Zimsko krzno - prolog, 1.,2.,3.

2022-07-29

Zimsko krzno

23.11.2020.

Prolog

O čemu razmišljaš? - pitala ga je.

Sjedio je na trijemu nasuprot nje, slušao zvuk vjetra u čempresima i gledao čašu hladne vode koja se rosila na vrućini. Nije ju slušao. Njegov je pogled lutao poljanom tražeći utočište u izblijedjelim vlatima trave koje su se poražene savijale na jakom suncu. Ona je osjetila fluidnost i snagu njegovih misli, ali ih nije mogla dokučiti. Njoj su njegove misli uvijek bile božanske u smislu uzvišenosti i dokučivosti. Uvijek je to tako bilo. Nikad nije znala o čemu je on razmišljao.
Zato ga nije pitala dvaput; pustila ga je da razmišlja.On je svoje misli nastavio tamo gdje je s njima stao jutros:
...Recimo da jutros nije svanulo. Horizont je protkan nezdravom žućkastom svjetlosti. Vjetar huči i oko grada oblikuje bijele dine radioaktivne prašine. Vlada tišina.
Ulice su prazne. Zapjenjeni psi reže jedni na druge i preturaju ruševine u potrazi za hranom. Štakori pretrčavaju ulice bez bojazni od ljudi. Kuće zjape u mraku i na svakom desetom prozoru gori slaba svjetlost svijeće. Kad se oči priviknu na taj mrak, konačno se mogu primijetiti mrtvačko siva lica zalijepljena za staklo kako u tišini magle staklenu površinu pod nosom.

Oduvijek sam bio svjestan da će doći trenutak kad će sve što sam ikada imao zauvijek nestati i da će umrijeti svi oni koje je ikada poznavao. Ali zašto je to trebalo biti baš danas?
Trebam još vremena. Mislio sam da će to sve ići svojim prirodnim tijekom: da ću imati djecu i da će ta djeca isto imati djecu i tako dalje. Milijun sam puta prevrtao tu priču sebi po glavi, uvijek su tu bile neke varijacije, ali je kraj uvijek bio isti. Sjedim sa svojim prapotomcima i prepričavam im priče. Kako je nekad bilo. Mislio sam da će ispod mene biti nekoliko generacija s kojima ću se moći razvijati i pod čijim ću teretom na kraju i umrijeti. Te su se generacije, po nekom prirodnom zakonu i slijedu, trebale brinuti za moje tijelo i štovati moj grob kiteći ga plastičnim cvijećem i titravim svijećama sve dokle bi me se pripadnici najpotonje generacije sjećale... a onda što bude - nadam se da ću u to vrijeme biti već toliko daleko od Zemlje da se neću morati brinuti za rituale koji se obavljaju iznad mojih kostiju.
Nadam se reinkarnaciji: da će se najsitnije čestice mojih kostiju ponovno upiti u neko biće. U životu nisam imao nešto previše - u mladosti sam imao svoju sobu, svoj krevet, svoje police s knjigama i ono što sam nosio na sebi. Tada sam želio da me pokopaju s omiljenom knjigom, ali sam se nadao da ću ipak živjeti još malo dulje i i da ću imati još neku omiljeniju knjigu. Kad je prije nekoliko dana pukla prva bomba i kad je nastao pravi stampedo na glavnoj ulici - pokušavao sam ugrabiti svoju knjigu, ali je u tom kaosu nikako nisam uspijevao zadržati u rukama. Bio sam gol.
I kako će me sad pokopati kad me jednom nađu u ozračenim ruševinama?
Da sam ugrabio knjigu, ma bilo koju knjigu, i da sam umro s njom u rukama, mogli su me pokopati kao "Čovjeka koji je volio tu i tu knjigu" i to je moglo pisati na mom grobu, ali šta će pisati sada? Samo Čovjek? A hoće li i to? Hoće li moje tijelo ličiti na tijelo čovjeka kad ga izjede radijacija...?

Osjetio je njezinu prisutnost; njen dah i toplina bili su na centimetar od njegove kože. Primijetio je njezine papuče spram svojih glomaznih bosih stopala, a onda je podigao pogled. Njezino je lice bilo tik do njegovog. Još je uvijek čekala odgovor.
- O današnjoj utakmici... - procijedio je nekako bezvoljno i neuvjerljivo.
- Nemoj srati... Ti ni ne voliš nogomet. Zar stvarno? Upitala je ona nekako preopće i sumnjičavo, a potom se kao poražena vratila u svoj naslonjač. Željela je da nastavi govoriti, premda je znala da joj ne bi nužno rekao istinu.
- I šta misliš, tko će pobijediti?
- Nemam pojma...

1.

"Svijet je ili previše predodređen slijed zbivanja zapisan negdje na nečemu, ili previše kaotičan. Bilo kako bilo, meni ovdje nema mjesta", pomislio je Andrej Javorek zakoračivši s kolegom niz ulicu. Ulica je bila pregažena maglom i jedino što su njih dvojica mogli pred sobom razaznati bili su tamni prozori i krovovi zgrada i titrajuća svjetla čije su se zrake jedva probijale kroz gusti sloj raspršenih čestica. Bilo je kasno studeno jutro i snijeg je već djelomično okovao gradske trgove i pločnike i jedini razlog zašto bi Andrej izašao van u tako užasno jutro bio je jedino i samo posao. Andrej je bio policijski inspektor.

