Zimsko krzno - 7.,8.,9.,10.

7.

Nakon što opet do kraja dana nisu progovorili ni riječ, završili su svoju smjenu u tišini. Nad Magleništem se spustila tama, ali je cijeli taj dan bio topao i bijela je svjetlost cijelo popodne rezala oblake propadajući poput iskri, što je na nekim mjestima oslabilo čvrst stisak snijega i leda. Nastalo je blato, snijeg se raspadao u prljavim barama, a Andrej je cijelu tu toplinu napokon osjećao u kostima. Bio je tako ugodan dan i blaga večer, da nije samo želio doći kući i prespavati sve to. Lijeno se gegao prebirući papire, slažući ih po datumu i proučavajući ih, a onda je iz nekakvog čudnog nagona nazvao Iris i rekao da ima previše posla i da će duže ostati na poslu. No, istina je bila da posla nije bilo nikad manje i Andrej nikako nije planirao ostati u svome uredu. Lagao joj je s vremena na vrijeme, ali samo u vezi beznačajnih stvari. Nije znao što mu je bilo točno u glavi, ali želio je biti izvan kuće jer nije želio ostati komirati se pred televizorom. Sutra je radio jutarnju smjenu i njegova je logika bila da će se, ako sada ode spavati, odmah probuditi na poslu i bit će to kao da je radio dvadeset i četiri sata uzastopce. Kao da nije ni došao kući. Mrzio je spavati. Televizija ga nije zanimala i nije bio gladan. Nije mu se kod kuće prebiralo po nekim bogom zaboravljenim izvještajima i nije mu se pričalo s Iris o njegovom monotonom danu. Jedini je logični izlaz bio da ode u Staru gradsku kavanu i naruči dva-tri točena, ulije ih u sebe i nakon što ishlape iz njegove kože, vrati se kući kada budu bila sva svjetla pogašena, a Iris već u krevetu. To mu se tog trenutka činila kao odlična ideja. Pospremio je svoj radni stol, navukao kožnu jaknu koja je visila s vrata, a onda izašao na hodnik. Došao je do novih vrata s velikim, mutnim prozorom na kojemu je bilo nalijepljeno "Voditelj smjene Marin Topolski", nježno pokucao i bez otvaranja rekao: "Šefe, ja sada odoh". Nije bilo odgovora - unutar kancelarije čuo se duboki glas koji je poluglasno s nekim telefonirao. Andrej nije pokušao dvaput - krenuo je niz hodnik. U hodniku je bilo dvanaest vrata za dvanaest ureda, i na ulazu u svaki pisalo je ime policijskog službenika. Na početku hodnika bila su vrata za Goranovu kancelariju i Andrej je uvijek s nekim podsmijehom gledao ispisano ime i titulu na njegovim vratima: "Inspektor Goran Hes". Zbog tog se natpisa Andrej uvijek nekako u sebi znao posprdati i pomisliti nešto otprilike: "Zamisli! Inspektor. Goran. Jebeni. Hes. Jebote.", a onda je uvijek kradomice provjeravao je li još uvijek unutra. Goran je uvijek prije Andreja izlazio s posla, premda su dolazili u isto vrijeme. To ga je frustriralo, ali je znao da ništa u vezi toga ne može napraviti. Uvijek je pet minuta prije kraja smjene znao izaći na stepenište uprave i tamo zapaliti cigaretu prije odlaska. Andrej je polako i tiho išao kroz polutamu hodnika i, kad je došao do samoga izlaza, kroz prozor je mogao vidjeti gorući vršak Goranove cigarete. Malo je zastao, kao da ga je to iznenadilo, a onda je odlučio proći kraj njega tiho, da ga ovaj ne opazi. No, Goran ga je odmah uočio i dogodilo se nešto što nije očekivao.
- Pivo? - Rekao je Goran promuklim glasom kojim kao da je trebao iskašljati nešto.
Andrej se iznenadio, ali došlo mu je kao naručeno. Uvijek je bilo bolje piti skupa s nekim, nego sam, pa makar to bilo i s Goranom.
- Idemo u Staru?
- A di ćeš dalje? - Reče Goran, odbaci cigaretu i pljune, a zatim se obojica zamotaju u šalove i krenu u istom pravcu.

8.

