Zimsko krzno - 4.,5.,6.

4.

Goran se tog dana u upravi zadržao punih četrdeset i pet minuta, vrijeme koje je Andrej iskoristio guleći i žvačući mandarine, preturajući po pepeljari, zvjerinjajući okolo i pozdravljajući jedva poznate ljude koji su prolazili kraj zamagljenog Golfa. Još je stigao otrčati dvaput na WC, a i do kioska gdje je kupio žvake i neke novine koje inače nije ni čitao. Žvakao je tako u miru pogleda uprtog u upravu, kad je iz nje konačno izronio Goran koji je u rukama držao sad već nešto manje papira. Goran je ušao u auto bez pozdrava i riječi, ubacio u rikverc i ubrzao za Maglenište. Cijelim tim putem nisu progovorili ni riječi, što je Andreju godilo, a onda su se vratili u upravu gdje se šutnja nastavila. Jedino što su se kratko i uz neki usiljeni kes pozdravili kad ga je Goran popodne otišao ranije s posla.

Već je bila pala noć i Andrej je odlučio protegnuti korak nakon što je za danas završila njegova smjena. Cesta se opet počela ekspresno smrzavati i oni rijetki automobili koji su prolazili ispred uprave štucali su i kvrckali bankine i rubove Magleništa. Bilo je preopasno voziti i Andrej je bio presretan što je njegov Volvo danas na godišnjem. Turio je ruke u džepove, zakopčao sve što se moglo zakopčati, a zatim je skrenio u Ulicu javora u kojoj je Goran živio, a koja je nadalje, vodila i do njegove. U prolazu kroz tu ulicu skrenuo je pogled na kuću od žute cigle i željezne kovane ograde: iza modernih zastora opazio je Goranov lik kako nešto strastveno pripovijeda i onako u zanosu maše rukama. Lik Ide bio je tamo negdje u pozadini i kao da ga je grlila. Andrej osramoćen spusti pogled i nastavi užurbanim korakom prema svojoj kući. Goran i Andrej bili su udaljeni svega petstotinjak metara zračnim putem, a dijelile su ih brojne vijugave ulice od kojih je kroz neke morao prolaziti jedan po jedan čovjek koliko su bile uske. Dugo vremena te ulice Andrej nije mogao popamtiti.

Uskoro je počeo razmišljati o svojim potrebama: želudac mu se valjao po trbuhu i slao signale uzbune pri kojima je zahtijevao večeru. Andrej je tutnuo ruke dublje u džepove i požurio.
Došao je pred svoju kuću i promotrio svoju ulicu: njegova ulica nije imala drveća, a obitelji koje su tamo živjele polako su taložile bučne aute, kamionete i traktore ispred svojih kuća. Maglenište je polako raslo i ispunjavalo se mladim obiteljima, baš kao i Vjenkovo nekada. Andreja štrecne ta misao. Maglenište nije moglo postati novo Vjenkovo, tu je moralo biti neke razlike. I bilo: ovdje je još uvijek ozračje bilo nevino, bilo je još djece koja zapravo jesu bila djeca, još si uvijek mogao popričati sa susjedima.
Možda su svi oni bili ljudi poput njega koji su tražili spokoj.
Pogledao je prema svojoj kući: bila je to visoka prizemnica obojena u sivo, u boju koja je nalikovala na olujno nebo. Iris je tako željela, a njemu je bilo svejedno. Uvijek je tako bilo. U njegovom dvorištu nije bilo igračaka ni kućice za pse, jer nije imao nikoga osim svoje žene. Kuća je bila osvjetljena: u svakoj je sobi gorjelo svjetlo, jer se Iris bojala ostajati samom doma, unatoč tome što joj je muž bio policajac. Mislila je da će tako otjerati potencijalne provalnike i dati privid da u kući ima puno više ljudi.
Polako je ušao u kuću, nakašljao se da bi joj dao do znanja da je tu i da se ne bi uplašila, izuo se i objesio jaknu u hodniku. Iris je nasmijana potrčala do njega i okačila mu se oko vrata.
- Ej! Polako, okliznut ću se - branio se Andrej od gubitka ravnoteže i poljubaca kojima ga je obasipala Iris.
- Ma je li? Nema te cijeli dan i onda si mrgud kad se vratiš - reče Iris glumeći uvrijeđenu.