U svojim pedesetima, bio je to već gotovo starac, dubokih brazdi, glatko izbrijanog lica i prosijede kose. Lice mu je zračilo iskustvom, premda je o vlastitom iskustvu malo govorio. Malo što su ljudi o njemu znali, osim onoga što su mogli vidjeti prostim okom: imao je velike ruke, jake šake, pomalo je izbacio trbuh, oblačio se staromodno i rijetko je pušio i pio. Bio je pomalo perfekcionist i uvijek je zazirao od nasilja, premda je bio tolike snage da je mogao svladati gotovo svakoga u Magleništu. Pištolj mu je hrđao u opasaču: nit ga je vadio, nit je vježbao pucati prethodnih godina jer je Maglenište bilo sablasno tiho i usamljeno, nedostajalo mu je pravog zločina. U horoskopu je Andrej bio jarcem, rodio se baš ovakvog jednog zimskog jutra kakvo se sada nadvijalo nad Magleništem. Oženjen je za ženu koju istinski voli i poštuje već desetljećima i koja jednako tako voli i poštuje njega. Ne zamara ju pričama o policijskim slučajevima kad se vrati s posla, radije priča o kavi, knjigama, zdravlju, susjedima i na taj način pokušava ostaviti dojam da je i on samo obična osoba koju se može sresti na ulici. On to nije bio. Njegova je žena mislila da ga pozna, ali pozna samo ono što joj on dopusti, a to je blaga i skromna ljuštura običnoga čovjeka koji samo gleda pravo pred sebe, nikad u ono što se njega nije ticalo. Ali, bio je on puno dublje i kompleksnije biće nego što je ona to mislila, užasnog pogleda na svijet i groznog tereta koji si je on sam nemilosrdno nakamario na dušu. Ona misli da je esencija njegova bića čovjek koji samo savjesno želi otići na posao, plaćati porez i režije, voditi ljubav, stavljati novac i hranu na stol i imati djecu. Ali djecu nikada nisu mogli imati, Andrejevom krivnjom. Nije mu zamjerala. Davno se ona već pomirila.
Iako se Andrej pretvarao kao mu je svejedno i da može živjeti bez potomaka, žarko ih je želio imati, pa makar ih i odgajao u kaosu koji prezire. Nakon što su godinama pokušavali napraviti dijete, on je digao ruke od svega i rekao da valjda netko tako želi. Mislio je, dakako, na Boga, premda vjernikom već odavno nije bio. Njih su dvojica oduvijek bili u zavadi. Jedan nije priznavao drugoga, a i obrnuto. Mrzio ga je, ali ne kao vrhovno biće, već kao samu ideju da tako nešto mora postojati. Nije bilo moguće da je on neplodan i da je njegova biologija zakazila, morao je biti kriv netko drugi.
Njegova je žena bila umjereni vjernik, a ona je mislila da je i on isto. On se tako volio predstavljati - bio je to sastavni element njegovog maglenišnog identiteta. Iako to drugi nisu znali, on je na svijet gledao kao na pakao slučajnosti i užasa koji proizlazi iz ljudskog djelovanja, a na svoje je zanimanje gledao kao na odgovor i prirodnu antitežu. Čak i da nije tako djelovao, znao je da bi priroda uspostavila ravnotežu na drugačije načine koji nisu uključivali njega, tako da nikad nije žalio nad onime što mu je nosio novi dan. Znao je da zločine, sudbinu, nasumičan čin, ili što god da je to sve skupa bilo, nije mogao zaustaviti. Samo kazniti. A ako ne on, kažnjavat će već netko drugi. On je bio samo alat antiteže.
Nitko nije znao njegove misli, čak ni njegova žena. Kad bi vidio mjesto zločina, on bi odmahnuo rukom, procijedio kakvu crnohumornu opasku i otišao na kavu. Svi su mislili da ima jak želudac, jak karakter, ali to nije bila stvar - on je zločin smatrao očekivanom akcijom, brutalnost nešto prirodno, a na sve je gledao nevino i nepristrano. Upravo ga je zbog toga bilo teško iznenaditi, jer, on je od drugih sve očekivao.

2.

