Žudnje su izvor patnje

Matej Pranjić

Jednog hladnog siječanjskog dana šetao je devetnaestogodišnji Ernest uz prugu pri povratku kući vraćajući se s kolodvora na koji je stigao iz grada Jon. Najdraža stvar, kojom bi se volio zabavljati kako bi lakše podnio taj podugačak put krateći si vrijeme, bilo bi razmišljanje. I to naglas. Moglo ga bi se tako i čuti ako bi se neki prolazni biciklist prišuljao s leđa, što mu je uvijek stvaralo jeziv osjećaj prepada i razotkrivanja njegove tajne. Uvijek je pomno obraćao pozornost da priča dovoljno glasno da čuje sam sebe, ali dovoljno tiho da obližnji prolaznici ne mogu primijetiti njegovo progovaranje, pa i kad se dovoljno približe ili kad ih čuje kako prilaze s leđa, samo bi zašutio sve dok se ne vrati nazad u svoju zonu komfora u kojoj ponovno može budan sanjati. No tihi bicikli koje voze ljudi što se vjerojatno nikamo ne žure, uglavnom pripadnici starije populacije, koji jedva da i proizvode bilo kakav zamjetan zvuk, uvijek bi otkrili njegovu tajnu i naglo, gotovo nasilno prekinuli njegov san po danu. Nikada nije uspio stati na kraj tim špijunima koji se tako zlobno vuku iza njega na tim skoro klinički tihim biciklima. Što se tu može, rekao je jednoga dana i prestao obraćati pozornost na to. I tako hodajući i dalje jednog hladnog siječanjskog dana, kroz glavu bi mu prolazile samo duboke i teške misli. Dok bi mu pogled šetao amo-tamo, čas na kuće pored kojih je prolazio, čas na postrojenje stare tvornice drvne industrije odmah preko puta pruge, postavljao bi, i to naglas, pitanja samome sebi.

Nije bila rijetkost da svoju tajnu slučajno otkrije u blizini drugih ljudi. Stoga bi ga često pitali nešto poput: "Zašto pričaš sam sa sobom?" ili "Jesi li lud možda?", što bi ga iznenadilo jer nije smatrao da je istina što su oni pokušavali reći. Smatrao je tu svoju osobinu sasvim normalnom i nikada ne bi ismijavao niti loše mislio o ljudima koji bi razmišljali naglas. Doživljavao bi ljude koji naglas razmišljaju ravnima sebi, jer ipak, čovjek uvijek želi pronaći drugog sebe, odnosno, želi pronaći onu osobu koja ga posve podsjeća na samu ili samog sebe, osobu s kojom se može poistovjetiti i tako prepoznati sebe samu ili samog. Međutim, unatoč njegovom osobnom viđenju njegovog javnog unutarnjeg monologa kao o nečem sasvim prirodnom i normalnom, jer ipak ima oca koji radi tu istu stvar, baš zbog takvih stalnih pitanja i čudnih pogleda shvatio je da to ipak valja ostati njegovom tajnom, makar bi bilo lakše da je jednostavno svoje misli ostavio na mentalnoj umjesto vokalnoj razini jezičnog procesa.

Otkad je bio dijete razmišljao bi naglas. To je najprije počelo kada se nitko ne bi družio s njime u dječjem vrtiću samo zato što je drugačije izgledao od druge djece, pa je pronašao bijeg iz te okrutne stvarnosti zatvarajući se u sebe. Tada je bio najdeblji od sve djece u vrtiću. Ipak, kada jedno ljudsko mladunče postane zapostavljeno i odbačeno od vršnjaka, ne preostaje mu ništa drugo nego da se zabavlja samo sa sobom. Naime, djeci koja izgledaju vidno pretilo, kao što je i sam Ernest bio, teško je stvoriti prijatelje u toj ranoj dobi. Djeca su okrutna, a Ernest je imao sreće pa nije doživio takvu okrutnost u osnovnoj školi, kao što neki i jesu. Naime, uspio je on smršaviti kad je krenuo u pubertet, no zato se morao bome napatiti. Njegovi roditelji, točnije njegov otac, natjerao ga je na treninge tekvandoa. Da se Ernesta pita, sve bi bilo super da nije bilo trenera Krešića. Trener Krešić je u više navrata znao djeci dati do znanja da pogrešno izvode zadane vježbe. Njegove pedagoške metode bile su povlačenje ušiju, čupanje kose, šamari i njihovi zidarski pandani koji bi gotovo uvijek bili popraćeni pedagoškim rječnikom psovanja majki i/ili ostalih članova obitelji. Djeca su imala od 7 do 17 godina, a dvorana u kojoj su dobivali svoj tjelesni odgoj imala je crna jednosmjerna stakla kako bi svi roditelji mogli doći bilo kada i gledati kako profesionalci, koje plaćaju po par stotina kuna mjesečno, profesionalno odgajaju njihovu djecu. Taj tekvondo klub postoji i danas.

