrej se za to vrijeme odmakne od trupla i nekakvom neodređenom grimasom ukaže fotografu da načini nekoliko fotografija rana i sitnica koje su truplo okruživale.
Fotograf se nadvije nad tijelom kao olujni oblak i bljeskom osvijetli unutrašnjoj Branimirove lubanje. Uslikao je potom ogrebotine, kapu, šal, ruku, nokte, torbu s granjem i onu organsku masu koja je sada već skoro cijela prekrivena snijegom ležala iza njih. Ti stravični bljeskovi i prizori izazvali su mučninu u mladome policajcu koji je otrčao desetak metara dalje, u tamu, počeo se napinjati i kašljati, a zatim se vratio blijed i ispijen.
- Mislim da imamo sve - zaključio je fotograf iščekujući odobravanje.
Andrej mu ništa nije odvratio, već se okrenuo mladome policajcu i nastavio diktiranje:
- Za vrijeme smrti piši 30. studeni, ali još moraju napraviti autopsiju, a mi popričati s njegovim poznanicima i obitelji.
- Zašto onda jučerašnji datum? Meni ovo izgleda kao da stoji barem 48 sati. - upitao je Goran sumnjičavo premda je odmah zažalio što je ispao neznalica pred Andrejem nakon što je opazio otisak u blatu koje je ostavilo Branimirovo tijelo.
Andrej se okrene prema njemu i pomalo zlobno, premda smireno, kaže:
- Ponavljam; nisam siguran. Ali gledaj taj trag ispod. Znam da je jučer bilo prilično toplo, pa se tada napravilo i blata i jedino je tad Branimir mogao ostaviti taj trag ispod sebe. A tijelo jedva da se počelo raspadati, tako da je jedino jučer mogao ostaviti taj trag.
- Možemo li onda pratiti njegove tragove i kretanje po šumi? - Upitao je mladi policajac.
- Možda smo mogli - započeo je Andrej - ali ste izgazili mjesto zločina ko hrpa nerasta. Da smo i imali nešto, sada više nemamo.
- Što mene tiče, to je mogao napraviti i medvjed - Goran će nekako tromo, premda ni sam nije vjerovao u svoje riječi.
- Gorane, nemoj me zajebavati. Medvjed bi ga rastrgao, bili bi komadi odjeće na stotine metara... - planuo je Andrej.
- Možda neki retardirani medvjed... - Goran će pomirljivo.

Još su opalili nekoliko fotografija, uspostavili nekoliko detalja i poveli nekoliko rasprava. Mladi je policajac upisao još podataka o slučaju i o žrtvi, barem ono što mu je Andrej mogao ponuditi na temelju svoga skromnog poznanstva s Branimirom. Zapisao je detalje o jučerašnjem vremenu, o današnjem, pa okolnosti stradavanja koje su navodile ili na samoubojstvo ili nesreću. Zapisao je i nekoliko pitanja koja je Andrej planirao postaviti pronalazaču trupla kad bude bio na razgovoru u stanici. Dok su to bili ispisivali i međusobno raspravljali, Andrej je iznad njihovih glava primijetio tamnu figuru bez baterijske lampe koja je stajala na Đavoljem nosu i pažljivo slušala i promatrala sve ono što su oni radili. Uskoro su došli djelatnici s plahtama i nosilom na koje su natovarili leš kao da je bio komad pečenja, a zatim su ga s mukom odnijeli kroz snijeg i strminu. Goran je pokupio onu smrznutu organsku masu svojom kemijskom i nagurao ju u prozirnu najlonsku vrećicu na koju je nešto ispisao crnim markerom. Svi su se skupa potom uputili nazad, na Đavolji nos. Na Đavoljem nosu stajala je tamna figura i pušila cigaretu za cigaretom. Svaku cigaretu koju bi taj čovjek popušio zgužvao bi rukama i ubacio u malu vrećicu u kaputu. Bili su mu sve bliže, a kad su ga napokon osvijetlili baterijskim svjetiljkama, pred njima je stajao čovjek atletske građe i plemenitog, orlovskog lica s velikim podočnjacima, koji je s nekim neopisivim zanimanjem gledao u Andrejevu pravcu. Teško je bilo odgonetnuti njegovu pojavu, ali Andrej je znao da je tog čovjeka poznavao od davnina. Palcem i kažiprstom je zdrobio posljednju cigaretu, prišao Andreju i pružio mu ruku dugih prstiju koja je bila u kožnoj rukavici i rekao:
- Andrej. Dugo se nismo vidjeli.
Andrej protrne i ne reče ni riječi, ali strancu uzvrati stisak. Stranac ga potom zaobiđe i predstavi se ostalima:
- Večer svima, ja sam inspektor Mislav Gajec, Policijska uprava Vjenkovo. Gospodin Marin Topolski pozvao me da surađujemo na ovom slučaju.