Njih su dvojica upali u Staru gradsku kavanu kao da idu raditi pretres, a ne kao da se muški planiraju zapiti za šankom. Obojica su bili u civilu, ali su zračili, zapravo, vonjali su na policajce na kilometre. Na kavu, vruće papire iz printera, crnilo za cipele, miris za auto i na svježe obrijanu bradu. A i jer su se u Magleništu gotovo svi poznavali, pa je i sam njihov tandem, inspektori Goran i Andrej, bio prilično poznat i upečatljiv.
Stara gradska kavana vonjala je na lak i drvo, na burad, boce i plastične stolnjake. Nije to bilo neuredno mjesto, čak štoviše, bilo je jako lijepo, ali svjesno starinsko uređeno u rustikalnom stilu. Zid je bio od poliranih dasaka, barem jedan dio, dok je donji dio bio od brušena kamena i prostor je izgledom podsjećao na kakvu planinsku brvnaru. Stolovi su bili, ili od hrastovine, i to masivne iz jednog komada, zbog čega su stolovi bili neravni i kvrgavi, ili od prenamjenjenih bačvi koje su mogle služiti i kao stolica i kao stol. Sav se taj namještaj kao u starinskoj birtiji nalazio na sredini sobe, a s lijeve je strane bila mala bina na kojoj su ponekad nastupali tamburaši, harmonikaši ili kakvi alternativci koji su izvodili unplugged verzije svojih pjesama. Posred prostorije nalazio se ogromni šank s desetak visokih stolica grubo sastavljenih od istog lakiranog drva, a iza šanka svjetlucale su boce raznih rakiještina. Iza šanka također se nalazilo burence s točenim pivom na koje se nalaktio mladi i hiperaktivni konobar imena Matko koji je donekle poznavao Gorana i Andreja. Znao je tko su i šta su, a često su ovdje i svraćali, pa je osim toga znao i njihovo omiljeno piće. Čim ih je ugledao, upitao ih je:
- Po jedno točeno, mladići?
- Sipaj, ne pitaj, mali - Goran će onako po seljački da je čak i Andreju bilo na trenutak neugodno.
Matko se izgubio iza šanka, a njih dvojica su se šutke gledali. Tek kad je udario pivom o stol i nakon što su ugledali pjenu na površini, jezici su im se razvezali. Popili su svako jedno, pa još naručili po jedno i onda su bili spremni za razgovor.
- Znaš li šta nama treba? Upitao je Andrej dok mu se jezik malo prtljao. Imao je on kapacitet, ali je njegov dan bio dug.
- Šta? - Upitao je Goran i zaklokotao nekoliko gutljaja preostalog piva.
- Nama treba neka pizdarija u gradu.
I začudo, bez ijedne jedine riječi otpora, Goran se složio s njim:
- Bome treba. I ja sam razmišljao o tome. Neko silovanje, ubojstvo. Ili makar masovna tučnjava.
- S drugim se slažem, al' sad silovanje baš...
Naručili su još po jedno. Dugo su pričali o mogućim scenarijima i o slučajevima na kojima su radili i slučajevima o kojima su slušali, bilo u okolici Vjenkova ili na televiziji. Pivo je išlo sve glađe i mašta se rasplamsavala sve više, sve dok nisu počeli vikati, galamiti i lupati stolicama. Potepali su se dok su išli na WC. Vikali su o vremenima kad su se tek ovdje doselili, kad su odlučili podići obitelji u Magleništu i kad su rješavali prve slučajeve. Pričali su o Akademiji i o onome danu kad je Andrej našamarao Krstićev lopovski okot. Goranu je tada raspoloženje počelo padati i počeo je pričati o tome kako je upoznao Idu i kako je išao klincima u bolnicu kad su se rodili. Atmosfera se raspršila. Počela ih je hvatati letargija i ubrzo su željeli biti u svojim kućama uz svoje televizore i žene. Goran je bio pijan ko daska i Andrej ga je morao odvući kući. Nekako je čak i uspio, a da nije probudio ni jedno od njegovih znatiželjnih derišta. Bio je zadovoljan svojim pothvatom, a zatim je odlučio još malo prošetati. Pri šetnji se malo izvjetrio na onoj trijeznećoj hladnoći i kad mu je ona zacrvenjela lice i izbila pijanstvo iz želuca, kao mačak se uvukao u kuću ne probudivši Iris.