Dok nije započeo svoj treninge tekvondoa, znalo se dogoditi da ga njegovi vršnjaci prozivaju baš što je bio tako debeo, no on nije vidio svoju krivicu u tome. Pa kako bi i mogao? Kako jedno dijete i može biti krivo, a kamoli odgovorno za bilo koji čin što ga počini? Na kraju krajeva bio je samo dijete i jeo bi i pio samo ono što mu je bilo ponuđeno i onoliko koliko mu je bilo dopušteno. Naravno, on se ne bi ni pitao bi li se udebljao kada bi proždirao kruh namazan s paštetom i majonezom, nego bi samo nevino uživao u okusu koji bi mu stvarala takva šnita kruha, koja mu se činila toliko primamljivom da bi čak i odbio da ga netko ponudi kakvom pečenom prasetinom ili janjetom sa žara. Volio je jesti masnu hranu jer je osjećao osobito draganje nepca dok bi se ti raznorazni okusi miješali, a sve bi to zalio nekakvim sokom, bilo od sirupa ili običnog voćnog soka. Sokove je isključivo pio samo zato jer je mrzio vodu. Vodu nije mogao ni gledati dok onako stoji unutar čaše. Pričinjavalo mu se kao da je nekakva dlaka ili vlat kose unutar te čaše koja mu se činila sve ogavnijom što je više zurio u nju. Roditelji su mu popuštali jer ipak on im je bio jedino dijete, a i oni sami su bili poput djece začevši ga sa svojih dvadeset godina mladog života. I pio bi tako na litre tekućine s još više industrijski obrađene materije, a manje vode, što bi dovelo do česta povraćanja i mučnina te budnih noći za njegove mlade roditelje. Vodu je počeo piti tek kada je krenuo u osnovnu školu na nagovor svojih roditelja, koji su vrlo brzo počeli odrastati i to na jedvite jade su ga natjerali da prijeđe preko svoje fiksacije dlakave vode.

Kao što dijete jede i pije kako roditelji to odrede, bilo svjesno ili nesvjesno, isto tako vrijedi i za dječju okrutnost. Logično slijedi da su djeca okrutna koliko i njihovi roditelji. Činjenica je da osobito okrutna djeca za sobom povuku i ostalu, manje okrutnu djecu. Zato škole imaju pedagoge i dječje psihologe kako bi se tome stalo na kraj. Škole imaju učitelje i nastavnike koji uživaju povjerenje roditelja kako njihova djeca neće biti žrtve nasilja. Zato su svi pedagozi, psiholozi, učitelji i nastavnici dobili na svojim fakultetima izobrazbu kako se nositi s djecom i odgojiti suosjećajnu i tolerantnu novu generaciju. Sva ta priprema za stvaranje ugodnoga i harmoničnoga školskoga okruženja počela se primjenjivati već 10 godina prije nego što je Ernest krenuo u školu. Sve su škole nosile table kako su mjesta nulte tolerancije na nasilje, svi su nastavnici išli na seminare kako prepoznati nasilje među vršnjacima, svi su budući nastavnici na svojim fakultetima naučili sve o individualnom pristupu djeci i o obrnutoj psihologiji i o ignoriranju lošeg ponašanja, a nagrađivanju dobrog. Svi pedagozi, svi školski psiholozi, svi obrazovni stručnjaci, svi prosvjetni radnici, ma cijeli školski sustav odavno je objavio rat nasilju među djecom i savršeno proveo kampanju protiv istoga u svakoj školi. Svi su učitelji i razrednici svojim razredima konstantno podsjećali svoje učenike da ne budu loši te da budu dobri. Prema svemu sudeći, obrazovni sustav sve je učinio u svojoj moći kako bi u svoje učenike ulio poruku kako je nasilje loša stvar i da žrtve prijave sve oblike zlostavljanja. Samo što roditelji tih učenika nisu išli u takve škole.