- Ma nisam, nego, cijeli sam dan proveo s Goranom i sad me boli glava.
- Joj, siroto moje, pa od čega točno?
- Znaš i sama da me boli glava kad bilo s kim pričam više od deset minuta.
- Ajde, ajde, dođi večerat, dat ću ti i brufen.
- De mi i neki čaj skuhaj, može i onaj indijski, grlo me isto počinje rezati.
- Ma ti se danas sav raspadaš!
- Šuti i udovolji mi... Molim te!
Ona se veselo otkači s njegovog vrata i izgubi se u kuhinji. Mogao je čuti njezine papuče kako veselo klopoću po izlizanom parketu. On je potom svukao svoj džemper koji je vonjao na dim cigareta, otkačio remen i umoran se zavalio u dvosjed pred televizor. Tu ju je gledao dok mu je pripremala večeru: Iris je imala te neke tamne srneće oči kojima je stalno negdje sijevala i kojima ga je znala i umiljato gledati i izgrditi bez ijedne jedine riječi. Stalno je pogledom nešto vagala. Samo je njega gledala kao nešto konstantno, dok je sve oko njih bilo relativno. Imao je osjećaj da svi misle da je njezin pogled strašan. I bio je, ali ne njemu. Ali, kod nje ništa ne bi trebalo biti strašno, jer je ona bila niska ženica sitne građe. Lijepa, ali na neki čudan način. Lice sitno i čisto kao u djeteta. Kraća crvenkastokestenjasta kosa. Živi, razigrani pokreti i elegantni, duboki glas. Uvijek obučena u žive boje i cvjetne uzorke koji su zapravo bili materijalizacija njezina karaktera. Njezine su duge ruke često poput udica hvatale Andrejev vrat, a dugi, graciozni prste kojima je svirala klavir u mladosti, sada su ga češkali svaku večer pred televizorom. Oduvijek mu je bila tako neobična, ali opet tako prirodna. Uživao je u svakom djeliću njezine neobične pojave.
- Šta ima za večeru? Upitao je Andrej nervozno.
- Ono što sam skuhala, dođi za stol i jedi.
Došao je potom za stol i ona je pred njega iznijela podgrijane juhe od povrća, hladne piletine, riže i pečene paprike. Slina mu je udarila na usta dok mu je sve to servirala, jer još od onog peciva od ujutro i Goranovih mandarina ništa nije probao. Ona je sjela preko puta njega, prekrižila noge i zainteresirano ga pitala:
- Šta ima novo na poslu?
- Znaš da kod nas u Magleništu nikad ništa novoga... Radije ti meni pričaj o svome danu.
- Brzo si me otkantao... Ali, dobro, imaš sreće. Čekala sam cijeli dan da ti ovo kažem...
- Da?
- Zvalo me je Povijesno društvo Vjenkovo.
- Ma da, a zašto?
- Skupljaju povijesne podatke o okolnim mjestima, znaš? O Vjenkovu, pa o Magleništu, Vrhodolu, Banovu Lugu... Sve što spada u ovu regiju. I uglavnom, mene su kao knjižničarku kontaktirali...
- O čemu je riječ?
- O lokalnoj povijesti, naravno.
- Kao na primjer?
- Riječ je o nekim morbidnim kronikama. Naša povijest ovdje nije baš bajna...
- Pretvorio sam se u uho.
- Ne znam znaš li to, ali ovdje ti se prije jedno sto godina dogodilo jako čudno samoubojstvo...
- Misliš kao u Magleništu?
- I u Magleništu, a priča se da se nešto slično događalo i u okolnim mjestima.
- A ko se ubio?
- To i traže od mene - da saznam. Moram prolistati lokalne ljetopise, koje su posijali u podrum magleniše knjižnice nakon što su raskupusili gradsku arhivu. Navodno su lokalni svećenici vodili bilješke o svemu tome.
- Nadam se da ćeš saznati.
- A znaš li što mi je spomenuo kolega Ivan? Znaš da je on frik za povijest?
- Mislim da si mi već prije spomenula da je studirao povijest... No, reci.
- Tu se prije svašta događalo. I to pod svašta mislim da je bilo krvavo.
- Primjer?