Bilo je još jedno od mnogih jutra koje su Andrej i Goran bili potratili radeći ništa, ili gotovo ništa. Njihovi su radni dani uglavnom prolazili bez zločina, jer je regija bila u zadnje vrijeme nezamislivo mirna, a dan se zapravo sastojao od pregledavanja starih slučajeva, raznošenje papira, ispisivanje papira, telefoniranje, starih izvještaja i svega onoga što Andrej nije mislio da će ikada morati raditi. Bili su na putu za stanicu. Obojica su žvakali pecivo iz obližnje pekare koje se pušilo na hladnoći zimskog jutra. Mirisalo je, ali se miris od odvratne hladnoće uopće nije mogao osjetiti. Znalo je biti hladno ranije ove godine, ali danas je baš bilo hladno. Hladnoća se kao bolest podvlačila Andreju pod rukave kožne jakne i pod kosti, gdje bi se zakačila poput krpelja ne dajući mu ni trenutak mira. Iako je bio zimsko dijete, zimu je mrzio i zime se grozio. Nije znao čemu je to mogao pripisati. Volio je sva godišnja doba, ali ni jedno nije dobro podnosio.
S druge strane, Goranu zima nije smetala - čak naprotiv, u hladnoj se prostoriji, kako je tvrdio, bolje radi. Toplina mekša čovjeka. O toj je toplini maštao Andrej razmišljajući o maglenišnoj postaji u kojoj je radio.
Postaja nije bila daleko. Zakrenuli su u drugu, nešto prostraniju ulicu. Automobili parkirani sa strana, nigdje žive duše - na ulici nema ni kera. Gledali su smrznutu cestu; caklila se kao zrcalo. Magla se spuštala i, smrzavajući se na cesti, podebljavala sloj leda. Andrej je inače putovao na posao svojim zelenim Volvom, ali danas to nije želio iz nekoliko razloga: stanica uopće nije bila toliko daleko da se nije moglo otići pješice, a osim toga, ceste su bile smrznute i bio je pravi rizik manevrirati uskim maglenišnim ulicama. A i Andrej je volio hodati. Nije morao previše razmišljati ako to nije htio.
Kad su prešli cestu i krenuli za ulicu u kojoj se nalazila postaja, Andrej je naglo zastao kraj pošte, nešto promotrio kroz kroz ulaštene prozore i redove polica na kojima su stajale knjige i vodiči za život, da bi potom, kao zapanjen, nastavio hod. Njegov je mlađi kolega to odmah primijetio pa rekao:
- Alo? Jel ti mene čuješ? - Prodrmao ga je Goran snažnim i nervoznim trzajem.
Andrej je fokusirao pogled na svoga kolegu Gorana Hesa i ignorirajući sve što mu ovaj govori, promotrio njegov izgled: Bio je to čovjek u ranim tridesetima, pomalo starijeg držanja nego što je to zapravo bio. Imao je kestenjastu kosu, uvijek nekako neuredne prirode, koju nikako nije uspijevao ukrotiti, a pod njom lice puno madeža. Uši su mu bile košćate i nos pomalo čudan, ali, generalno gledajući, imao je simetrično lice i nije bio ružan čovjek. Gledajući ga u oči, koje su bile izrazito tamne, nikad se nije znalo govori li on istinu ili laže. Na neki način to je bila njihova sličnost, ali Andreju se to nikako nije sviđalo iako nikad nije imao razloga sumnjati u istinitost onoga što mu je Goran govorio. Isto je tako znao i da je Goran gajio nekakve ambivalentne osjećaje prema njemu. Goran je zračio nekakvom energijom, koja nije uvijek nužno bila pozitivna. Ali važno je da je energije bilo. Bilo je nje i kod Andreja samo je ona bila nešto tromija i nešto melankoličnija nego kod Gorana. Prava je istina bila da su obojica u nekoj mjeri dobri ljudi, samo drugačijih životnih naboja koji su teško išli jedan s drugim te su na taj način stvarali nekakve međusobne neutemeljene mitove.
- Mmm... Slušam, slušam. Samo... Odvrati Andrej smušeno i ubrza korak kao da je osramoćen.
- Samo što?
- Učinilo mi se da sam vidio nekog poznatog u pošti.
- Koga?
- Ne mogu ga točno smjestiti kada i gdje...
Zašute obojica na nekoliko trenutaka. Goranu je interes za stvar brzo izhlapio iz glave i uzeo je prebirati po jednom bloku što ga je izvukao iz pretinca auta, a Andrej je svoj pogled zaključao na vratima pošte i čekao da se otvore kako bi vidio tko je unutra. Iako pošta s ulične strane nije imala zid, već staklo, pa je zbog toga bila gotovo providna, Andrej zbog odsjaja nije mogao vidjeti unutra. Gledajući tako svoj odsjaj u staklu kao u zrcalu njegova je pažnja popustila i on se počeo osvrtati oko sebe tražeći zanimaciju u detaljima koji ga okružuju i upijati atmosferu ulice. Kad se nakon nekog vremena ponovno okrenuo vidio je da je sada pošta, osim djelatnika, bila potpuno prazna. Njegov je pogled panično počeo lelujati da bi pronašao ono što traži: negdje dalje u ulici stajao čovjek kojega je prvotno vidio iza stakla. Čovjek je bio mlađi od njega, ali naizgled vrlo lošeg zdravlja što ga je znatno postaralo. Bio je blijed poput aveti, isto tako i visok, a osim njegovih tamnih, dubokih očiju Andreju je pažnju privukao veliki, čvorasti i izblijedjeli ožiljak na gornjoj usni. Izgledalo je kao da ga je zaradio jako davno, još u mladosti, a bio je toliko nakazno velik da nije bilo moguće da mu nije smetao pri govoru ili jelu. Andrej je gledao u tu loptastu tvorevinu na strančevim usnama i gotovo ju je mogao osjetiti. Osjetio je težinu pod nosom koja skoro da ga je povukla dolje. Njegova je usna pulsirala u boli. Već je to jednom vidio u životu. Već je osjetio isto. Progutao je knedlu. Skrenuo je pogled.