16.

Andrej se tada prisjetio kada je posljednji put razgovarao s Mislavom i ta ga je činjenica naprosto užasnula. Našao se na dalekome i mračnome mjestu. Osjetio je metalni smrad krvi koji se širio poput bolesti, a zatim je, osvrnuvši se, opazio klinca koji se napinjao poput sajle i pljuvao komade zuba i krvi. Usne su mu se razdvojile ispod nosa, a sama usna šupljina bila mu je nezamisliva crnina ispunjena tekućinama. U Andrejevim je rukama bio remen, čiji se krvavi metalni rub presijavao na na slaboj, žutoj svjetlosti ulične rasvjete koja mu je obasjavala leđa. U polutami je. Oko njega su se nalazili kontejneri, kartonske kutije natopljene vodom, drvene palete i jedno veliko metalno bure. Cijeli prostor ispred i iza njega vonja na hladnoću, izgorenu plastiku i pišaku. Mjesec iznad ulice zlokobno se smije. Zatim začuje cvilež: tih, molević, ali jasan. Jedva skine pogled s voštane lutke koju je sakatio i podno svojih nogu primijeti Bubija. Bubi je bio u agoniji: krv mu je šibnula na nos i kapljala poput probušene vodovodne cijevi, imao je nebrojivo puno ogrebotina i porezotina, a cijelo njegovo tijelo bilo je u nekakvom nezamislivo neprirodnom položaju. Izdisao je posljednje dahe.
Andrej zamahuje svojim remenom i njegov vrh siječe kao žilet. To njegovu ruku ne uzdrmava, um ne uznemirava, jer - taj njegov krvoločni potez nije osjetio gotovo nikakvog otpora. Vrh je njegovog remena prošao kroz čeljust klinca kao kroz maslac.
- Stani! Šta to radiš?! Jesi li jebeno normalan? - Uzvikao je zaprepašteno mladi Mislav Gajec kojega su prizvali pjenušavi, grgljavi i faringalni krici koje je ispuštao klinac.
Andrej se okrene i svjetlu otkrije svoje lice s krvavim pjegicama. Ne reče ni riječi, ali ispusti remen.
U toj svjetlosti Mislav otkrije lik svog poznanika, pa zaprepašteno upita:
- Koji si kurac to napravio, Javorek?
Mislav i Andrej imali su dugu povijest koja je kroz cijeli svoj tijek bila rascjepkana, pa se mogla ispisati u samo nekoliko redova. Andrej ga je smatrao svojim dobrim ili zlim dvojnikom, jer, obojicu je kroz život spajala neka vražja ili božanska sila kojoj nisu mogli izgovoriti imena. Sve je počelo u djetinjstvu jer, Andrej je tamo Mislava upoznao: išli su u isti vjenkovački vrtić i u istu grupu u kojoj su postali najbolji prijatelji. Potom su završili u istoj osnovnoj školi, iako više tada gotovo i nisu pričali jer su bili drugačijih temperamenata. Prijateljstvo se raspalo. Osam godina kasnije išli su u istu srednju školu, iako različite razrede i sretali su se jedino na hodnicima. Obojica su se na kraju, bez ikakve komunikacije, odlučila pohađati Policijsku akademiju gdje su se opet morali gledati i trpiti, premda između njih nije bilo konkretnog animoziteta. Imali su nešto kao fobiju jedno od drugog i odskakali su jedan od drugoga, premda nijedan od njih nije bio nužno loš čovjek. Odskakali su kao plus od minusa, crno od bijeloga, dan od mraka. Odbijali su se kao dva magneta. Ali, tog trenutka, u uličici, obojica su bila tek dva mlada novopečena policajca.

17.