Kada je došao u osnovnu školu, druga djeca nisu ga nazivala pogrdama na račun njegove debljine, no pomladak visoko kreativne životinje Homo sapiensa imao je druge načine da uperi svoju okrutnost prema drugome svoje vrste. Ne bi ga prozivali zbog debljine, ali bi ga svejedno izbjegavali. Jedva je i pronašao jednog, to jest jedinog prijatelja, Denisa, također fizički neuglednog dječaka. Oči su mu bile razroke i poprilično međusobno udaljene. Usta su mu bila asimetrična i izgledala gotovo kao da ih je netko od vršnjaka nacrtao. Uši su mu bile veoma klempave, a nije pomagala ni činjenica da je lijevo uho bilo manje od desnog. Kada bi trčao bacao bi svoje ruke unazad kao da laktima pokušava udariti nešto ili nekoga i uvijek bi se toliko zacrvenio da je izgledao nakaradnije nego što jest. Ernest ga je pronašao upravo tako crvenog, uspuhanog i zadihanog prvog dana škole i mislio si je kako ne želi imati išta s takvim dječakom. Međutim, s vremenom je shvatio da su gotovo suđeni jedan drugom jer se nitko nije htio družiti niti s jednim.

Svoju prvu školsku simpatiju nikada neće zaboraviti. Prvoga dana prvoga razreda zagledao se u Doru, u njenu dugu brinet kosu zavezanu u rep, u njena dva velika smeđa oka poput kestenja, u njen malen i prćast nos te u njena sitna nasmiješena usta. To lice koje je ispunilo njegova prsa osjećajem koji većina ljudi osjeti i kaže da je poput leptira koji lepršaju trupom ili prsima; osjećaj neizmjerne ugode koja grije tijelo kao topla peć nakon povratka izvana dok vlada siječanjska zima. To lice, o kojem je maštao svaki dan kako će ga gledati na njenom rođendanu, napokon je reklo kada ju je pitao kada je proslava njenog rođendana, odnosno viknulo pred cijelim razredom: "JESI LI TI NORMALAN! TI NISI POZVAN NA MOJ ROĐENDAN! ŠTO ĆEŠ MI TI, DA MI POJEDEŠ SVE SENDVIČE?!" No Dora nije znala kako Ernest skoro nikada ne jede sendviče na rođendanima jer su ti sendviči uvijek pravljeni od sira, margarina, ponekad kiselih krastavaca, i od salame, možda najmrskije hrane što za njega postoji. Dora nije znala da bi Ernest jeo samo sendviče od paštete i majoneze, možda s malo kečapa. Ona to nije mogla znati, kao što nije ni on mogao znati da će njegova zaljubljenost tako brzo početi stvarati gorke uspomene.

Zbog takvih stvari pitao se uvijek zašto ljudi ne znaju što drugi ljudi znaju. Znao je da je pretpostavljati o drugom nešto što je loše. Pa zbog čega bi netko to učinio? Zbog čega ljudi uopće rade loše stvari? Zašto ljudi rade te loše stvari jedni drugima? Zašto te loše stvari mora i on doživjeti? Zašto loše stvari doživljava netko drugi? Zašto ja? Zašto oni? Zašto postoje ja i oni? Zašto je Ernest baš Ernest, a ne radije Denis ili Dora? Zašto je Ernest baš Ernest sa svim svojim osobinama takav, a netko drugi da ima sve druge osobine. Što znači Ernest? Što znači Dora? Kako to da se ljudi razlikuju jedni od drugih? Kako to da se ljudi razlikuju od životinja? Kako to da se živa bića razlikuju od neživih stvari? Što uopće znači da je jedno živo, a drugo neživo? Kako to da se stvari razlikuju jedna od druge, a skoro svaka stvar je slična barem jednoj drugoj stvari? Što uopće znači da je nešto slično drugom? Što uopće znači značiti? Što uopće jesu pitanja? Što znači znati? Što znači onda saznati, a što onda znači zaboraviti? Malo je reći da je Ernest imao mnogo pitanja, a kamoli da su ta pitanja bila primjerena njegovom uzrastu. Možda bi mu roditelji i pomogli odgonetnuti na pitanja, da nisu stalno bili zauzeti poslom, a i da Ernest nije bio sklon provođenju vremena sam pokušavajući odgovoriti na ta pitanja koja naizgled ni nemaju odgovora.