Taj je stranac gledao u Andrejevu smjeru i Andrej se tresao kao šiba premda je bio siguran da ga stranac s ožiljkom s tolike daljine ne može vidjeti tu u automobilu iza sjedala i iza Gorana.
- Idemo po kavu? - Andrej će Goranu koji je koncentrirano piljio u nekakve piskarije.
- Znaš da ne pijem kavu jako rano, od nje mi divlja probava.
- Ma da? Jebiga, ja trebam kofein.
- Čekam te vani.
Goran odmahne glavom i izgubi se za trenutak. Andrej nije mogao čekati vani - morao je, naravno, kao i svakoga jutra, ući u postaju i prijaviti se da je došao u smjenu. Danas je bio neki bezvoljan i nije mu se išlo s Goranom do šefa smjene koji bi im za vrat natovario neki besmisleni posao koji eto, danas baš nije morao obavljati. Znao je da će se Goran glupavo naceriti i, prije nego što krenu, sto puta pitati šta trebaju, gdje i kako, pokušavajući se ulizati nadređenom. Njegov plahi želudac to danas nije mogao podnijeti. Imajući to na umu, Andrej je ušao prilično tiho, pozdravio rastresenu Katrin koja je radila na porti, a zatim je provukao karticu. Na povratku je stao kraj automata za kavu, izvukao šaku sitniša iz jakne, i nakon nekoliko trenutaka prebiranja po njima naručio je kavu gustu i tešku poput bitumena.
Dvadesetak je minuta ispijao kavu i borio se sa svakim gutljajem da ostane u njegovom tijelu. Kad je napokon ispio i posljednju kap, Goran je iste sekunde izašao iz ureda Topolskog s buntom papira i velikom kožnom torbom pod jednom rukom, a u drugoj je nosio ključeve od auta. U ustima je držao još neke kuverte i Andreju je poluuspješno signalizirao prstom da mu otvori vrata od bijelog policijskog Golfa. Andrej mu je na trenutak oklijevao pomoći jer je u rukama držao papirnatu šalicu, a zatim je, prevrćući ju po rukama i ne znajući šta da napravi s njom, dotrčao do automobila, šalicu odložio na krov i otvorio mu vrata. Goran je odahnuo ubacivši tu planinu podataka koju je nosio na svojim leđima, a zatim se zadovoljan očistio od tog tereta premda se nije ni isprljao.
- Pričao sam s Topolskim, rekao je Goran tarući nos zgužvanom maramicom.
- Da...? Odvrati mu ovaj nezainteresirano.
- Pričat ćemo putem.
Sjeli su u utrobu bijeloga Golfa i Goran je nataknuo ključeve u procijep ispod upravljača. Automobil je zarežao par puta, a potom se iz auspuha promolio oblak crnog dima. Goran je izvukao potom tanku cigaretu i ponudio Andreja, a nakon što je ovaj odbio, sa zadovoljstvom je upalio svoju. Andrej nikad nije pušio, ali je kroz cijeli život imao čudan odnos s cigaretama. Naime, žena mu je tvrdila da mrzi cigarete iz dna duše, a on je zbog nje tvrdio istu stvar kako bi joj udovoljio. Istina je bila da, iako Andrej nikada nije pušio, istinski je uživao u dimu cigareta koji je izlazio iz nečijih tuđih pluća. Nikako nije znao sročiti tu pojavu u riječi, pa je odlučio da o njoj ni ne priča, a u zadnje vrijeme, da o njoj ni ne misli. Upravo bi zbog toga, svaki put kad bi mu netko ponudio cigaretu, odmahnuo bi rukom, a onda samo čekao da ga obavije plavičasti dim i odvede u delirij.
- Šta mi gledaš u cigaru? Hoćeš ili nećeš? Ovo kako buljiš u mene je jezivo, reče Goran začuđeno nakon što je primijetio Andrejev odustni pogled fokusiran u ognjeni vršak svoje cigarete.
- Vozi. Znaš da ne pušim, odvrati ovaj šturo.
- Iris zabranila, ha?
- Ma da - pomirljivo će Andrej, iako su obojica znali da to nije istina.
Automobil je zarondao i prljavi je snijeg počeo šikljati ispod njegovih izlizanih guma. Iskobeljao se na jedvite jade i ubrzo se našao na svojoj predviđenoj putanji. Goran se hihotao od sreće. Andrej je zvjerinjao pogledom čas kroz vjetrobransko staklo, čas u retrovizor, sve dok mu se pogled nije zaustavio na raštrkanom buntu papira na zadnjem sjedalu. Promatrao je taj kaos i pokušavao odgonetnuti u njegov sadržaj, iako ga to previše i nije zanimalo. Godine su uzele danak, izgubio je interes za sve za što se interesirao u mladosti. A i iskorištavali su ga na poslu, nije da nisu. Maglenište je bilo tiho mjesto, pa posla ondje i nije bilo toliko, zbog čega je u svojoj upravi više služio glavonjama kao poštar, raznoseći važne podatke s nevažnih slučajeva koji su se odigravali u cijeloj regiji. Da mu je netko sada postavio pitanje o pet glavnih slučajeva na kojima je radio, ili o kojima je čuo u Magleništu, ne bi ih mogao navesti. Dokle mu pamćenje seže, otkako je doselio ovdje, nije se mogao sjetiti nikakvog ozbiljnog zločina. Najgore je bilo, a što se on sjećao, kad su Krstićeva derišta, socijala, kojih je bila čitava horda, opljačkali vinariju i gazdaricu obojali batinama u plavo. Ubrzo su ih i našli, i to Andrej osobno, kako pijani leže pod mostom okruženi razbijenim bocama jeftinog vina. Čak i tu nije bilo nikakvog uhićenja, već ih je Andrej s nekolicinom starijih policajaca išamarao i poslao ih kući.