- Primjerice, za vrijeme turske okupacije ovdje su masovno stradavali Turci, pa poslije njih i bečki draguni, a za vrijeme Prvog balkanskog rata vojnici u prolazu isto su jezivo stradavali... Od neke crijevne viroze.
- Ništa čudno, povijest je i prljava i krvava gdje god pogledaš.
- Ma znam, ali uvijek lakše primijetiš kad se nešto događa kod nekog drugog, ali kod tebe... Ne znam, nekako drugačije udara.
- I koliko je ovdje ljudi stradalo kroz povijest?
- Nisam sigurna, ali čini mi se da je ovo mjesto oduvijek bilo magnet za sranja. Mislim da ih je stradalo baš dosta... Premda, sad kad ti to sve ovako pričam čini mi se glupo...
- I to si sve iskopala u knjižnici?
- Pa da. Digitaliziramo staru građu. A većinu mi je toga Ivan rekao i to mi je zvučalo puno strašnije kad mi je on pričao. Ne mogu ja sad tebi ispričati ko što zna on. Možda ćemo svi jednom sjesti na kavu pa da ti ispriča...
- I to je zanimalo Povijesno društvo Vjenkovo?
- Između ostaloga, da.
- Baš me zanima šta planiraju s tim napraviti.

5.

Prošlo je nekoliko dana od puta u Vjenkovo i Andrej je uzeo slobodan dan kako bi se konačno naspavao. Te je večeri otišao spavati nešto ranije, gladan, tako da mu je kroz cijelu noć zavijao trbuh. Isti ga je problem probudio i ujutro, prije samog svitanja, pa se, nakon nekoliko minuta prevrtanja po krevetu, napokon ustao. Pridignuvši se, u tami je zapazio Iris kako prekriženih ruku bulji u tamu pod njihovim prozorom. Malo ga je preplašilo vidjeti njezin pogled tako izgubljen, ali se brzo sabrao, nakašljao se i, kao da se srami što ju prekida u tišini, pitao je:
- Iris... Šta to radiš?
Ona se malo prene iz razmišljanja i, vidjevši Andreja koji se umoran gledajući u nju pokušavao održati na boku, nasmije se i tiho mu kaže:
- Čekam da svane. Hrkao si glasno...
On je naglo ušutio i kao da je pokušavao nekako načuti svoje nedavno hrkanje. Kad se nekoliko trenutaka kasnije razbudio malo više shvatio je da je to što pokušava nemoguće i nasmijao se svojoj gluposti. Zijevnuo je par puta i nakon što je njegov mozak dobio dovoljno kisika da ponovno postavi pitanje on će opet:
- A o čemu razmišljaš?
- Čini li se tebi da nas Hesovi izbjegavaju? - upita ona pitanje koje je dugo žvakala.
Andreja to pitanje pomalo nasmije. Stvarno nije o tome razmišljao, pogotovo ne u nedjelju ujutro.
- Ne znam. Valjda. A i da je to istina, šta mi imamo od toga?
- Pa imamo. To su naši prijatelji.
- Otom-potom. Moji nisu.
Ona kao da nije čula njegov odgovor, pa se nadovezala:
- Evo, recimo, u petak sam pozdravila Idu, ali jedva da mi je odzdravila. Gledala me kao da sam joj ubila oca. A kao da je tada požurila izaći iz trgovine prije mene... znaš, znale smo popričati na parkingu, i...
- Za to je Goran kriv.
- Baš voliš antagonizirati tog Gorana. Šta ti je on kriv?
- Ma...
- Vama dvojici nešto nedostaje, a ja znam i što...
- Šta?
- Ma neću, nije to lijepo za reći...
Andrej skoči iz kreveta želeći čuti Irisin odgovor, premda je već unaprijed znao da će njezin zaključak biti patetičan pokušaj pomirdbe dvije strane koje zapravo i nisu u nekoj svađi, nego su samo teško koegzistirale. Andrej je znao reći da su i lavovi i medvjedi moćne životinje sa svojim vrlinama i manama, ali da ne dijele svoj teritorij jedno s drugim, i, kakvo god da je njegovo mišljenje bilo o Goranu, priznavao mu je da je on moćna životinja. Goran je imao tu neku energiju, ne nužno dobru i ne nužno konstruktivnu, ali kad bi ju znao usmjeriti, bila bi ona vrlo korisna svijetu (korisna svijetu uzimao je uvjetno, jer je za njega korisnost bila očuvanje ravnoteže). Za sebe je smatrao gotovo jednako, s jednom malom razlikom - on je svoju energiju znao usmjeriti u svijet, ali nije želio u cijelosti, smatrajući da svijet nije dostojan njegova djelovanja u potpunosti. Njegovo je zanimanje bila iznimka - mogao je cjepidlačiti i biti loš policajac koji ne radi svoj posao, koji neće raznositi papire i rješavati zločine, ali činio je to iz najprimitivnijih razloga - zbog očuvanja puke egzistencije. Tek u ono u što je vjerovao i volio istinski i bezuvjetno, znao je da bi u to trebao nužno katalizirati svu svoju energiju.