Nekoliko dana kasnije ispunila im se jedna od želja. Andrej je te večeri ležao na kauču i gledao nekakvu bezličnu emisiju, dok je Iris bila prevaljena preko njega i spavala. Taman je završio sa svojom smjenom. Zazvonio je telefon i pošteno ga iznervirao dok ga nije pronašao zaturenog u procijep kauča. Probudio je Iris i onda je zbunjeno gledala oko sebe i ispitivala tko je, tko je. Andrej se nervozno javio i živčano upitao:
- Halo?!
Par trenutaka muk s druge strane slušalice. Veza zatim zakrči i Andrej začuje ozbiljan i hladan glas svoga šefa, Marina Topolskog.
- Ej, halo? Andrej? Marin je. Skuvaj si kavu i obuci duge gaće. Našli smo tijelo u šumi prema Vjenkovu. Sve je puno oznaka, nećeš promašiti.

9.

Maglenišna šuma, koja i nije imala svoje pravo ime, već su je tako prozvali mještani Magleništa, prvi se put može primijetiti dolazeći od strane Vjenkova sa sjevera, kako se isprepliće s kvrgavom i vijugavom cesticom, a kad se taj šumski čvor prođe, mogu se zamijetiti crveni krovovi Magleništa i osvijetljeni prozori. Međutim, ta šuma tamo ne prestaje, već vijuga oko Magleništa u obliku golemog polumjeseca i ona se, kao nešto živo i organsko, nastavlja se gibati daleko na jugu iza grada. Može se reći da je Maglenište u samom zagrljaju te mješovite šume, koja se obavija oko njega s jedne strane, gradeći sklonište svojim tamnim i promrzlim granama zbog čega je zapad gradića gotovo uvijek bio u sjeni.
Bila je to gusta šuma, mještovita, sačinjena od hrastova, jela, borova, breza, bukvi i javora, a protkana je gustim šikarjem. Smještena je na blago povišenoj nadmorskoj uzvisini, zbog čega je, kad bi obilno kišilo, znala poplavljivati ulice Magleništa sa zapadne strane. Upravo zbog toga i nije bila metom šumarskog djelovanja i šumari su naprosto bježali od nje, jer je to područje bilo teško dostupno za strojeve, a osim toga, jedan je šumar rekao Andreju da nešto ne valjda s tim drvećem. Nije rekao što. Andrej nije znao kako bi to protumačio; valjda su loše gorjela ili bila previše kvrgava. Jednom je šumarima proklizao bager za iskopavanje panjeva koji je završio u kaljuži i kojeg nisu iz nje mogli iščupati tri dana, a i onda kad su ga oslobodili, nije vrijedilo puno; blato se zavuklo u motor, ispušne cijevi i hidrauliku, jer, tih je dana kišilo kao za novce. Tih su dana radnici prespavljivali u svojim strojevima koje su parkirali u jednoj od rubnih ulica Magleništa kako bi kroz noć bili sigurni da se bager neće strovaliti na nečiji krov. Andrej je oduvijek htio živjeti u jednoj od tih rubnih ulica, ali tada nije zavidio njihovim stanovnicima. Sada se nekako navikao na svoj dom na drugom kraju Magleništa i na popločane staze, biljke u posudama, čitavu i ravnu cestu i činjenicu da jako rijetko mora čistiti lišće. I Iris je to jako voljela.
No, sve to nije spriječilo Andreja da koristi svoje slobodno vrijeme da po toj šumi šeće, istražuje, promatra biljke i životinje i vremenske pojave. Bio je kao dijete i sve ga je zanimalo. Ono što je on primijetio jest da je šuma zapravo bila golema. Uvijek je to svima volio spomenuti, jer, nitko ju nije uzimao tako ozbiljno kao on, a i istina je da se šuma nije se činila toliko velikom na prvi pogled. Zatim je zaključio da u njoj raste samo staro drveće, da sve što je mlado i vitko i što tek počinje rasti - nema šanse protiv masivnog hrašća koje se tamo busalo i davilo sve živo. Životinja jedva da je i bilo - Andrej je znao provesti tamo po pola dana, a da ne bi vidio ni jednu pticu ili čuo nešto što je bilo uobičajeno za šume poput kukavice, cvrčka ili djetlića. Za vrijeme je toplih dana pokušavao održati svoju srčanu kondiciju, pa se zato i nerijetko gibao. Često je trčao tim putevima pokušavajući se na njih naviknuti, ali, bile su to teške i grbave staze koje su previše vijugale, pa je Andrej dio svojih tjelesnih aktivnosti prebacio na ulice Magleništa, a šumu je ostavio za izlete.
U sjevernom dijelu šume bila je ta litica, a zvali su je Đavolji nos - oblikom je podsjećala na šiljasti oblik nosa i ljudi u povijesti Magleništa tako su je neslužbeno prozvali. Nije se činila nešto strmom, premda je to izrazito bila. Izgledom je varala. Njezina kosina blago se zakrivljavala, sve do jednom, gdje je bila kao naglo presječena, pod oštrih 90 stupnjeva. Jedan bi tren čovjek mislio da ondje ni nema litice, dok bi drugi ležao mrtav pod njenim podnožjem. Podno litice nalazilo se oštro kamenje svih veličina: od veličine šake, pa sve do veličine manjeg automobila, a sve se to odlamalo s litice iznad kao kakav kameni vodopad. To je kamenje bilo dosta neobično, a pogotovo kad su neki šumari primijetili da se čudno presijavalo na suncu. Netko je Andreju rekao da je to posebna vrsta stijena zanimljiva geolozima koja posjeduje svojstvo magnetičnosti i da je to vjerojatno utjecalo na ponašanje okolnih životinja. Valjda je zato tamo uvijek bilo tako neprirodno tiho. Ta je litica često znala zavarati životinje, pa su okolni mještani na dnu te litice znali pronalaziti lešine šumskih životinja, kao što su srne i lisice, koje bi eksplodirale od siline udarca od stijene podno.