- O čemu razmišljaš? Izgledaš mi kao da ti nije dobro - rekao je Goran skrećući pogled s upravljača u kolegu koji je danas bio neizmjerno tih.
- O Krstićevima.
Goran se nasmije kroz nos.
- Klošari. Njih treba jednom tjedno preventivno izdevetati...
- Gdje ćemo s tim papirima?
- Vozimo ih za Vjenkovo.
Andrej protrne na njegov odgovor, odmahne rukom i jedva čujno procijedi:
- Uf... Mrzim ići za Vjenkovo.
Ušute na trenutak, a onda Goran počne manje pratiti cestu, a više Andrejev neverbalni jezik. Nije mogao odgonetnuti što primijećuje.
- Skužio sam to - odvrati Goran - ali, nije mi jasno zašto. Pa jel nisi ti rodom otamo?
- Rođen sam u vjenkovačkoj bolnici, ako na to misliš...
- Onda si od tamo i rodom. Nemoj mi pametovati.
- Valjda...
- Ja sam rođeni Vrhodolec, glavom i bradom iz Vrhodola.
- Znam, Gorane, znam.
Goranu skoči knedla u grlo, kao da to nije očekivao. Uspori malo, uozbilji se nešto više i stane hvatati Andrejev pogled koji je lutao svugdje po autu.
- Kako znaš? Ne sjećam se da sam ti rekao.
- Provjerio sam te u sustavu.
- Ma da? A zašto bi me provjeravao? To ti je kažnjivo.
- Ma daj, Gorane, nemoj srati. Svi policajci to rade. Provjeravam sve ljude u sustavu koje poznajem... Sustav govori istinu, kužiš.
- Ja tebe nisam provjeravao... Goran će zbunjeno.
- Provjerio sam čak i Idu.
Goran naglo zakoči i pred auto špricne mlaz bljuzge. Ida je bila Goranova žena. Pogledao je Andreja kao da će ga zadaviti i gledali su se tako kao dva zaraćena mačka spremna skočiti jedan na drugoga, sve dok Andrej nije počeo polako popuštati i svoj kameni izraz lica rastezati u smijeh. Nakon što se pukao smijati, Goran je samo nervozno odmahnuo glavom.
- Šalim se, šta si se stisao toliko danas? Počne se pravdati Andrej nakon što se tako kretenski ismijao.
Nije mu ništa odgovorio. Automobil je vrludao lijevo-desno po cijelom Magleništu i zaustavljao se na svakom semaforu. Led je polako otpadao sa stražnjeg automobilskog stakla, temperatura se polako dizala i uskoro više nisu vidjeli dah i crvenilo smrznutih prstiju. Uživali su u toplini i suhoći automobila. Goran je odvrnio neku bogom zaboravljenu radio-stanicu i uskoro se Golfova utroba ispunila bezukusnom glazbom koja je već godinama uporno bila ista.
- A zašto si otišao iz Vjenkova?
- Ma ne želiš znati...
- Pronaći ću to u sustavu.
- Nema tog tamo. Privatne je prirode.
- Svejedno ću pročačkati...
- Čačkaj slobodno, boli me uvo.
- Ček stvarno? Stvarno mi nećeš reći?
Tu Andrej kao da počne malo popuštati.
- Ma ne skrivam ja ništa, samo ne volim baš pričati o tome. Ali kad si tako dosadan...
- Evo, evo, samo trenutak! Zadrži misao, moram u kuću na minutu samo da nešto pokupim, pa ćemo nastaviti!
Zadimili su u malu ulicu na kraju Magleništa koja je odisala starinom: bio je tu mali red niskih kuća kakve su se nekada gradile, od tvrde žute cigle, crvenih krovova i niskih dimnjaka koji su kašljali dim. Preko puta stambenih objekata bili su parkirani nekoliko starinskih automobila, a pored se nalazio drvored stoljetnih javora koji su davno već bili ogoljeni. Cesta je bila uska i kvrgava i Golf je veselo cupkao prelazeći po neravninama koje su nastale izdizanjem javorova korijena. Andrej je nijemo gledao u sve to što se pružalo pred njim, ali ne iz sažaljenja, već iz razočarenja što on u ovoj ulici nije mogao pronaći kuću kad se selio iz Vjenkova. Vjenkovo je u početku bilo tiho seoce, a nakon što je novi načelnik preuzeo tu općinu uskoro se sve više počelo ulagati u razvoj i gradnju, pa su tako procvali trgovi, biciklističke staze, knjižnice, sitne trgovine, slastičarne i sve ono što je privlačilo mlade obitelji da ondje saviju gnijezda. Vjenkovo je prije četrdesetak godina bilo malo i neprimjetno selo, a deset godina kasnije postalo je pravi pravcati grad. Andrej se grozio te nagle urbanizacije i vapio je za mirom koji je tamo iskusio u djetinjstvu: ali uzalud, sve je više strojeva brujalo i ljudi urlalo i Vjenkovo više nikad nije bilo isto.
Prije gotovo trideset godina, tek što je sklopio brak sa svojom ženom Iris, naglo je odlučio napustiti Vjenkovo i odseliti se u najzabačenije mjesto koje je mogao pronaći na karti: Maglenište. Maglenište je za njega bilo san snova: bilo je opasano gustom listopadnom šumom, a cesta koja je vodila u nj nije bila previše bogzna kako razvijena. Čak je bio siguran da se nekad do Magleništa moglo doći tek jedino tom uskom cestom koja je krivudala toliko da je svatko proklinjao put kada bi mu to bilo odredištem. U Maglenište nijedan stranac nije dolazio s namjerom - dolazili su, ili njegovi stanovnici, ili ljudi koji bi zalutali putujući za Vjenkovo. Kad je prvi put došao ovdje i kad se prvi put pronašao u Goranovoj ulici, odmah je znao da je ovo mjesto za njega. I prije trideset su godina čvrsto stajale ove kuće od žute cigle i tada su mu zapale za oko, ali tada su tamo živjeli stari ljudi kojima iz njih nije bilo na pameti odseliti. Andrej se s tim pomirio i svoj je dom pronašao ipak nešto bliže centru Magleništa koji zapravo i nije bio neki impozantni gradski centar, već mali betonski park s dvije čelične klupe i velikim mramornim križem u spomen nekih davno palih boraca.