- Vama treba pravog posla za promjenu... da se pozabavite nečime. Vama je dosadno - prene ga iz maštanja Iris koja se posramila što je indirektno poželjela nečiju smrt. Pravi posao za Andreja značilo je da je netko u Magleništu morao umrijeti.
Njega su iznenadile njezine riječi, apsolutno ih nije očekivao. Razmislio je par trenutaka o njima, a onda je, shvativši da ona ima potpuno pravo, namjerno joj proturiječio:
- U krivu si, Iris. Zločin je užasna stvar...
Onda se ponovno uhvati u neko bezizlazno razmišljanje obujmivši rukama glavu, pa nastavi:
- U Magleništu nema zločina... a i da ima, meni je draže baktati se papirima.
Kad je te riječi artikulirao, shvatio je da previše razmišlja o njima, misli su tekle i nadovezivale se u ideje, pa jedna u drugu i tako u nedogled. Iris je to primijetila i šutjeli su dobrih desetak minuta, sve dok sunce nije počelo parati zimske oblake i osvjetljavati njihovu malu sobu: lakiranu stolariju, mali televizor, sivo uzglavlje njihova kreveta, Andrejev radni stol sa svjetiljkom, olovkama i papirima... Gledao je sve to što ga je okruživalo i izgledalo je tako dobro na jutarnjem svjetlu. Razmišljao je o svome položaju u Magleništu i zaključio da je sve ovo oko njega bilo samo njegovo, da je ovdje njegovo mjesto. 

O zločinu je Andrej razmišljao cijeli taj dan i nikako nije mogao odrediti treba li mu stvarno taj odvratni čin da ga pokrene kao čovjeka i da ga nahrani elanom, ili je to samo plod njegove dosade i prevelikog razmišljanja. Ni sam nije bio svjestan da mu je dosadno jer, iako je on volio za sebe reći da je jednostavan čovjek koji voli jednostavne stvari, on to zapravo i nije bio i zbog toga je morao ubrzo djelovati. Kao neki prirodni obrambeni mehanizam on je imao funkciju zaštite, a kada tu zaštitu nije mogao pružati osjećao je da koloturi koji pokreću njegovo biće hrđaju, da mu um nije na mjestu i ne može sročiti jednu konzistentnu misao. Kad bi se dogodio kakav zločin, vjerovao je, to bi ga pokrenulo i vratilo na mjesto koje mu je bilo ili predodređeno ili koje mu je udijelila slučajnost. Bilo kako bilo, on je ovdje u Magleništu pustio korijenje i tu je namjeravao ostati što god da se dogodilo.

6.

Odgovor sudbine (ili kaosa) na Irisinu misao dobio je dan kasnije. U utorak su imali pravu pravcatu akciju: naime, Andrej i Goran su kao i svakoga jutra išli na posao i preživali kroasane koje su uzimali u pekari Gladni golub, a u drugoj su ruci držali vruće kave u papirnatim čašama. Mislili su da će biti mirno jutro, kao i svako do sada. Ali to nikako nije bilo. Ubrzo su začuli nekakvu dernjavu, buku koja nije priličila hladnim jutrima Magleništa. Nisu se na to osvrtali jer su imali živce za veće i glasnije stvari na koje ih je njihovo zanimanje naučilo, pa su samo nastavili žvakati. A onda je buka sve više rasla i rasla, osjećali su kao da se iza njihovih leđa stvara nekakva gomila. Njihov im je policijski instinkt govorio da nešto nije u redu. To je zagolicalo njihovu pažnju i stali su se osvrtati i odgađati žvakanje mase koja je u ustima već bila spremna za gutanje. Nisu vidjeli nikoga. Buka je dopirala iza ugla na kojem se nalazio nekakav butik s haljinama. Mutno su gledali u smjeru buke i zbunjeno se međusobno pogledavali. Napokon će Andrej:
- Ajd, stani. Slušaj.