S druge strane, pitao se zašto ljudi misle nešto bez da su sigurni u to. Kako to da ljudi tako bezosjećajno pretpostave nešto o drugome i odmah otpile svaku mogućnost značajne komunikacije, a kamoli bilo kakvog zdravog odnosa. Zašto ljudi moraju biti tako zli? I zašto su tako zli kad sam ja tako dobar. Ja nikome ne želim ništa loše, ja svima želim pomoći, a oni svejedno budu takvi. Kako je moguće da drugi ljudi nisu poput mene, tako dobri? Zašto ljudi moraju biti takvi? Zbog čega su takvi? Biti dobar uopće nije teško, biti dobar znači činiti dobre stvari kao što su pomoći drugome. Ja sam dobar i zato što ne radim loše stvari kao što je nekoga povrijediti ili ne pomoći. Ako je to sve biti dobar, onda biti loš znači obrnuto od toga. A što uopće znači obrnuto? Moram pitati mamu i tatu. Zanima me što bi mi oni rekli jer meni se čini da obrnuto znači nešto što je suprotno, kao što su to dan i noć, kao što su to nebo i zemlja, kao što su to toplo i hladno. Sve te stvari su obrnute jer nisu ni po čemu iste. Dan je svijetao, zna biti topao i svi ljudi su vani kada je dan, a noću je obrnuto, bude hladno, bude mračno i nema uopće puno ljudi vani. Ah da, pa po danu se može vidjeti sunce, ali samo ako nije oblačno, a po noći se ne može vidjeti ništa osim zvijezda. No te zvijezde su isto zapravo mala sunca, naravno osim planeta koji su samo toliko daleko pa nam se čine kao zvijezde. Pa da, pa tako piše u onoj knjizi o svemiru. Dugo nisam čitao tu knjigu. Joj pa da, sad čitam onu knjigu o dinosaurima. Dinosauri su super! Ogromni gušteri veliki kao kuće, ma pa i zgrade! Theropodi su najveći krvoloci. A nervira me što svi misle da je Tiranosaurus rex bio najveći! Najveći je bio Giganotosaurus iz Južne Amerike. Zašto ljudi stalno onda brbljaju o tom Tiranosaurusu. To je isto loše! Pa zar ne znaju da je Giganotosaurus veći? Zašto bi lagali onda... Je li moguće da stvarno ne znaju? Jao, pa što ako stvarno ne znaju?? Moram svima to odmah reći! Kome sam rekao sve, mami, tati, sestrama, ujacima i tetkama, e pa nisam rekao Filipu ni Andriji, ni Klari ni Antoneli, nisam rekao to ni učiteljici Batić, rekao sam samo Denisu od sve djece. Samo Denisu jer, jer drugi ne žele pričati sa mnom. A možda bi htjeli sada pričati sa mnom, možda će vidjeti da ja isto nešto znam kao i oni i da ja mogu biti dobar! Ma sigurno će se onda htjeti družiti sa mnom kada vide da im mogu pomoći! Vidjet će da sam ipak dobar!"