- Nisi li ti ovdje negdje gledao da kupiš kuću? Pitao je Goran parkirajući auto pred istu onakvu kuću kakvu je nekoć Andrej gledao.
Andrej nije odmah odgovorio. Dobro je poznavao Goranovu kuću, ali je uvijek volio promotriti njezine karakteristične detalje: iza kovane željezne ograde primijetio je plastične dječje igračke i loptu prekrivenu snijegom, podrezane ruže ošurene mrazom i praznu i raspalu kućicu za psa u koju je propadivao snijeg i na kojoj je bilo ispisano Smoki. Kuća je bila gotovo nepromijenjena, još se uvijek na njoj caklila žuta cigla, a jedino su prozori evoluirali iz trošnih, drvenih, u bijele i masivne PVC prozore. Kroz njihovo staklo nazirala se vrlo lijepa i ukusna zavjesa koju je izabrala ženska ruka. Iznad njihovih glava veselo je puškarao dim i peć je grijala utrobu kuće.
- Nisam ovdje tražio kuću. Negdje dalje - odvratio je Andrej češući se iza uha, a onda skrene s teme - je li Ida kod kuće?
- Ne bi trebala biti, ali vidim da je vatra naložena - zbunio se Goran, a zatim je ugasio automobil, dva-tri puta puhnuo u dlanove da ih ugrije, a onda je počeo polako izlaziti iz automobila, držeći vrata predugo otvorena i mumljajući da će se vratiti za dvije-tri minute.
- Šta ćeš unutra? Upita ga Andrej onako, preko volje.
- Pa idemo za Vjenkovo, a zaboravio sam ponijeti značku i novčanik. A sve su mi kartice tamo i lova...
- Jebote! Pa ti živiš napamet - zgrozio se Andrej i odmahnuo rukom.
- Minuta! Strpljenja molim! Najavio je Goran svečano i klisnuo u kuću.
Andrej je sjedio u automobilu nekoliko minuta i gledao u zgužvane opuške koji su se još uvijek pušili u pepeljari. Unutra je još uvijek bilo toplo, iako je Goran vrata automobila držao dugo otvorenima, ali je Andrej za svaki slučaj već počeo kopčati gornju dugmad i stezati kožnu kragnu. Znao je da se Goran zna zadržati previše, ma kamo god išao, a pogotovo kad su u pitanju bile gluposti. Kod glavonje se jutros, primjerice, zadržao gotovo pola sata. A tek kad je svraćao kući - još ako mu je i žena bila ondje, tad bi si baš znao natovariti brdo sitnog posla u kratko vremena. Goran ima dvoje malo djece kojima Andrej nije znao imena, ali je znao da su prilično glasni i ne daju nikome ni minute mira jer su se kao kakve meduze hvatali i kačili za cjevanice Gorana, a i svakoga tko bi kročio u tu kuću. Andrej je par puta bio kod njih u gostima i svaki su ga put pošteno izgnjavili. Često je, gledajući ih tako na slikama koje je Goran držao u svome uredu, znao pomisliti nešto otprilike kao: "prava mala obitelj, ništa im ne fali" iako je to bila sasvim neugodna misao koju nije htio podijeliti čak ni s Iris. Sasvim normalna misao koja bi formulirana u izjavu bila neprimjerena, čak i jeziva. Nije htio kopati u tuđe živote i očovječiti ono što je smatrao logičnim činom u razvoju jednoga ljudskoga života. Iako se on jako slagao s Iris i bio joj privržen, nije mogao zamisliti da postoje još takvi brakovi i ljudi, tako nevini i obični kao što su bili njih dvoje. Bilo je to pomalo sebično razmišljanje, ali tako je Andrej često razmišljao. Tako je razmišljao i sada i misli bi tekle i dalje da ga u razmišljanju nije poremetila nečija prisutnost... U mislima ga je prekinulo ritmično kuckanje prsta po automobilskom staklu, a kad se osvrnuo opazio je Idu: Goranovu ženu plavih očiju, boričastog, uskog lica i zlatne kovrčave kose. Bila je ubundana u vunenu kapu i šal divljih uzoraka i boja i Andreju je prstom pokazivala na ulazna vrata i pantomimom pokazivala znakove poziva na kavu. Pozivala ga je da uđe. Andrej se samo uljudno osmjehnuo i, kao da je posramljen svojih dosadašnjih misli o Goranu i njoj, odbio njezinu ponudu nejasno gestikulirajući. Bez da je otvorio vrata ili čak prozor, objasnio joj je da mu je dobro ovdje gdje je i da će Goran ubrzo doći.
Tako je i bilo, Goran je ubrzo izronio iz kuće noseći u jednoj ruci novčanik, a u drugoj mrežicu s mandarinama, a onda je, opazivši svoju ženu, dotrčao do nje i nestrastveno ju poljubio, jer je valjda bio u trku s vremenom. Morao je na posao, a i znao je da ga Andrej čeka. Andrej je skrenuo pogled praveći se da gleda u svoje nokte. To mu je bio običaj ostao od malena, a i čudno je bilo s namjerom gledati dvoje ljudi kako se ljube, a i da oni znaju da su promatrani. Za Andreja je ljubav bila intimna. Nešto su se kratko ispričali, a onda je Ida počela odmatati šal i otišla je u predsoblje. Goran je naglo i silovito otvorio vrata Golfa i ubacio Andreju mrežicu s mandarinama i promrmljao nešto poput: "da imamo za put". Ključ je nakon toga zaškljocao u procjepu, auto zabrundao, gume zaridale u prljavom snijegu i ubrzo su se našli na onoj kvrgavoj i uskoj cesti za Vjenkovo.