Goran je i sam već čuo tu buku, vikanje, psovke i prijetnje, ali su Andrejeve riječi tek sada osvijestile to da još uvijek nisu utvrdili što znači ta buka.
- Jebote, moramo na posao - Goran će nervozno.
- Ovo možda i je naš posao - Andrej odvrati naćulivši uši.
Buka se pojačavala, a onda su počeli razabirati pojedine riječi. Začuli su nešto poput: Zovite policiju, ne dajte mu da zbriše... i jebat ćemo mu majku.
- Čuješ li ti to? - počeli su se obojica međusobno podbadati pitanjima.
I baš kad su se to upitali, pred njih je istrčao klinac duge masne kose, sav u nekoj klošarskoj odjeći pokidanoj na laktovima i koljenima. Pod jednom je rukom držao otkinutu trgovačku kasu, a u drugoj se presijavao nož skakavac. Obojica su tada bijesno uzdahnula, jer su znali da se događa neko ozbiljno sranje čim su vidjeli da je nož u pitanju. Za klošarom je istrčalo 5-6 bijesnih ljudeskara koji su vikali "lopov, lopov", a u rukama su nosili komade letava, lance za zaključavanje bicikla, drške od metle i još neko slično improvizirano oružje kojim su mahali po ulici. Klinac im je bježao, bio je jako brz, a skrenuo je baš u ulicu u kojoj su se Andrej i Goran paralizirali dok su gledali situaciju koja se odvijala pred njima.
Kad se Andrej nekako uspio prilagoditi situaciji, procijedio je Goranu:
- Moramo ščepati maloga. Lapio je kasu ljudima.
Goran je ravnodušno nastavio žvakati svoj zalogaj i rekao:
- Neka cipelići rade taj posao. Mi nemamo šta s tim.
Andreja razočara taj odgovor, premda je znao da je Goran u pravu. Zatim pomisli na ono što bi bilo moralno ispravno i stane dosađivati:
- Daj, Gorane, jebote. Pa policajci smo. I još smo u kondiciji.
Ta tvrdnja nije bila u potpunosti ni točna ni netočna: Andrej je trčao dvaput tjedno, iako puno manje rute nego kad je bio mlad, a Goran je po prirodi bio mršav, pa mu trčanje nikada nije ni bio problem. Vrlo je brzo on prestao trčati nakon Akademije, ali je znao da bi, ako bi to bilo potrebno, mogao stići gotovo svakoga na kratke staze.
Klinac protrči kraj njih i baci kasu na pod u nemogućnosti da dovoljno odmakne od pobješnjele mase. Andrej pogleda Gorana nekako molećivo, kao da je tražio njegovo dopuštenje da potrči za lopovom, a nakon što mu je Goran odvratio nekakvim afirmativnim pogledom, Andrej je bacio kavu i pecivo uz neki izlog i počeo trčati punim sprintom. Goran je otrčao pred zapuhane progonitelje i unosio im pojedinačno svoju značku u lica i utišavao ih riječima policija, policija i molio Boga u sebi da popuše njegov autoritet i da se smire, jer je znao da on sam protiv njih šestorice ne bi mogao ništa. I upalilo je, samo nije znao je li djelovala značka ili molitva. Ljudi su postepeno odustajali, okretali leđa, jebali mater i zločincu i policiji. Goran ih je umirivao kao što se umiruje zapjenjeno narcisoidno derište koje nije dobilo igračku koju je željelo.