Godine su prolazile, a Ernest je sve više vremena provodio sam sa svojim mislima dok nije provodio vrijeme sam s knjigama. Kada je napokon otkrio Internet, još više se zavlačio u sebe otkrivajući dosad nedostupne knjige, članke, forume, grupe na društvenim mrežama gdje je napokon pronašao društvo istomišljenika i ljudi s kojima je mogao pričati. S Denisom se prestao družiti kada je shvatio koliko su različiti i kako s njim zapravo i ne može pričati o temama koje ga zanimaju. Na internetu je napokon je pronašao ljude koji ga ne bi odbijali, koji su bili dobri prema njemu tako što ga nisu izrugivali makar bi rekao nešto što nije točno ili prihvatljivo. Oni su mu počeli biti uzori, njegovi učitelji, njegovi savjetnici i psiholozi. Počeo je dijeliti na društvenim mrežama svoje misli u obliku pitanja ili izjava kako bi započeo razgovore s bilo kojim od oko tisuću zajedničkih prijatelja osoba koja nikada nije uživo vidio niti ikada čuo glas jer je sva komunikacija bila tekstna. Ono što ih je spajalo bila je ta činjenica kako svi sami intelektualci koje nitko ne razumije, a pogotovo ne njihove poglede na svijet te kako bi trebao izgledati. Teme o kojima su pričali uključivala su područja iz povijesti, politike, ekonomije, antropologije, sociologije, kulturologije, umjetnosti i filozofije. Većina tema može se svesti pod jednu riječ - humanistika. Jednoga dana zaintrigirao ga je status na jednoj od društvenih mreža u kojem je jedna mlada djevojka postavila pitanje o smislu života i da zna da je to dosta osnovno pitanje, no da želi čuti ljude da otvoreno progovaraju o tome zašto i zbog čega žive. Ernest nije imao odgovora na pitanje i tom temom bi se počeo sve više baviti kao da je opsjedala.

Razmišljao je tako, dakle, na putu kući hladnog siječanjskog dana uz prugu pri povratku kući vraćajući se s kolodvora na koji je stigao iz grada Jon o svojoj omiljenoj temi: "Radi čega žive ljudi"? Iako je zapravo dobro znao odgovor na to pitanje, odgovor mu se nije sviđao. Nije odgovarao njegovoj viziji svijeta gdje sve ima smisla, gdje sve ima značaj i gdje se ništa ne događa bez razloga ni bez pravog uzroka. Razlog tome neizbježna je činjenica da je dugo promatrao svijet iz , naravno, djetinje perspektive gdje bi se svi događaji ostvarivali iz nekog dobrog razloga. A što drugo i preostaje jednom djetetu? U dvadeset prvom stoljeću nakon konvencionalno uspostavljene kronološke referentne točke za novu eru, na isto tako konvencionalno definiranoj zapadnoj hemisferi, djeci se i dalje servira ideja o velikoj ljubavi koja sve voli i sve stvara samo zato da ima što voljeti. No ta ljubav je komplicirana. S jedne strane je bezuvjetna i apsolutno dobra, a s druge strane ograničena i apsolutno zla. Dugo će trebati da pronađe dokaze koji viču da mu je cijeli život velika namještaljka.