3.

Nakon nekih sat vremena vožnje od Magleništa uskoro su se u magli počele nazirati građevine Vjenkova koje su bile pomalo čudnovate. Bile su nevisoke, ali ne i niske, krovovi su bili poput onih u kuća, ali je očito da je u njima stanovalo više stanara. Bile su nešto između zgrade i visoke katnice. Cijelo je Vjenkovo bilo u tom tranzicijskom razdoblju u kojem je gradom bilo uvjetno nazvano, a zapravo je još bilo u embrionalnom stadiju svoga razvoja. Iako se grad razvijao brzo, još uvijek nisu imali prave zgrade, za čim i nisu imali neku potrebu, jer Vjenkovo brojčano nikad i nije bilo pretrpano stanovnicima. Imali su nekoliko osnovnih škola, Opću gimnaziju i Ekonomski fakultet i to je bilo dovoljno da dobiju svoj status. U središtu Vjenkova nalazila se povijesna jezgra iz 18. stoljeća koja se granala u nove trgove, a na kojima su zadnjih godina nikle brojne birtije. Na prvi pogled, to je bio grad idealan za život, ali Andrej je mislio drukčije. Nikad mu nije smetao sam grad, nego je imao problem s nekakvim čudnovatim mentalitetom Vjenkovčana koji nikako nije razumijevao. Kad bi ušao prvi metar na vjenkovački asfalt znao ga je uhvatiti neopisiv užas. Iznad su ga trtice počeli drmati trnci, a onda su se širili duž kralježnice i sve do laktova. Nije znao zašto se to još uvijek i nakon trideset godina događa - znao je uzrok, ali ne i zašto traje toliko dugo. Nije on Vjenkovo izbjegavao od svoje selidbe, dakle punih trideset godina, jer, znao je on tu prolaziti, a i obavljati s Iris velike kupnje i administrativne poslove. Ali, to je mjesto uvijek na njega ostavljalo razoran efekt. Kad je vidio prvu vjenkovačku zgradu, ušao u prvu vjenkovačku ulicu i vidio prvog Vjenkovčana, osjećao je kao da pada u ponor.
- Sad mi reci zašto si odselio - rekao je Goran dok je vješto manevrirao vjenkovačkim labirintom izbjegavajući aute parkirane sa svih strana.
- Zažalit ćeš - osmjehnuo se Andrej nekako kiselo i pokazao Goranu na cestu sugerirajući mu da bolje pazi kuda vozi.
- Iskušaj me - uporno će Goran.
Andrej se nekako teško nasmije, kao da mu je neugodno i u isto vrijeme teško, a zatim, nakon nekoliko trenutaka šutnje i trljanja svoje glatke brade, stane govoriti:
- E, sad, ovo je nekako teško ispričati nakon toliko godina - Andrej će nekako tiho - neugodno mi je... Kad si se ti oženio, Gorane?
- S 28, tri sam godine u braku, odvrati Goran polirajući palcem srebrnkasti prsten na kažiprstu.
- Ja s dvadeset, nekad se sve ranije radilo. Iris sam upoznao još u srednjoj školi i bili smo pet godina skupa prije vjenčanja. Ali to sad nije poanta. S 21 postao sam policajac, a s 25 imali smo kuću u Vjenkovu, ona Sunčana ulica do rijeke. Svako sam jutro mogao gledati kako blješti i puca od života. Bila je to dobra kuća, s dobrim pogledom. Malo moji potegli, malo Irisini, malo mi... Oboje smo već naveliko radili. A znaš kako je bilo nekada, kuće nisu bile toliko skupe, nekad se bolje živjelo...
- Da? Nastavi - oprezno će Goran.
- Ma uglavnom! Slušaj dalje. S 25 sam godina imao i prvog psa - Bubi, obični zlatni retriver. Kuštrav onako, znao je sjesti kad bih mu rekao, donosio je štap nazad kad bih mu ga bacio. Ma, dobar i bistar je džukac bio...
Obojica neugodno ušute. Goran se uozbiljio pokušavajući razabrati kamo ova priča vodi. Andrej je izgubljen u pogledu i u nekom je svom svijetu.
- Šta je bilo s njim? Upita Goran pokušavajući natjerati Andreja da nastavi priču. Uto su došli pred vjenkovačku policijsku upravu i našli se u nemogućnosti da parkiraju. Našli su se pred portom u kojoj nitko nije dizao rampu. Gledali su tako u tu rampu boje slatkiša i čekali rasplet Andrejeve priče. Prošla je čitava minuta i ništa se nije događalo.
- Alo? Jel radi ovdje itko? Zakriješti Goran koji je brzo gubio strpljenje. Počeo je rukama mahati u znak nezadovoljstva i zahtijevati da mu se smjesta digne rampa za cestu koja vodi u dvorište policijske uprave. Za cijelo je to vrijeme mahao svojom značkom, iako ga je portir dobro poznavao. Očito je bio zaspao na trenutak. Otvorio je lijeno oči, razrogačio ih i nije mogao odmah razumjeti situaciju koja se pred njim odvijala. Gledao je u Gorana koji je tako crven više nalikovao kakvom pobješnjelom navijaču, nego policajcu, pa se njegovo podizanje rampe otegnulo još i više. Goranu je tog trenutka ponestala zadnja trunka strpljenja i baš kad je namjerio bijesno izjuriti iz auta, rampa se podigla.
- Hvaljen Isus - cinično će Goran izbezumljenom portiru - šta je dalje bilo s Bubijem - okrene se Andreju kao da se upravo sada ništa nije dogodilo.
- Reći ću ti, ali nemoj pričati okolo.
- Neću, Boga mi.
Andrej duboko udahne, pa stane pričati kao da starac priča unuku priču:
- Imao sam dva slobodna dana nakon jedne sjebane noćne i šetao sam Bubija duž i poprijeko Vjenkova. Znaš, psi vole šetati, njuše, zapišavaju, vijaju kuje i tako dalje. Uzeo sam neku uzicu, imao je i brnjicu, a uzeo sam i one rukavice da mu kupim govna za njim... Uglavnom, bila večer, zima, ma hladnije nego što je danas. Ja u civilu. Ni pištolja, ni značke. Pila mi se kava. Prolazio sam kraj neke slastičarne u kojoj sam znao da daju kavu za van. Pogledam znak - kerovima zabranjeno unutra. I šta ću ja, zavezao sam Bubija za banderu ispred, prebrojio novac i uletio unutra. Htio sam što prije odjebati odande. Bio je neki red, ovo-ono, pa aparat ne radi, pa konobarica neka nova bila, nije ni znala popraviti aparat, ma užas. Jedno petnaestak minuta meni je trebalo da naručim tu jebenu kavu. Još je i bila za kurac - vodenasta, a i stavila mi je šećera koji nisam tražio. Prebrodio sam to nekako bez da sam išta rekao, jer sam već dovoljno vremena izgubio i izletio sam van. Kad ono - Bubija nema nigdje. Pogledam povodac - on prerezan. Rez ravan, nije ga pas potrgao. Bijesan bacim tu šugavu kavu i stanem dozivati to pseto, ali ga nisam odmah čuo. Bio je lakovjerno pseto, ma svima bi se mazio i svima bi ruke lizao. Otrčao sam preko ceste i tamo ga počeo dozivati, pa na kraj ulice, pa opet oko slastičarne - ništa. I taman kad sam izgubio svaku nadu čuo sam jedva čujan cvilež. I otrčim ti ja odakle se čuo taj zvuk, a bila je to neka prljava uličica u koju prethodno nisam zavirio, i... pazi sad - vidim ti ja hrpu dječurlije i moga Bubija kako leži kraj kante za smeće. Okrenuo je oči onako na bijelo, udarila mu krv na nos. Zamisli - jebeni klinci išutali su mi kera ma dok nije krepao!