Pred Andrejem je stajao sada novi Mislav, koji je, isto kao i on završio fakultet i postao pravi pravcati vjenkovački inspektor. I da to ne bi bilo sve, mislio je Andrej, osim što je inspektor kao i ja, neki ga je kozmički kurac dodijelio čak i na isti slučaj. Slike one uličice i bezumnog nasilja koje je nekako pronašao i istresao iz sebe progonile su ga svakog trenutka vidjevši Gajecovo lice koje se zagonetno smiješilo. Sudeći po njegovom osmijehu, znao je da i on o tome upravo sada razmišlja. Nikad nije ni prestao. Andrej mu je, dakako, bio zahvalan što nikad o tome nikome nije rekao, nije da nije, jer bi za njega njegova policijska karijera bila zauvijek gotova. No, mrzio je Mislava iz dna duše. Mrzio je Mislava zato što je znao da će on, svaki put kad bude vidio Andreja, imati te odvratne slike u glavi i da će ga zbog toga smatrati manje vrijednim policajcem, manje vrijednim čovjekom i da će za sebe misliti da je dalje dogurao u životu. A bili su dvojnici - Andrej je smatrao da nije mogao otići daleko od Mislava i da Mislav nije mogao otići daleko od Andreja. Bili su isti. Istina je bila da Andrej nije znao kakav je Mislav čovjek jer on nije tako lako dopustio da njegove slabosti izađu na vidjelo. Mislav je mogao biti najgore čudovište na svijetu, a da to nitko osim njega nije znao.

Gledali su se tako nijemo prevrčući u glavama prošlost kao po kanti smeća, a zatim je Mislav razbio led:
- Javorek, molim te, izvijesti me o slučaju... da se ne moram spuštati dolje.
Andrej se otrese prošlosti kao da je bio pijan, a zatim stane mehanički izgovarati:
- Tijelo je pronašao šumar. Frane Pikec. Sjedi kod nas u stanici. Žrtva je tridesetogodišnji muškarac imena Branimir, potpuni identitet nepoznat. Moramo još nazvati postaju i provjeriti. Naizgled stradao od smrtonosnog pada izravno na glavu. Nije poznato je li samoubojstvo, nesreća ili ubojstvo. Nemamo motiv, okolnosti, ništa...
Dok je izgovarao te riječi, Goran je negdje u pozadini pričao s postajom na mobitel i njima iznosio pojedinosti koje su pronašli na mjestu događaja. Rekao je upravi da žrtvu potraže u sistemu kao muškarca, pod imenom Branimir, 30-40 godina, da živi u Magleništu, da ima intelektualne poteškoće, nezaposlen je i vjerojatno prima socijalnu pomoć.
S druge je strane slušalice nastao muk, a onda je žena pronašla ime:
- Branimir Vajda, nezaposlen, mjesto boravka: Maglenište, Kožarićeva 17, živi s bakom Jagodom Vajdom, u mirovini, radila je u Vjenkovačkoj tvornici tekstila.
Goran je uzbuđena glasa zahvalio ženi na informacijama, prekinuo vezu, a onda je došao do Andreja i ponovio mu iste podatke.
Mislav i Andrej su se sumnjičavo gledali, a onda je Andrej napokon odlučio:
- Gorane, ti odi ispitaj onog šumara. Mislav i ja ćemo u Kožarićevu.

18.