U ovome trenutku, polazeći od pitanja smisla života, Ernest pronalazi prvi glasni dokaz: "Ljudi postoje čisto zato.. samo da žive!? Pa da, što si mislio? Ha, da ima nekog, ne znam, boljeg, pametnijeg smisla... mi bismo ga već odavno znali, zar ne? A opet, tko kaže da i bi! Što god pokušali po tom pitanju, koji god odgovor pokušali izmisliti, rješenje će uvijek biti isto: živiš samo zato da živiš! Dobro, ali... Zašto smo tu? Jesmo li mi možda odlučili da postojimo, ili nas je netko tu postavio. Ako i je, zašto nas je ovakvima postavio? To je mogla učiniti samo nekakva viša svijest, ako ne već naša sama. E sad, tu svijest mi ljudi volimo zvati Bogom. Ali pazi ovo: ako i postoji tamo neki Bog, opet nam to ništa ne znači jer on nije tu! Nije tu! Mi nigdje ne vidimo u svojim životima ikakvo djelovanje od strane tog nečega, što ni ne volim zvati Bogom jer ono možda i ne odgovara našoj ljudskoj definiciji Boga. Mi kao ljudi pretpostavljamo da je Bog, odnosno to "nešto više" i svemoguće i dobronamjerno, i na kraju krajeva, Stvoritelj svega što postoji, to jest, svega što mi uopće možemo iskusiti i doživjeti. Da je On ili Ona ili Ono zaista ovdje, mi bismo to znali. To bismo vidjeli, to bismo čuli, obratio bi nam se, ma bilo što samo da ne bi morali posezati za objašnjenjima koja se na kraju krajeva... ne mogu ni dokazati! Zato se stalno prepiru vjernici i ateisti o tome. Ma dajte ljudi pa to ni nema smisla! Ta rasprava ne vodi nikamo! Neka i vjeruju ili ne vjeruju ljudi što hoće, esencija našeg života neće se promijeniti. Hrpa pitanja i dalje nemaju odgovor i mi stalno samo tražimo objašnjenja za sve što nam nije jasno i onda kada više ne znamo što bismo rekli, pa... eto, Bog je to! Da! Hahah! Kako zgodna ideja! Vrlo sjajno! Dovitljivo! Ma divota jedna! Eee... a nitko ne želi priznati, pogotovo nijedan od svih onih "vjernika", ako uopće zaslužuju da ih se takvima zove, da su se rodili u totalnom mraku naspram tog nekakvog Boga. Pa rečeno im je da postoji, ljudi! I baš zato sam drugačiji od svih njih! Ja sam uvijek razmišljao o svemu, uvijek sam si postavljao pitanja, i eto me sad... Lupam glavom o zid!!! Ne znam što da mislim, što da zaključim, svaki puta kada se sjetim koja bit leži u ljudskoj egzistenciji ne nađem ništa! Rodiš se, živiš i onda na kraju umreš. Nitko se zapravo ne sjeća svog prošlog života - ne vjerujem onim glupostima što kažu da se neka djeca prisjećaju. Kakvi prošli životi, makar šta! Samo još jedna pretpostavka koja je uvelike neutemeljena. Ma ustvari i to je nebitno. I da se itko sjeća svog prošlog života to ne mijenja ništa! I dalje mora živjeti ovaj život u ovim uvjetima, po ovim pravilima i zakonitostima. I što je najljepše - ti i nemaš slobodnu volju! Isus te... Pa nemaš! Sve tvoje odluke, sve tvoje ideje, osjećaji, navike i sve, sve, sve nije tvoj slobodan izbor. Ljudi su programirani, slično kao i životinje, jedino što mi ljudi volimo misliti da smo pametniji. Kao, svjesni smo svoga postojanja i to nas čini drugačijima. Ajde, neka je tako. Ali sad mi reci, kakve to veze ima i s čim? Evo, pogledaj, svoje emocije ne možeš birati. Ne možeš odlučiti, da tako kažem, da se zaljubiš u stup ili da se najednom bojiš vode. To je nemoguće! Nešto bi te moralo potaknuti da tako razmišljaš. Kada bi imali istinski slobodnu volju mogli bi u potpunosti negirati svoju ljudsku prirodu. Međutim, kako to možemo učiniti kada imamo prije svega tolike potrebe koje valja zadovoljiti? Pa ti moraš piti, moraš jesti, moraš imati nekakav smještaj gdje ćeš moći obitavati i spavati, moraš imati društvo, prijatelje, obitelj... sve