- Jebote, užas. Šta je bilo dalje?
Pogledaju se obojica nekako nepovjerljivo: Andrej osjeti neugodu povjeravajući se tome (iako ga je dobro poznavao) strancu, a Goran ga je gledao nekako čudnovato, kao da će se baciti na njega i staviti mu lisice.
- Ja ti klincima viknem "stani", a oni svi bris. A ja se zaletio za njima - ne možeš ti meni pobjeći, ja sam tada trčao tada svaki dan...
- Jesi ih uhvatio?
- Uhvatio sam najsporijeg... Andreju je glas polako počeo trnuti.
- I?
- I... Nije mi ovo bilo pametno započinjati, ali... Bilo je to davno, a i vidiš kakva je situacija bila...
- Šta si mu napravio? Goran je zamračio.
- Ma...
- Daj, reci. Neću ti zamjeriti, na tvom bih ga mjestu ubio - igrao je Goran na ispitivačku taktiku koju koriste kod zločinaca i u kojoj se prave da razumiju njegove motive i ideje i bodre ga kako bi se izlajao. Andrej je to znao i malo mu se taj pristup zgadio, ali je ipak odlučio ispričati svoju priču do kraja.
- Ha čuj, šta sam tada i mogao? Ubiti ga nisam mogao, jel. A i da jesam, ne bih ti to sada pričao. A bio sam ljut. Bubi je izdisao posljednje dahe, krv je liptala, nigdje nikoga. I šta ću ja, mislim si, klinac mora dobiti bar malo i htio sam ga išamarati... Ali nisam, eto. Ne znam ni sam zašto. Umjesto toga sam izvukao kaiš i izudarao malca metalnom kopčom. Po licu. Nisam to planirao. Samo se desilo. Ne znam šta sam mislio. Malom se rascvjetale usne, a zubi su frcali ko kokice, mlaz krvi i sline po meni i po njemu... Mlatio sam ga tako barem minutu i nastavio bih... A onda je za divno čudo naišao moj kolega Mislav kojeg sam poznavao iz srednje škole i smirio me. Vidio kera mrtva, ja sav crven od bijesa, oči u suzama... Mali isto. Objasnio sam mu situaciju. Jebiga, rekao je da pustim malog i odem kući, nije vrijedno karijere. Da se izlajao, prosio bih sada na nekom vjenkovačkom trgu. Rekao je on tad da ćemo zaboraviti Bubija i maloga kojega sam unakazio do kraja života.
Zavladao je neugodni muk.
- Čuj, možda mi ovo stvarno nisi morao reći. Jel nisi mogao izmisliti nešto...? Šta da se ja sada nekom izlajem? Reče Goran grozničavo pokušavajući zadržati knedlu u grlu i mučeći se sa slikama koje je upravo vizualizirao.
Andrej je primijetio njegov unutarnji sukob, ali je samo slegnuo ramenima i rekao:
- Tražio si istinu, a to samo i govorim. Osim toga, to je bilo prije tridesetak godina, kome ćeš uopće sada i reći? Nastupila je zastara.
- Jebiga... Drugi put šutim.
- Od volje ti.
U Golfu je zavladala čudna atmosfera. Ljudi su Andreja uvijek držali za mudra čovjeka koji je nekim čudom završio u policiji, a u glavi uopće nije bio policajcem. On je razmišljao na drugačiji način, bio je tih i gledao je samo svoja posla. Nikad nije sudjelovao u policijskim spačkama i tračevima, a toliko je rijetko primicao nasilju da su drugi policajci mislili da u životu nije pucao iz pištolja. Tog se trenutka Goranu razbila slika o mirnome seoskome policajcu. Izboj nasumičnog nasilja koje je Andrej počinio i zbog kojega se morao odseliti iz Vjenkova bilo mu je potpuno nekarakteristično. Za sebe je smatrao da je dobar policajac, ali tog je trenutka počeo sumnjati u svoje procjeniteljske sposobnosti. Nije mislio da je Andrej kadar učiniti nešto poput izbijanja zubi kopčom remena nekog školarca, pa, iako bi mislio da je to neka njegova glupa šala, ozbiljnim je izrazom lica i šutnjom dokazivao da je sve što je rekao istina. Dok je Andrej izgovarao te riječi, još je nekako i mogao sumnjati na neku zajebanciju, ali svaka sekunda u šutnji sve je više zacementiravala sliku u kojoj Andrej prebija klinca u Goranovu podsvijest. Andrej je osjećao Goranov osuđujući pogled na svojim obrazima, ali za taj pogled nije puno mario. On je sada mislio o prošlim vremenima i svome Bubiju.
Uskoro su parkirali na parking vjenkovačke policijske uprave na kojem su se nalazili trošni policijski automobili koji su nedavno bili iskopani iz snijega. Tu i tamo bi prošao koji policajac kojega je Andrej poznavao i međusobno su razmijenili pozdrave. Uvukao se dublje u automobilsko sjedalo i počeo je guliti mandarine pokušavajući ostati neprimijećen. Goran je sve to gledao pa ga je, nakon što je uspio dohvatiti sve papire sa stražnjeg sjedala, upitao onako poput strogog učitelja:
- Ti nećeš unutra?
- Neću, ja ću ovdje guliti mandarine.
- Čovječe, jedva da si ušao i u našu postaju, kad se radi nikad te nema. Kako uopće Topolski zna da si i bio na poslu?
- Pozdravio sam se Katrin.
Goran bespomoćno slegne ramenima.
- Dobro, kako hoćeš, vraćam se za pet minuta.

© 2020 Antun Garčević. Sva prava zadržana.
Izradio Webnode
Izradite web-stranice besplatno! Ova web stranica napravljena je uz pomoć Webnode. Kreirajte svoju vlastitu web stranicu besplatno još danas! Započeti