U Kožarićevoj nisu saznali ništa pretjerano korisno. Andrej je vozio i uspio je isprve naći tu ulicu, pa čak i kuću. Iako je rijetko ondje prolazio, ipak ju je poznavao i dobro je pretpostavio da je Branimir živio u toj trošnoj prizemnici u obliku ključa koja je imala nusprostorije građene od blata. Sve je u toj kući i oko te kuće bilo trošno: prozori su bili stari i listali su se, grbava fasada bila je obojena nekakvom kričavom bojom, a trava je u dvorištu rasla gotovo do pasa. U dvorištu je stajao i bunar i bio je u rasulu. Ograda koja je dijelila cestu od dvorišta bila je drvena i trula, jer nikad u životu nije bila prelakirana.
Ušli su predsoblje i zapuhnuo ih je jak vonj vlage. U predsoblju su primijetili stari bicikl izbušenih guma, blata, stalak s rubljem koje se sušilo (ali se na hladnoći smrzlo) i jednu drvenu klupicu na kojoj je bio vuneni podmetač. Krenuli su dalje, polako, kao da su namjeravali izvršiti pljačku: Andrej je išao prvi, a Mislav tik iza njega. Došli su do vrata koja su imala veliko, bistro staklo, ali preko njih je bila navučena starinska čipkasta zavjesa. Malo su se navirili, a kad su vidjeli da starica sjedi pored peći i gleda televiziju, tiho su pokucali.
Starica je bila jako stara i, Andrej se sjetio Branetovih riječi da je imala oko devedeset godina. Oči su joj bile blijede i mutne i upale su u očne duplje, lice izbrazdano i ispucalo poput sušne zemlje, a uši, nos i brada izdužili su se do groteske zbog opuštanja stare kože. Bila je u tamnoj, starinskoj suknji, u pokidanim papučama, a na glavi je imala svilenu maramu jesenjih boja. Cjelokupni taj prizor probudio je u njima egzistencijalni horor.
Otvorili su potom vrata bez poziva, jer ih nije čula, i opazili prostoriju u kojoj je do jučer vjerojatno živio Brane. Bila je to mala, prohladna prostorija, puna plijesni, a iz jednog se smjera pružao val slabašne topline. Pred staricom mali katodni televizor i na njemu neki kaubojski film. Prostorijom ori zvuk rzanja konja i pucnjeva revolvera. Na podu je sivi tepison koji nije bio usisan tko zna otkada i prošaran je smećem kao noćno nebo nebeskim tijelima. Sve vonja na starinu i prašinu. Do zidova - dva kauča na kojima je bila prljava posteljina i nekoliko nasumično postavljenih stolica. Starica sjedi kraj male peći, na nju se grije i na njoj kuha tamni čaj od onoga što Brane iznese iz šume. Kraj peći bila je škrinja s drvima koju je Brane svakodnevno punio hrastovim i bukvinim granama.
Zakoračili su u prostoriju i prag je zaškripao pod njihovim koracima. To staricu napokon trgne iz misli i, čim je vidjela par ozbiljnih muškaraca kako ulaze u sobu, odmah je znala da nešto nije u redu.
- Brane? - Upitala je prestrašeno i nekoliko suza poput zrna graška grunilo joj je u kuteve očiju.
- Gospođo, vi ste Jagoda Vajda? Ispričavamo se na smetnji, mi smo iz policije... - Počeo je Mislav staru policijsku pjesmu.
- Brane?! - Nije ga slušala, ni gledala - problijedila je poput mrtvaca i naglo ušutjela.
Andrej opazivši njezino bjeličasto lice okrenuo se Mislavu i tiho mu naredio:
- Jebote, Mislave, zovi Hitnu. Ovo neće izaći na dobro.
Mislav se izgubio negdje u onom hodničku i stao telefonirati na mobitel. Začuo se glasni i nervozni dijalog opisivanja i objašnjavanja situacije. Jedine riječi koje je Andrej tada mogao razaznati bile su: Vajda, Kožarićeva 17, Maglenište. Odmah.
Andrej se približio starici i što je nježnije mogao pitao je:
- Gospođo, kad ste zadnji put vidjeli Braneta?
Ona kao da se povratila u neki mir, ali Andrej je znao da je taj mir zatišje pred buru. Pogleda ga nekako bistro svojim mutnim očima i kaže:
- Brane je sinoć... oko devet... za vrijeme moje emisije... nestalo nam je drva... Brane je otišao... nije se vratio... zvala sam ga... Moj dječak. Siroče. Samo njega imam. Uvijek je bio svima, pa i Bogu težak, samo meni ne... Šta ću bez njega?
- Gospođo, sad ću vas zamoliti da se smirite, doći će vam netko... Imate li koga? - Pokušao je Andrej razgovarati s njom, ali više nije slušala, nego se strovalila na kauč i počela urlati koliko joj je njezin teški, devedesetogodišnji glas dopuštao. Njezin je plač kidao Andreju dušu, pa je poput preplašene mačke istrčao van iz te užasne prostorije.
Uskoro je Mislav prekinuo poziv i otrčao nazad u prostoriju pomagati starici s disanjem i namještanjem jastuka pod glavu dok Hitna ne dođe. Andrej se nije mogao prisiliti da se vrati u to šugavo grotlo i radije je disao smrdljivi, hladni zrak koji je obuzimao cijeli posjed Vajdinih.
Hitna pomoć uskoro je došla uz plave rotirke i bučne sirene i dvojica su radnika u bijelom istrčala iz kombija i utrčala u prostoriju gdje se napinjala Jagoda Vajda. Mislav je izašao i brisao znoj s čela, a onda je pogledao Andreja i davao mu nekakve neverbalne signale koji su mogli značiti otprilike: Jebote, za dlaku, nećemo više smjeti raditi ovo. Andrej je to dobro znao, jer je otpočetka sumnjao u ovu akciju: znao je da takva vijest može biti pogubna i za mlađe, a ne starce koji imaju devedeset jebenih godina.
Gledali su se bez riječi. Nijemo su ih zaobilazili medicinari u bijelom i gurali Jagodu u nekakvoj pokretnoj rasklopivoj ležaljci, a zatim su se izgubili iza one otrcane drvene ograde.
- O, Brane, o sine, šta si ti Bogu skrivio?! - Začuo se parajući krik iz kola Hitne pomoći.