10.

Andrej se omatao šalom oko glave kao mumija, a Iris je oko njega neprestano skakala i dosađivala ispitujući ga pitanja kao što su: tko je zvao?, u vezi čega?, zašto u ovo doba noći? Ona je sumnjala u nešto i Andrej je dobro znao da je njezina sposobnost dedukcije bila besprijekorna, ali joj nije smogao snage reći da se nedaleko od njihove kuće nalazi leš.
- Zvao je Topolski - reče Andrej pokušavajući se iskobeljati iz ove situacije i grimasom dati do znanja Iris da ga napokon pusti na miru jer je stvar bila ozbiljna.
- Ali, što? Andreju, daj molim te mi reci - odvrati Iris prisilno ga orijentirajući prema sebi i pokušavajući pronaći njegov smušeni pogled. On je taj pogled vješto izbjegavao i šutio je. Popuštala mu je. Zatim je navukao na sebe svoj kožnjak, tiho mrgudajući zavezao čizme, a onda je, kao da bježi od nje, brzim korakom otišao u kuhinju. Vladala je nervozna tišina. Ona je istog trena otišla za njim, prekriženih ruku, i u papučama proizvodila nemirne, ritmične zvukove kojima je davala do znanja da od njega očekuje odgovor. Andrej je za to vrijeme preturao po kuhinji i pravio si kavu u termosici. Ali, od cijele je te situacije bio izrazito nervozan: mislio je o zabrinutom glasu Topolskog, pa je sad je čuo to njezino nervozno kuckanje i osjetio njezin nervozni pogled za vratom, a nikako nije mogao pronaći jebenu žlicu kojom bi ubacio gorki tamni prah u svoju inoks-termosicu. Čak i kad je to nekako uspio iskompenzirati - u svoj toj strci opekao se vrućom vodom.
- Jebote! - Zakriještao je poput svrake, a onda kao posramljeno dijete pognuta pogleda zaobišao Iris i zastao na vratima.
- Topolski ne zove tek tako navečer da te zajebava - vikne ona za njim.
On zastane na vratima oklijevajući svoj odlazak, jer je imao tu staromodnu naviku da ju poljubi prije odlaska. Nikad ne znaš kad se nećeš vratiti, govorila mu je Iris. Misao ga je pogodila poput ledene grude za vratom, a onda se, još uvijek spuštena pogleda, vratio u sobu, poljubio je nekako drvenasto, ali opet prilično iskreno i jedva čujno odgovorio:
- Stvar je ozbiljna. Pričat ću ti kad se vratim.
Uzvratila mu je poljubac, a onda mu je odgovorila ono što se plašio da će čuti i ono što nikako nije htio čuti te večeri:
- Pazi se i javljaj se. Povedi Gorana sa sobom.
- Kako da ne - Unervozi se i zalupi vrata.