to! Ali tu nije kraj! A onda kada sve to imaš moraš se nekako snaći u društvu. Čovjek je sada gdje je prosto zato što se organizirao u jedinice koje broje po nekoliko članova. Ma bila to plemena, klanovi, nacije, nebitno - iz društva si nastao i u društvu ćeš nestati. Čovjek je ovisan o zajednici u kojoj živi, on se osjeća primoranim da se pronađe unutar nje. Zato i toliki problemi nastaju po čovjeka, a izviru iz odnosa s drugim ljudima. Hah, netko se zaljubi u drugoga, a oni im ne uzvrate ljubav pa budu depresivni, slomljeni, bezvoljni... ljudi se i ubijaju zbog ljubavi! Koještarije, dići ruku na sebe zbog nečeg na što ni ne možeš utjecati - kad se zaljubiš, zaljubiš se. Ljudi kao da imaju taj strah od samoće, zato i uvijek hrle nekom društvu, zato i žele biti prihvaćeni. Hahah, pa samo žele da ih društvo prihvati kako bi naprosto osjećali da postoje! I iz toga proizlazi nekakva sreća, neki lijepi osjećaj pripadnosti, ispunjenja, ma čega već čovječe... I gdje je sada tu izbor? Gdje je tu prilika da kažeš: "ne, ja neću tako, meni to ne treba, ja mogu sam, ja mogu zanemariti svoje osjećaje, ipak, oni su samo kemikalije koje zamagljuju moždane procese..." Samo oni koji mogu biti samotnjaci i živjeti u potpunosti sami uistinu su slobodni... ma da možda i ne bi! Heheh, i dalje nisu! I dalje će na isti način donijeti takvu odluku, nešto će ih navesti na to! Možda će vidjeti kakvo je društvo danas, kako bezobzirno, kako sebično, pohlepno. Imaš obitelji gdje roditelji, jer nisu sposobni da odgajaju svoju djecu, bilo da su slabih mentalnih kapaciteta zbog manjka obrazovanja ili jer imaju poteškoća u racionalnom razmišljanju; postanu žrtve svoje djece. Pa tako imaš obitelj gdje je troje djece, dvije kćerke i jedan sin koji terorizira obitelj! Da nakon višegodišnje žrtve svojih roditelja on kaže da samo jedva čeka da otac umre pa da naslijedi novce. Strahota! Užas! Ili kada imaš utjecajnog oca koji je u jednoj od dvije vladajuće stranke, pa svome sinu onako hladno namjesti posao. Taj otac je najprije razmazio svoje dijete, ono nikada ništa nije moralo raditi, a kada je došao čas da radi pošto završi sve škole, tatica samo povuče veze i hop! Dijete postane umišljeno đubre koje će u posjeti svojoj rodbini uvijek zanovijetati o njihovom tobožnjem siromaštvu, o svojem bogatstvu i lagodnom životu i tako sve u nedogled. I kao da je to najgore što danas postoji u društvu. Ljudi samo odustanu od takvog života i paf, samo se ubiju. Ubiju se, ti jadnici. Ali kako mogu biti tako bezosjećajni i oduzeti svoj život. Pa zamisli da se tvoj brat, tvoja majka, tvoja sestra, tvoj otac tako samo ubiju bez pardona. Fff! Mene užasava sama pomisao da napravim takvo što samom sebi, a kamoli nekom drugom! Kako ja sebe uvijek pitam, zašto ljudi rade loše stvari, zašto su ljudi zli, kakav Bog može dopustiti da zlo postoji. E pa kažem ako i ima Boga, onda on nije niti dobar niti zao. Kako on može biti najveće dobro, a istovremeno Stvoritelj svega, pa to onda znači i dobrog i lošeg. Kako su ljudi glupi, oni misle da znaju kakav je Bog, oni imaju intiman odnos s Bogom - bah! Trice i kučine, kako bi to zgodno napisali oni pisci što ih sad moramo čitati za faks. Je je, znali su oni lijepo izraziti kakvo je sitničavo i ništavno nečije mišljenje. A sigurno su i sami bili vjernici, no nigdje nisam vidio da tvrde da razumiju istinsku prirodu boga. Znaš šta, ma nitko ne zna kakav je Bog zapravo, pa čak ni ja. E da, to zvuči kao dobra ideja, ljudi vjeruju da znaju što je Bog, ali to nije ništa nego puka slijepa vjera. Misle da razumiju, a zapravo nemaju pojma."