Za to je vrijeme Andrej trčao koliko su ga noge nosile, a klincu sa skakavcem nikako nije primicao jer je očito i on bio dobro uvježban. Primijetio je njegove tanke, zločinačke prste i mršave noge koje su toliko dobro trčale, da je nemoguće da nikada prije nije bježao policiji. Iako je Andrej dobro znao da se dugokosi neće zaustaviti, nekoliko je puta zavikao stoj policija neuspješno pokušavajući iščupati značku s remena. Naravno, kriminalac nije usporio ni centimetra, već je birao što teže i što neprohodnije ulice kako bi pobjegao policajcu koji nije bio ni izdaleka u svojoj najboljoj kondiciji. Andrej je trčao, istina je, vrlo brzo za svoje godine, ali to nikako nije bilo kao onda kada je trčao na Akademiji. Iako je sada bio u puno boljoj formi od svojih vršnjaka, osjećao je bolove u kukovima, kostima i leđima i nikako ih se nije mogao otarasiti. Zbog tih je bolova bio bijesan, a bio je još bješnji što nije stizao zločinca. Sve bi ostalo nepromijenjeno i lopov bi možda i utekao da se Goran isto nije napokon bacio u trku.
Andrej je odjednom osjetio korake iza sebe i vidio je kako Goran za njim trči i pjeni se, Goran koji se napokon ostavio kave i kroasana kako bi mu pomogao u toj besmislenoj potjeri. Trčao je prilično brzo i već mu je bio za petama. Andrej je, gledajući kako Goran brzo sprinta, ubrzo dobio nekakvu nemoguću inspiraciju misleći si nešto u stilu ma neće me valjda ovaj slunto prestići. Čim je to pomislio, primijetio je da se počeo približavati zločincu sve bliže i bliže. Nije znao trči li to on sve brže zbog straha da ga Goran ne prestigne, ili je dugokosi trčao sve sporije. Trka je trajala još koju minutu, a onda je mali skrenuo u neku slijepu ulicu prepunu živica, niskih obiteljskih kuća i bez pješačke staze. Čim su ušli u tu ulicu, začulo se bijesno lajanje pasa koji su naskakali na ogradu, babe su se navirivale na prozorima, a klošar je usporio i gotovo počeo džogirati vidjevši da je u zamci. Andrej je taj trenutak slabosti odmah iskoristio i bacio se na njega poput gladne hijene na crkotinu. Obojica su završili u lokvi prljave vode, i Andrej više nije bio spreman za posao u čistoj popeglanoj košulji i jeans hlačama. Kotrljali su se neko vrijeme kao zaraćene mačke i Andrej mu je napokon pritisnuo ramena nekim starim policijskim potezom, pa je ovaj silovito počeo kašljati govoreći dosta, dosta, pandurčino.
Uto je Goran dotrčao u ulicu u vidjevši Andreja onako kako sjedi na lopovu, procijedio je nekako strogo imperativno:
- Andrej! Dosta! Silazi s njega.
Andreja je iznenadio ton Goranovih riječi, ali je ubrzo shvatio o čemu se radi. Nekako je pomirljivo, ali pomalo i prkosno odvratio:
- Smiri se, Gorane, neću vaditi kaiš.
Goran uvrijeđeno odmahne rukom.
- Dobro. Pomozi mi da ga otfuramo do stanice. - Reče on i dugokosog čvrsto uhvati za rame.
- Pušite kurac, panduri - zarežao je klošar i pogledom potražio svoj nožić, ali ga je Goran već uzeo i spremio u svoj džep.
- Ideš u prdekanu - prihvati Goran uvredu smireno.
Uto parkira jedan policijski Golf i iz njega izrone mladi i veliki policajac koji je tek došao s Akademije i stariji kolega koji se nije previše trsio da pokupi lopova. Mlađi je dotrčao prvi, uljudno pozdravio s Dobar dan inspektore Hes, inspektore Javorek, a onda je dugokosom stegnuo lisice i, pomalo ga pregrubo nagurao u policijsko vozilo. Stariji je kolega to zadovoljno promatrao i na odlasku je kimnuo Goranu i Andreju u znak pozdrava. Goran je potom starijem kolegi kroz prozor ubacio klošarov nožić i promumljao nešto kao evo i poklončić. Auto je zaturirao i ubrzo se izgubio na putu za policijsku stanicu. Njih su dvojica odzdravili kolegi uz smiješak, a onda je, nakon što su ostali sami, njihov smiješak postepeno počeo blijediti.
Andrej je ljuto gledao u Gorana, a ovaj je, iako je izbjegavao njegov pogled, to osjetio.
- Šta je? - Ohrabri se Goran.
- Ti si stvarno mislio da ću ja malog isprebijati? - Razrogači oči Andrej.
- Ne - reče ovaj neuvjerljivo.
- Nemoj meni srati...
- Ej, Andrej, skini mi se!