Idući dan osvanuo je idući status na društvenim mrežama pod njegovim profilom:

Ljudi vjeruju u Boga, ali Ga ne poznaju. Kažu da imaju intiman odnos s Bogom, ali ne razumiju istinsku prirodu Boga. Ljudi naprosto ne razumiju što je Bog zapravo.

Bio je jako ponosan na taj status. S vremenom, shvatio je da mu ideja Boga više nema nikakvoga smisla jer mu se cijeli svijet čini toliko kaotičnim. Shvatio je da što god radio u životu da će ishodi biti svakojaki. Bilo da je činio dobro ili loše, dobio bi nazad dobro i loše od života. Mislio je da će moći ukrotiti život nekako ako postupa redovno dobro ili redovno loše. Uvidio je da nema tu nikakvog zakona te da dobiva i gubi bez nekog višeg reda ili smisla.

Kada je navršio dvadeset tri godine upoznao je jednu djevojku koja ga jako zavoljela. Nije mogao vjerovati da je postojala osoba kojoj on je bio toliko zanimljiv, smiješan, koja ga je voljela slušati, kojoj je bilo zanimljivo slušati o svim tim pseudofilozofskim razmišljanjima i tumačenjima. Nije mogao vjerovati da je ona cijelo vrijeme znala koliko je bio nesposoban s ljudima i da će se ona potruditi njega naviknuti na dobrotu drugih ljudi te da je moguće da se netko uopće trudi da uspije ostvariti ljudski odnos s njim! Život je postao kao predivan san iz kojeg se nikada nije htio probuditi.

Ubrzo su se uselili i počeli živjeti zajedno u jeftinom jednosobnom stanu i prema običaju bi Ernest izvodio njihovog psa Džekija na noćnu šetnju kako bi obavio sve nužde. Prije nego su izašli u šetnju Ernest i njegova djevojka bili su malo popili uz gledanje svoje omiljene serije. Osjetio kako mu glava pulsira i tu toplinu koju uvijek osjeti kad popije tek toliko da bude svjestan sebe i svojih radnji, misli i osjećaja. Gledao je u noćno nebo i razmišljao naglas: "Čovječe kako nebo izgleda lijepo! Razbacani oblaci prekrivaju nebo i onako samo se tu i tamo vidi neka zvijezda, kao nekakva nebeska mreža. A mjesec, ah naravno! Moj stari prijatelj mjesec isto tako izgleda predivno iza tih oblaka. Je, prekrivaju ga, ali ne u potpunosti, on se prozire iza njih. Hahah, evo već mi i suze naviru. Bože kako je predivno! Hahah, čuj mene, govorim bože, a u nikakvog Boga ne vjerujem već dugo. Kako je lijep svijet, a tako okrutan! I sve će to proći! Sva ta ljepota je prolazna i opet će te život gaziti sve dok te ne zgazi do kraja. Samo će te gaziti i gaziti. Kvragu! Onda dobro! Ako tako treba onda ću ga i ja zgaziti, aha, pa ćeš vidjeti, ti gade jedan, smrdljivi, odvratni! Fuj, dosta mi te je više. Koliko god dobra vremena došla ona će opet otići. Ništa nije vječno, pa tako ni ta loša vremena. A koji vrag više, čemu onda sve ovo?! Sve samo prolazi i sreća i tuga i bol i ugoda. Sve će proći! A ako to baš želiš, znaš šta, tako mi je više dosta! Jedino što neće proći je smrt. Nitko se iz smrti nije vratio. Pa i kako bi, za njih više ne postoji ništa! Pa da! Pa to je odgovor na ono pitanje: "postoji nešto i postoji ništa, koje je obrnuto od nečeg. A ako zajedno postoje nešto i ništa, što je obrnuto od tog zajedništva?" SMRT! Eto ga! Pa to je to! Pa da, kad ti umreš, za tebe ne postoji ni nešto ni ništa. Tvoje svijesti više nema. Jer samo za nas ljude postoji nešto i ništa, a kad nas više nema, onda nema ni ničeg. Smrt nije samo ništa, ono je daleko od ničeg, ono je više nego ništa! Pa da, pa da da dada da. To je to! To je konačno rješenje! To i trebam napraviti! Trebam otići dalje od ovoga pakla koji se stalno vrti u spiralu, stalno jedno te isto, ali na novoj razini. E pa tome treba stati na kraj. I kad me više ne bude, nema više ničeg za mene. Nema mi djevojke, obitelji, istomišljenika. Nema mene. Nema ni ničega! Ali ne mogu to napraviti i povrijediti sve njih, pa to i oni meni mogu napraviti i mene će onda boljeti. Ali, čekaj malo, ako je sve prolazno, onda je i njihova bol prolazna! Pa da, pa da i oni to meni urade, pa što, boljet će me, ali kako volim reći, sve je prolazno, tako i bol i sreća i patnja i radost i tuga i užitak! Sve je to prolazno, pa što me onda briga što će ih boljeti, proći će ih a tako će i njihovi životi pa tako i cijeli ovaj svemir!"

Nakon mjesec dana pronašla ga je djevojka nakon što se vratila s posla kako leži nepomičan otvorenih očiju u kupki. U lijevoj ruci bila mu je zabodena igla...